Hram i njegovo posvećenje

Davidov dugogodišnji plan o podizanju Hrama Gospodinu Salomon je mudro ostvario. Sedam godina Jeruzalem je bio pun radnika koji su užurbano poravnavali odabrano gradilište, zidali velike zaštitne zidove, postavljali široke temelje — “gromade biranog kamena” — oblikovali tešku građu koja je dovožena iz libanonskih šuma, i podizali veličanstveno Svetište (1. o Kraljevima 5,31).

Istodobno s pripremanjem drveta i kamena, tom su zadatku tisuće radnika posvećivale sve svoje snage, napredovala je i izrada hramske opreme pod upravom Hirama iz Tira, “čovjeka mudra, vješta i razumna … koji umije obrađivati zlato, srebro, tuč, željezo, kamen, drvo, grimiz, ljubičasti baršun, bèz i karmezin…” (2. Ljetopisa 2,12.13)

I tako, dok je gradnja na brdu Moriji napredovala bez buke, jer “Hram je građen od kamena koji je već u kamenolomu bio oklesan, tako da se za gradnje nije čuo ni čekić ni dlijeto, ni ikakvo željezno oruđe”, prekrasna je oprema bila pripravljana po planu koji je David ostavio svome sinu, “i sve predmete namijenjene Domu Božjemu” (1. o Kraljevima 6,7; 2. Ljetopisa 4,19). U ovu opremu spadali su kadioni oltar, stolovi na kojima su stajali postavljeni kruhovi, svijećnjak sa svjetiljkama, sa spravama i priborom kojim su se služili svećenici tijekom svoje službe na svetome mjestu, sve je bilo “čisto zlato” (2. Ljetopisa 4,21). Tučana ili mjedena oprema — žrtvenik za paljenice, veliki umivaonik oslonjen na dvanaest volova, manji umivaonici i mnogo drugoga pribora — “kralj odredi da ih saliju u Jordanskoj ravnici, kod gaza Adame, između Sukota i Serede. … Salomon napravi tako mnogo tih predmeta da se nije mogla izmjeriti težina tuča.” (2. Ljetopisa 4,17.18)

Nenadmašna je bila ljepota i neusporediv sjaj palače koju je Salomon sa svojim suradnicima podigao Bogu i bogoslužju. Ukrašena skupocjenim kamenjem, okružena prostranim dvorištima s veličanstvenim prilazima, obrubljena rezbarenom cedrovinom i glačanim zlatom, hramska građevina, sa svojim izvezenim zastorima i bogatom opremom, bila je odgovarajući simbol Božje žive Crkve na Zemlji koja se tijekom vjekova gradila prema božanskom planu, od građe koja je uspoređena sa “zlatom, srebrom i dragim kamenjem”, “krasna poput hramskog stupovlja” (1. Korinćanima 3,12; Psalam 144,12). U tome duhovnom Hramu Krist je “zaglavni kamen … U njemu sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodinu” (Efežanima 2,20.21).

Na kraju je Hram, koji je planirao kralj David, a sagradio njegov sin Salomon, bio završen. U svemu što je naumio načiniti u domu Gospodnjem Salomon je bio uspješan. A onda, da bi građevina koja je krasila vrhove brda Morije doista postala ono što je David toliko želio da bude, “jer neće biti za čovjeka dvor, nego za Boga Jahvu” (1. Ljetopisa 29,1), preostao je samo svečani obred njezina posvećenja Gospodinu i Njegovom obožavanju.

Mjesto na kojemu je Hram bio sagrađen dugo je bilo smatrano svetim mjestom. Upravo je tu Abraham, otac vjernih, pokazao spremnost da žrtvuje svojega sina jedinorođenca na Gospodnju zapovijed. Tu je Bog obnovio svoj savez blagoslova s Abrahamom, u koji je bilo uključeno i slavno mesijansko obećanje ljudskom rodu o izbavljenju žrtvom Sina Najvišega. (vidi Postanak 22,9.16-18) Upravo je ovdje Gospodin odgovorio Davidu ognjem s neba kad je kralj prinio žrtve paljenice i žrtve zahvalnice da bi zaustavio osvetnički mač anđela koji je izašao da zatre Izraela. (vidi 1. Ljetopisa 21) I sada, još jednom, Gospodnji sljedbenici okupili su se tu da se sretnu s Bogom i da obnove svoj Savez s Njim.

Vrijeme izabrano za posvećenje bilo je vrlo povoljno — sedmi mjesec, kad su ljudi iz svih dijelova kraljevstva bili navikli dolaziti u Jeruzalem da proslave blagdan Sjenica. Ova svetkovina je prije svega bila blagdan radosti. Nakon završetka žetvenih radova, a prije početka napora u sljedećoj godini, narod je bio slobodan od briga i mogao se prepustiti svetim, radosnim utjecajima trenutka.

U određeno vrijeme se Izraelovo mnoštvo, zajedno s bogato odjevenim predstavnicima mnogih stranih naroda, okupilo u hramskom predvorju. Prizor je bio neuobičajeno veličanstven. Salomon, s Izraelovim starješinama i najutjecajnijim predstavnicima naroda, vratio se iz drugog dijela grada donoseći Kovčeg saveza. Iz svetišta na uzvišici Gibeona prenesen je prastari “Šator sastanka sa svim priborom što bješe u Šatoru” (2. Ljetopisa 5,5); i ti poštovani podsjetnici na ranija iskustva sinova Izraelovih tijekom putovanja kroz pustinju i osvajanja Kanaana, sada su našli svoj stalni dom u blistavoj građevini koja je bila podignuta da preuzme mjesto prenosivoga Svetišta.

Prenoseći u Hram sveti Kovčeg u kojemu su bile dvije kamene ploče na kojima su Božjim prstom bili napisani propisi Dekaloga, Salomon je slijedio primjer svojega oca Davida. Nakon svakih šest koraka prinosio je žrtve. Uz pjevanje, glazbu i svečane obrede, “svećenici donesoše Kovčeg saveza Jahvina na njegovo mjesto” (2. Ljetopisa 5,7). Kad su izašli iz unutrašnjeg Svetišta, zauzeli su mjesta koja su im bila određena. Pjevači — leviti odjeveni u bijelu lanenu odjeću, s cimbalima, harfama i citrama u rukama — stajali su s istočne strane žrtvenika, a s njima stotinu dvadeset svećenika koji su trubili u trube. (vidi 12. redak)

“I dok su trubili i pjevali složno kao jedan i jednoglasno hvalili i slavili Jahvu, podižući glas uz trube, cimbale i druga glazbala, hvaleći Jahvu ‘jer je dobar i jer je vječna njegova ljubav’, oblak ispuni Dom Jahvin. Svećenici ne mogoše od oblaka nastaviti službe: slava Jahvina ispuni Božji dom!” (2. Ljetopisa 5,13.14)

Shvaćajući važnost toga oblaka, Salomon je izjavio: “Jahve odluči prebivati u tmastu oblaku, a ja ti sagradih uzvišen Dom da u njemu pebivaš zauvijek.” (2. Ljetopisa 6,1.2)

“Jahve kraljuje — nek zadršću narodi;

sjedi nad kerubima — zemlja nek se potrese!

Velik je Jahve na Sionu,

uzvišen nada sve narode.

Nek slave ime tvoje veliko i strašno:

ono je sveto! …

Uzvisujte Jahvu, Boga našega,

padnite pred podnožje njegovo;

ono je sveto.”

(Psalam 99,1-5)

“Nasred predvorja”, u Hramu bilo je podignuto “tučano podnožje”, “dugo pet lakata i široko pet lakata, a visoko tri lakta”. Na njemu je stajao Salomon i uzdignutih ruku blagoslivljao mnoštvo ispred sebe. “A sav je izraelski zbor stajao.” (2. Ljetopisa 6,13.3)

“Neka je blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov” — uskliknuo je Salomon — “koji svojom rukom ispuni obećanje što ga na svoja usta dade ocu mome Davidu, rekavši … ‘Ali sam izabrao Jeruzalem da u njemu obitava moje Ime.’” (2. Ljetopisa 6,4-6)

Salomon je zatim kleknuo na podnožju, i pred cijelim narodom uputio molitvu posvećenja. Podižući ruke prema nebu, dok je zbor pognuo glave, kralj je molio: “Jahve, Bože Izraelov! Nijedan ti bog nije sličan ni na nebesima ni na zemlji, tebi koji držiš Savez i ljubav svojim slugama što kroče pred tobom sa svim svojim srcem. …

Ali zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji? Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam ga sagradio! Pomno počuj molitvu i vapaj svoga sluge, Jahve, Bože moj, te usliši prošnju i molitvu što je tvoj sluga k tebi upućuje! Neka tvoje oči obdan i obnoć budu otvorene nad ovim mjestom za koje reče da ćeš u nj smjestiti svoje Ime. Usliši molitvu koju će sluga tvoj izmoliti na ovome mjestu. I usliši molitvu sluge svojega i naroda svojega izraelskog koju bude upravljao prema ovome mjestu. Usliši s mjesta gdje prebivaš, s nebesa, usliši i oprosti! …

Ako narod tvoj poraze neprijatelji jer se ogriješio o tebe, ali se ipak k tebi obrati i proslavi Ime tvoje i u ovom se Domu pomoli i zavapije k tebi, onda ti čuj s neba, oprosti grijehe svojem narodu izraelskom i dovedi ga natrag u zemlju koju si dao njima i njihovim očevima.

Ako se zatvori nebo i ne padne kiša jer su se ogriješili o tebe, pa ti se pomole na ovom mjestu i proslave Ime tvoje, i obrate se od svojega grijeha kad ih ti poniziš, tada čuj s neba i oprosti grijeh svojim slugama i svojem izraelskom narodu, pokazujući mu valjan put kojim će ići, i pusti kišu na zemlju koju si narodu svojem dao u baštinu.

Kad u zemlji zavlada glad, kuga, snijet i rđa, kad navale skakavci i gusjenice, kad neprijatelj ovoga naroda pritisne koja od njegovih vrata, ili kad udari kakva druga nevolja ili boleština, počuj svaku molitvu, svaki vapaj od kojega god čovjeka, ili od cijeloga tvoga naroda izraelskog; ako svaki osjeti bol u srcu i raširi ruke u ovom Domu, usliši im molitvu i vapaj njihov u nebu gdje boraviš, i oprosti, i daj svakomu po njegovim putovima, jer ti poznaješ srce njegovo; jer ti jedini prozireš srca ljudi, da te se boje idući tvojim putovima dokle god žive na zemlji što je ti dade našim očevima.

Pa i tuđinca, koji nije od tvojega naroda izraelskog, nego je stigao iz daleke zemlje radi veličine tvoga Imena i radi tvoje snažne ruke i podignute mišice, ako dođe i pomoli se u ovom Domu, usliši s neba, gdje prebivaš, usliši sve vapaje njegove da bi svi zemaljski narodi upoznali Ime tvoje i bojali te se kao tvoj narod izraelski, i da znaju da je tvoje Ime prizvano nad ovaj Dom koji sam sagradio.

Kad narod tvoj krene na neprijatelja putem kojim ga ti uputiš i pomoli se tebi, okrenut gradu što si ga izabrao i prema Domu koji sam podigao tvojemu Imenu, usliši mu s neba molitvu i prošnju, i učini mu pravdu.

Kad ti sagriješe, jer nema čovjeka koji ne griješi, a ti ih, rasrdiv se na njih, predaš neprijateljima da ih zarobe i odvedu kao roblje u daleku ili blizu zemlju, pa ako se pokaju srcem u zemlji u koju budu dovedeni te se obrate i počnu te moliti za milost u zemlji svojih osvajača govoreći: ‘Zgriješili smo’, i tako se obrate tebi svim srcem i svom dušom u zemlji svoga ropstva u koju budu dovedeni kao roblje, i pomole se okrenuti k zemlji što je ti dade njihovim očevima, i prema gradu što si ga odabrao, i prema Domu što sam ga podigao tvom Imenu, usliši s neba, gdje prebivaš, njihovu molbu i njihove prošnje, učini im pravdu, i oprosti svome narodu što ti je zgriješio.

Sada, Bože moj, neka tvoje oči budu otvorene i tvoje uši pažljive na molitve na ovom mjestu! Pa sada ustani, o Bože Jahve, pođi k svojem počivalištu ti i Kovčeg tvoje snage; neka se obuku u spasenje tvoji svećenici, o Bože Jahve, i vjerni tvoji neka se raduju u sreći! Bože Jahve, ne odvrati lica od svog pomazanika, spomeni se milòstî što ih dade sluzi svome Davidu!” (2. Ljetopisa 6,14-42)

Kad je Salomon završio svoju molitvu, “spusti se oganj s neba i spali paljenicu i klanice”. Svećenici nisu mogli ući u Hram “jer slava Jahvina bješe ispunila Dom Jahvin”. “Svi sinovi Izraelovi, videći gdje se oganj sa slavom Jahvinom spustio na Dom, padoše ničice k zemlji do kamenog poda; pokloniv se, počeše slaviti Jahvu ‘jer je dobar i jer je vječna njegova ljubav’.”

Tada su kralj i narod prinijeli žrtve pred Gospodinom. “I tako posvetiše Dom Jahvin i kralj i sav narod.” (2. Ljetopisa 7,1-5) Tijekom sedam dana mnoštvo iz svih dijelova kraljevstva, s granica “od Ulaza u Hamat pa do Egipatskoga potoka”, “vrlo velik zbor”, radosno je proslavljalo blagdan. Sljedećega tjedna mnoštvo je provelo svetkujući blagdan Sjenica. Na kraju ovoga vremena ponovnog posvećenja i radosti narod se vratio svojim kućama, “vesela i zadovoljna srca zbog dobra koje je Jahve učinio Davidu i Salomonu i svem narodu izraelskom” (2. Ljetopisa 7,8.10).

Kralj je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da ohrabri narod da se potpuno preda Bogu i Njegovoj službi, i da uzvisi Njegovo sveto ime. I sada, još jednom, kao u Gibeonu u početku svoje vladavine, vladar Izraela dobio je dokaz božanskog prihvaćanja i blagoslova. U noćnom viđenju Gospodin mu se javio porukom: “Uslišao sam tvoju molitvu i izabrao to mjesto da mi bude Dom žrtve. Ako zatvorim nebo da ne bude dažda, ili zapovjedim skakavcima da popasu zemlju, ili pustim kugu na svoj narod, i ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje, i pomoli se, i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju. Moje će oči biti otvorene i moje uši pažljive na molitvu s ovoga mjesta. Sada sam, dakle, izabrao i posvetio ovaj Dom da ovdje bude Ime moje zauvijek, i ovdje će sve dane biti moje oči i moje srce.” (2. Ljetopisa 7,12-16)

Da je Izrael ostao vjeran Gospodinu, ta veličanstvena građevina stajala bi zauvijek, kao trajni znak Božje posebne naklonosti prema svomu izabranom narodu. “A sinove tuđinske koji pristadoše uz Jahvu” — objavio je Bog — “da mu služe i da ljube ime Jahvino i da mu budu službenici, koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u Savezu mome, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve. Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će Dom moj zvati Dom molitve za sve narode.” (Izaija 56,6.7)

Dajući ova obećanja o prihvaćanju, Gospodin je kralju vrlo jasno pokazao i put dužnosti. Rekao je: “A ti, budeš li išao preda mnom kako ti je išao otac David, vršeći sve što sam ti zapovjedio i držeći se mojih uredaba i zakona, uzdržat ću tvoje kraljevstvo i prijestolje kako sam obećao tvome ocu Davidu, govoreći: ‘Neće ti ponestati nasljednika koji bi vladao u Izraelu.’” (2. Ljetopisa 7,17.18)

Da je Salomon nastavio služiti Gospodinu ponizno, cijela njegova vladavina širila bi snažan utjecaj na dobro među okolnim narodima, narodima koji su već osjetili pozitivan utjecaj vladavine Davida, njegovog oca, i mudrih riječi i veličanstvenih djela tijekom ranih godina njegove vladavine. Predviđajući strašne kušnje koje prate blagostanje i svjetovne počasti, Bog je opomenuo Salomona protiv zla otpadništva i prorekao razorne posljedice grijeha. Čak će i prekrasni Hram, koji je upravo bio posvećen, objavio je Bog, postati “priča i sramota među svim narodima” ukoliko Izraelci odbace “Jahvu, Boga svojih otaca” i ustraju u idolopoklonstvu (2. Ljetopisa 7,20.22).

Ohrabren i vrlo obradovan viješću s Neba da je njegova molitva za Izrael uslišena, Salomon je ušao u najslavnije razdoblje svoje vladavine, kad su ga “svi zemaljski kraljevi” željeli vidjeti “i čuti mudrost koju mu je Bog ulio u srce” (2. Ljetopisa 9,23). Mnogi su dolazili da vide način njegovog vladanja i da prime savjete o rješavanju teških problema.

Kad su ti ljudi posjećivali Salomona, on ih je učio o Bogu kao Stvoritelju svega i oni su se vraćali svojim kućama s jasnim pogledima o Bogu i Njegovoj ljubavi prema ljudskom rodu. U djelima prirode sada su gledali izraze Njegove ljubavi i otkrivenje Njegova karaktera; i mnogi su bili potaknuti da Mu služe kao svojem Bogu.

Salomonova poniznost u vrijeme kad je započeo nositi državničke terete, kad je sâm priznao pred Bogom: “Ja sam još sasvim mlad!” (1. o Kraljevima 3,7), njegovo veliko poštovanje onoga što je božansko, njegovo odbijanje da se osloni na sebe, njegovo uzdizanje beskrajnog Stvoritelja svega — sve te karakterne osobine, tako dostojne pohvale, bile su otkrivene tijekom obreda posvećenja Hrama kad je, izgovarajući molitvu posvećenja, kleknuo, zauzevši ponizan stav molitelja. Današnji Kristovi sljedbenici trebaju se čuvati sklonosti prema gubljenju duha pobožnosti i Božjega straha. Biblija nas uči kako trebamo izlaziti pred svoga Stvoritelja — s poniznošću i strahopoštovanjem, vjerom u božanskog Posrednika. Psalmist je objavio:

“Jer velik je Jahve, Bog naš,

Kralj veliki nad svim bogovima. …

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,

poklonimo se Jahvi koji nas stvori!”

(Psalam 95,3-6)

I u javnosti i u svojem osobnom bogoslužju imamo prednost kleknuti na koljena pred Bogom kad Mu upućujemo svoje molbe. Isus, naš Uzor, “kleče na koljena te poče moliti” (Luka 22,41). O Njegovim je učenicima zapisano da su i oni “kleknuli i pomolili se” (Djela 9,40). Pavao je izjavio: “Zato sagibam svoja koljena pred Ocem.” (Efežanima 3,14) Priznajući pred Bogom grijehe Izraela, Ezra je klečao. (vidi Ezra 9,5) Daniel je “tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajući, moleći i hvaleći Boga” (Daniel 6,10).

Istinsko poštovanje Boga nadahnuto je sviješću o Njegovoj beskrajnoj veličini i Njegovoj stalnoj nazočnosti. Tom sviješću o Nevidljivome mora biti duboko prožeto svako srce. Vrijeme i mjesto molitve su sveti zato što je Bog nazočan. I dok se poštovanje pokazuje držanjem i ponašanjem, osjećaj iz kojega ono nastaje produbljuje se. “Sveto je i časno ime njegovo!” izjavljuje psalmist (Psalam 111,9). Anđeli, kad izgovaraju to ime, pokrivaju lice. S kakvim bismo ga onda štovanjem, mi, grešna i posrnula bića, trebali uzimati na svoje usne!

Bilo bi dobro i za mlade i za stare da razmišljaju o onim riječima iz Biblije koje pokazuju kako treba poštovati mjesto obilježeno Božjom nazočnošću. “Izuj obuću s nogu!” zapovjedio je Bog Mojsiju kod gorućega grma. “Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.” (Izlazak 3,5) Jakov, nakon što je dobio viđenje o anđelima, uzvikuje: “Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao! … Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!” (Postanak 28,16.17)

Onim što je izrekao za vrijeme obreda posvećenja, Salomon se trudio da iz misli nazočnih Izraelaca ukloni praznovjerja o Stvoritelju, koja su pomračivala um neznabožaca. Bog nebeski nije, poput bogova neznabožaca, ograničen na hramove načinjene ljudskom rukom; ali On će se preko svojega Duha sretati sa svojim narodom kad se on bude okupljao u domu koji je posvećen bogoslužju.

Mnogo stoljeća nakon toga Pavao je tu istu istinu izrekao riječima: “Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu, on koji je Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u hramovima sagrađenim ljudskom rukom niti ga poslužuju ljudske ruke, kao da bi trebao nešto on koji svima daje životni dah i sve ostalo, … da traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli, jer zbilja nije daleko ni od jednog od nas. Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo.” (Djela 17,24-28)

“Blago narodu kojemu je Jahve Bog,

narodu koji on odabra sebi za baštinu!

Gospodin motri s nebesa

i gleda na sinove čovječje.

Iz svoga prebivališta motri

sve stanovnike zemaljske …”

“Jahve u nebu postavi prijestolje svoje,

i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.”

“Svet je tvoj put, o Bože:

koji je bog tako velik kao Bog naš?

Ti si Bog koji čudesa stvaraš,

na pucima si pokazao silu svoju.”

(Psalam 33,12.13.14; 103,19; 77,14.15)

Iako Bog ne stanuje u hramovima koji su načinjeni ljudskom rukom, On svojom nazočnošću ukazuje čast skupovima svojega naroda. On je obećao da će, kad se okupe da Ga traže, da priznaju svoje grijehe, da mole jedni za druge, i sâm biti među njima svojim Duhom. Ali oni koji se okupljaju da Mu služe, trebaju odbaciti svako zlo. Ukoliko Mu ne budu služili duhom i istinom i u ljepoti svetosti, njihovo okupljanje bit će uzaludno. O takvima Gospodin kaže: “Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene.” (Matej 15,8) Oni koji služe Bogu moraju Mu služiti “u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi” (Ivan 4,23).

“Ali je Jahve u svojem svetom Hramu: nek zemlja sva šuti pred njime!” (Habakuk 2,20)