Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 22

“Niniva, taj veliki grad”

 

Jedan od najvećih gradova staroga svijeta u vrijeme podijeljenog Izraela bio je Niniva, prijestolnica asirskog kraljevstva. Podignuta na plodnoj obali Tigrisa, kratko vrijeme poslije raseljavanja s područja babilonske kule, cvjetala je stoljećima sve dok nije postala “grad velik … tri dana hoda” (Jona 3,3).

U vrijeme svoga prolaznog blagostanja, Niniva je bila središte zločina i pokvarenosti. Nadahnuta Knjiga opisuje Ninivu kao “grad krvnički … prepun laži, prepun grabeža”. Simboličkim jezikom prorok Nahum uspoređuje Ninivljane sa surovim, gladnim lavom. “Tko nije” — pita se prorok — “bez sanka i prestanka osjećao na sebi tvoju okrutnost?” (Nahum 3,1.19)

Ipak, Niniva, iako je postala tako pokvarena, nije bila potpuno ogrezla u zlu. Onaj koji “gleda sve sinove čovječje” (Psalam 33,13), “i oko mu sve dragocjeno opaža” (Job 28,10), vidio je u tom gradu mnoge koji su težili za nečim boljim i uzvišenijim i koji bi, kad bi im se pružila prilika da upoznaju živoga Boga, odbacili svoja zla djela i počeli Mu služiti. I tako im se u svojoj mudrosti Bog otkrio na zoran način da bi ih, ako bude moguće, naveo na pokajanje.

Oruđe izabrano za ovo djelo bio je prorok Jona, sin Amitajev. Njemu je došla riječ Gospodnja: “Ustani … idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.” (Jona 1,1.2)

Razmišljajući o teškoćama, o prividnoj neostvarivosti postavljenog zadatka, prorok je bio u kušnji da posumnja u razložnost poziva koji mu je bio upućen. S ljudskoga stajališta, izgledalo je da se ništa ne može postići objavljivanjem takve poruke tom oholom gradu. Zaboravio je na trenutak da Bog kojemu služi sve zna i sve može. Dok je oklijevao, i dalje sumnjajući, Sotona ga je uspio potpuno obeshrabriti. Proroka je obuzeo veliki strah, pa je ustao “da pobjegne u Taršiš”. Stigao je u Jafu, i našavši brod spreman da otplovi, “plati vozarinu, i ukrca se da otplovi s njima” (Jona 1,3).

U okviru postavljenog zadatka, Joni je bila povjerena teška odgovornost; međutim, Onaj koji mu je rekao da ide, bio je sposoban i podržati svojega slugu i osigurati mu uspjeh. Da je prorok bez oklijevanja poslušao, uštedio bi sebi mnoga gorka iskustva i bio bi bogato blagoslovljen. Ipak, Gospodin nije odbacio Jonu u najtežim trenucima njegovog života. U nizu nevolja i čudnih zbivanja, trebalo je biti obnovljeno prorokovo povjerenje u Boga i u Njegovu beskrajnu spasavateljsku silu.

Da se Jona, kad mu je poziv bio prvi put upućen, zaustavio i hladno razmislio, uvidio bi da je uzaludan svaki njegov napor da izbjegne ponuđenu odgovornost. Međutim, nije mu bilo dopušteno da dugo vremena nesmetano nastavi svoj bezglavi bijeg. “Ali Jahve podiže na moru silan vjetar, i nastade nevrijeme veliko na moru, te mišljahu da će se lađa razbiti. Uplašiše se mornari; svaki zazva svoga boga, i da bi je olakšali, stadoše iz lađe bacati tovar što bijaše u njoj. Jona pak bijaše sišao na dno lađe, legao i zaspao tvrdim snom.” (Jona 1,4.5)

Dok su mornari zazivali svoje neznabožačke bogove i tražili pomoć, zapovjednik lađe, izvan sebe od straha, potražio je Jonu i rekao: “Što spavaš kao zaklan? Ustaj i prizivlji Boga svojega! Možda će nas se sjetiti Bog taj da ne poginemo.” (Jona 1,6)

Međutim, molitve čovjeka koji je skrenuo s puta dužnosti nisu pomogle. Smatrajući da čudna žestina oluje svjedoči o srdžbi njihovih bogova, mornari su predložili kao posljednje sredstvo da se baci ždrijeb, “da vidimo od koga nam dođe ovo zlo”. Bacili su ždrijeb i ždrijeb je pao na Jonu.

“Oni mu onda rekoše: ‘Kaži nam: zbog koga nas ovo zlo snađe, kojim se poslom baviš, odakle dolaziš, iz koje si zemlje i od kojega naroda?’

On im odgovori: ‘Ja sam Hebrej i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju.’

Ljudi se uplašiše veoma i rekoše mu: ‘Što si to učinio!’ Jer bijahu doznali da on bježi od Jahve — sam im je to pripovjedio.

Oni ga zapitaše: ‘Što da učinimo s tobom da nam se more smiri?’ Jer se more sve bješnje dizalo. On im odgovori: ‘Uzmite me i bacite u more, pa će vam se more smiriti, jer znam da se zbog mene diglo na vas ovo veliko nevrijeme.’

Ljudi uzeše veslati ne bi li se primakli kopnu, jer se more sve bješnje dizalo protiv njih. Tad zazvaše Jahvu i rekoše: ‘Ah, Jahve, ne daj da poginemo zbog života ovoga čovjeka i ne svali na nas krv nevinu, jer ti si Jahve: činiš kako ti je milo.’ I uzevši Jonu, baciše ga u more — i more presta bjesnjeti. Tada velik strah Jahvin obuze ljude, te prinesoše žrtvu Jahvi i učiniše zavjete.

Jahve zapovjedi velikoj ribi da proguta Jonu. Tri dana i tri noći ostade Jona u ribljoj utrobi.

Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu, Boga svojega. On reče:

Iz nevolje svoje zavapih Jahvi,
i on me usliša;
iz utrobe Podzemlja zazvah,
i ti si mi čuo glas.
Ti me baci moru u dubine,
i voda me opteče.
Sve poplave tvoje i valovi
oboriše se na me.
Pomislih: odbačen sam
ispred očiju tvojih.
Al’ ipak oči upirem
svetom Hramu tvojem.
Vode me do grla okružiše,
bezdan me opkoli.
Trave mi glavu omotaše,
siđoh do korijena planina.
Nada mnom se zatvoriše zauvijek
zasuni zemljini.
Al’ ti iz jame izvadi život moj,
o Jahve, Bože moj.
Samo što ne izdahnuh
kad se spomenuh Jahve,
i molitva se moja k tebi vinula,
prema svetom Hramu tvojemu.
Oni koji štuju isprazna ništavila,
milost svoju ostavljaju.
A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom
žrtvu prinijeti.
Što se zavjetovah, ispunit ću.
Spasenje je od Gospoda!”

(Jona 1,7—2,10)

Konačno je Jona naučio da je “u Jahve spasenje” (Psalam 3,8). Nakon pokajanja i priznanja Božje spasonosne snage, došlo je i izbavljenje. Jona je bio oslobođen opasnosti velikih dubina i izbačen na suho tlo.

Još jednom je Božji sluga dobio zadatak da opomene Ninivu. “Riječ Jahvina dođe Joni drugi put: ‘Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu što ću ti reći.” Ovaj put prorok se nije zaustavljao da raspravlja ili da sumnja, već je bez oklijevanja poslušao. “Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Jahve zapovjedi.” (Jona 3,1-3)

Ušavši u grad, Jona je odmah počeo “propovijedati” protiv njega svoju vijest: “Još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena.” (Jona 3,4) Išao je iz ulice u ulicu, objavljujući kaznu.

Poruka nije bila uzaludna. Uzvik koji je odjekivao ulicama bezbožnoga grada prenosio se od usta do usta, sve dok svi stanovnici nisu čuli strašnu objavu. Božji Duh utisnuo je poruku u svako srce i naveo mnoštvo da zadrhti zbog svojih grijeha i da se pokaje u dubokoj poniznosti.

“Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega. Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo. Tada se po odredbi kralja i njegovih velikaša oglasi i objavi u Ninivi: ‘Ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu, ni da vodu piju. Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, i da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio. Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?” (Jona 3,5-9)

I tako, pošto su se kralj i velikaši, zajedno s običnim pukom, ljudi svih položaja, “obratili na Jonino propovijedanje” (Matej 12,41), i sjedinili u molitvama Bogu nebeskome, bila im je ukazana božanska milost. “Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.” (Jona 3,10) Kazna nad njima nije bila izvršena, Bog Izraelov je bio uzvišen i slavljen u cijelom neznabožačkom svijetu, a Njegov Zakon poštovan. Tek je mnogo godina kasnije Niniva pala kao plijen u ruke okolnim narodima zato što je zaboravila Boga i oholo se uzvisila. (Izvještaj o padu Asirije zapisan je u 30. poglavlju ove knjige.)

Kad je Jona saznao za Božju namjeru da poštedi grad koji je, usprkos svojoj pokvarenosti, bio naveden na pokajanje u kostrijeti i pepelu, trebao je biti prvi koji će se radovati Božjoj divnoj milosti; ali umjesto toga, dopustio je svome umu da se bavi mislima o mogućnosti da bude proglašen lažnim prorokom. Misleći na svoj ugled, izgubio je iz vida beskrajno veću vrijednost duša u tome jadnom gradu. Na sažaljenje koje je Bog pokazao prema pokajničkoj Ninivi, “Joni bi veoma krivo, i rasrdi se”. “Nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah?” prigovarao je Gospodinu. “Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem, i da se nad nesrećom brzo sažališ.” (Jona 4,1.2)

Još jednom je popustio svojoj sklonosti da prigovara i sumnja, i još jednom je bio preplavljen obeshrabrenjem. Gubeći iz vida dobro drugih, osjećajući da bi radije umro nego da grad bude pošteđen, nezadovoljno je uzviknuo: “Sada, Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti.”

“Jahve odgovori: ‘Srdiš li se ti s pravom?’ Jona iziđe iz grada i sjede s istoka gradu; načini ondje kolibu i sjede pod njom u hlad da vidi što će biti od grada. A Jahve Bog učini da uzraste bršljan nad Jonom i pruži sjenu njegovoj glavi, te da ga izliječi od zlovolje. Jona se bršljanu veoma obradova.” (Jona 4,3-6)

I tada je Bog dao Joni značajnu pouku. “Ali sutradan u osvit zore, Bog zapovjedi crvu da podgrize bršljan, i on usahnu. Kad je ogranulo sunce, posla Bog vruć istočni vjetar; sunce je palilo glavu Joninu, te je sasvim klonuo. Poželje umrijeti i reče: ‘Bolje mi je umrijeti nego živjeti.’”

Ponovo je Bog progovorio svome proroku: “Srdiš li se s pravom zbog bršljana?’ On odgovori: ‘Da, s pravom sam ljut nasmrt.’

Jahve mu reče: ‘Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja!” (Jona 4,7-11)

Zbunjen, ponižen i nesposoban da shvati namjeru s kojom je Bog poštedio Ninivu, Jona je usprkos svemu ispunio nalog da opomene taj veliki grad; i iako se prorečeni događaji nisu zbili, vijest opomene je ipak potjecala od Boga. I ona je ispunila namjeru s kojom ju je Bog uputio. Slava njegove milosti otkrila se među poganima. Oni koji “u mraku sjeđahu i u tmini, sputani bijedom i gvožđima, … zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi”, i “on ih istrže iz svih nevolja. Izvede ih iz tmina i mraka, raskide okove njihove. … Riječ svoju posla da ih ozdravi i život im spasi od jame grobne.” (Psalam 107,10.13.14.20)

Tijekom svoje zemaljske službe Krist je spomenuo dobro koje je proizišlo iz Joninog propovijedanja u Ninivi, i usporedio stanovnike toga poganskog središta s takozvanim Božjim narodom svojega vremena. Rekao je: “Ninivljani će na Sudu ustati s ovim naraštajem i osudit će ga, jer su se obratili na Jonino propovijedanje. A evo, ovdje je nešto više od Jone!” (Matej 12,41) Krist se pojavio u svijetu koji je bio obuzet poslovima, koji je bio pun galame trgovaca i prepirke prodavača, u kojemu su se ljudi trudili da sve što mogu prigrabe sebi, i iznad sve te zbrke čuo se Njegov glas, sličan zvuku Božje trube: “Što, dakle, koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život?” (Marko 8,36.37)

Kao što je Jonino propovijedanje bilo znak za Ninivljane, tako je i Kristovo propovijedanje bilo znak za Njegov naraštaj. Ali kakve li razlike u prihvaćanju riječi! Ali, iako suočen s ravnodušnošću i prijezirom, Spasitelj je radio i dalje, sve dok nije dovršio svoju zadaću.

Ova pouka namijenjena je Božjim vjesnicima današnjeg vremena, kad je gradovima i narodima isto tako potrebno da saznaju namjere i upoznaju osobine pravoga Boga kao i nekadašnjim stanovnicima Ninive. Kristovi izaslanici trebaju ukazati ljudima na plemenitiji svijet, koji su ljudi velikim dijelom izgubili iz vida. Prema naučavanju Svetoga pisma, jedini grad koji će ostati za vječnost jest onaj čiji je graditelj i tvorac Bog. Očima vjere ljudi mogu već sada vidjeti prag Neba, obasjan živom Božjom slavom. Preko svojih izabranih slugu Gospodin Isus poziva ljude da gaje posvećenu težnju da sebi osiguraju besmrtnu baštinu. On ih poziva da gomilaju sebi blago kraj Božjeg prijestolja.

Stanovnici gradova vrlo brzo i sigurno preuzimaju na svoja leđa teret skoro sveopće krivnje zbog sve snažnijeg i drskijeg bezakonja. Sveopću pokvarenost ljudsko pero jednostavno nije sposobno opisati. Svakog dana suočavamo se s novim slučajevima sukoba, podmićivanja, prijevare; svaki dan čitamo potresne izvještaje o nasilju i bezakonju, o ravnodušnosti prema ljudskim stradanjima, o okrutnom, neljudskom uništavanju ljudskih života. Svaki dan dobivamo nova svjedočanstva o porastu bezumlja, ubojstava i samoubojstava.

Iz stoljeća u stoljeće Sotona je pokušavao sakriti od ljudi milostive Božje planove. Trudio se da iz njihovog vidokruga ukloni ono što Božji zakon čini velikim — načela pravednosti, milosti i ljubavi koja on zastupa. Ljudi se hvališu divnim napretkom i prosvijećenošću vremena u kojemu sada živimo; međutim, Bog vidi da je Zemlja puna bezakonja i nasilja. Ljudi objavljuju da je Božji zakon ukinut, da Biblija nije vjerodostojna; a posljedica je da plima zla, kakve nije bilo još od vremena Noe i otpalog Izraela, zapljuskuje svijet. Plemenitost duše, ljubaznost i pobožnost olako se rasprodaju da bi se zadovoljila požuda za onim što je zabranjeno. Crni izvještaji o zločinima iz koristoljublja dovoljni su da nam slede krv u žilama, a dušu ispune užasom.

Naš Bog je milostiv. Prema prijestupnicima svojega Zakona postupa s velikim strpljenjem i nježnom sućuti. A ipak, u ove naše dane, kad se ljudi imaju toliko prilika upoznati s božanskim Zakonom, otkrivenim u Svetom pismu, veliki Vladar svemira ne može osjetiti nikakvo zadovoljstvo gledajući pokvarene gradove, u kojima vladaju nasilje i zločin. Kraj Božjeg strpljenja s onima koji su uporni u svojoj neposlušnosti brzo se približava.

Trebaju li ljudi biti iznenađeni naglom i neočekivanom promjenom ponašanja Najvišega prema stanovnicima ovoga palog svijeta? Treba li ih čuditi što kazna prati prijestupe i sve učestalije zločine? Trebaju li odmahivati glavom što Bog dopušta uništenje i smrt onih koji su zavođenjem i prijevarama osiguravali sebi zlosretne dobitke? Usprkos tomu što sve veće svjetlo spoznaje Božjih zahtjeva obasjava njihov put, mnogi odbijaju priznati Gospodnje vrhovništvo i odlučuju ostati pod crnom zastavom začetnika svih pobuna protiv nebeske vladavine.

Božje je strpljenje bilo vrlo veliko — tako veliko da Mu se moramo diviti kad razmišljamo o stalnom vrijeđanju Njegovih svetih Zapovijedi! Svemoćni je samoga sebe ograničio u očitovanju svojih osobina. Ali On će sigurno ustati da kazni zle koji tako drsko odbacuju pravedne zahtjeve Dekaloga.

Bog ljudima daje vrijeme milosti; ali postoji granica koju božansko strpljenje ne može prijeći, i iza koje će sigurno slijediti Božja kazna. Gospodin dugo podnosi ljude i gradove, upućujući im u svojoj milosti opomene ne bi li ih spasio od božanskog gnjeva, ali doći će vrijeme kad se molbe za milost više neće uslišavati, kad će biti istrijebljeni buntovnici koji uporno odbacuju svjetlo istine, iz milosti prema njima i svima onima koji bi mogli pasti pod utjecaj njihovog primjera.

Blizu je vrijeme kad će svijet obuzeti boli koje nikakav ljudski balzam neće moći ublažiti. Božji Duh povlači se sa Zemlje. Nesreće na moru i na tlu sustižu jedna drugu. Kako često slušamo o potresima i uraganima, o uništenjima vatrom i vodom, uz veliki gubitak ljudskih života i imovine! Prividno su ove nevolje samo provale hirovitih, neorganiziranih i nesređenih prirodnih sila koje su potpuno izvan čovjekovog nadzora, ali u svemu tome može se čitati Božja namjera. To su sredstva kojima Bog pokušava natjerati ljude da postanu svjesni opasnosti koja im prijeti.

Božji vjesnici u velikim gradovima ne smiju se obeshrabriti zbog pokvarenosti, nepravde i tlačenja s kojima se suočavaju dok pokušavaju objaviti Radosnu vijest o spasenju. Gospodin će razveseliti svakoga takvog djelatnika istom onom porukom koju je uputio apostolu Pavlu u pokvarenom Korintu: “Ne boj se! Nastavi govoriti i da nisi ušutio! Ja sam s tobom. Nitko te neće napasti da ti učini zlo. Jer ja imam mnogo naroda u ovome gradu.” (Djela 18,9.10) Oni koji se trude oko spasenja duša trebaju imati na umu da mnogi neće poslušati Božji savjet, objavljen u Njegovoj Riječi, ali da cijeli svijet ipak neće odbaciti svjetlo i istinu, niti pozive strpljivog i milostivog Spasitelja. U svakom gradu, ma koliko bio pun nasilja i zločina, ima i mnogo onih koji će, ako budu pravilno poučeni, postati Isusovi sljedbenici. Tisuće ljudi na taj način mogu čuti spasonosnu istinu i biti navedeni da prihvate Krista kao svoga Spasitelja.

Božja poruka stanovnicima sadašnjeg svijeta glasi: “Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate.” (Matej 24,44) Stanje u društvu, posebice u velikim gradovima mnogih naroda, objavljuje gromkim glasom da je došao čas Božjeg suda i da je kraj svega zemaljskoga vrlo blizu. Mi stojimo na pragu najveće krize svih vjekova. Božje kazne izlijevat će se brzo jedna za drugom — požari, poplave, potresi, ratovi i krvoprolića. U to vrijeme ne smijemo biti iznenađeni velikim i odlučujućim zbivanjima; jer anđeo milosti ne može još dugo ostati na svojem mjestu i štititi nepokajane.

“Jer, gle, izići će Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg ogriješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani.” (Izaija 26,21) Priprema se oluja Božje srdžbe; opstat će samo oni koji odgovore na pozive milosti, kao što su to učinili stanovnici Ninive poslije Joninog propovijedanja, i prime posvećenje putem poslušnosti zakonima božanskog Vladara. Samo će se pravednici sakriti s Kristom u Bogu dok ne prođe pustošenje. Neka molitva naše duše bude:

“Ja drugog utočišta nemam,
moja se bespomoćna duša samo Tebe hvata,
Nemoj me, o nemoj me ostaviti,
Podupri me i utješi Ti!

 

Sakrij me, o Spasitelju, sakrij me,
Dok ne prođu oluje života.
Povedi me sigurnim putom u Nebo,
O, primi me, primi, u zagrljaj svoj!”


Komentiraj