Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 23

Izgnanstvo u Asiriju

 

Posljednje godine zlosretnog Izraelovog kraljevstva bile su obilježene takvim nasiljem i krvoprolićem kakvo ne pamte ni najteža razdoblja sukoba i nemira pod Ahabovom dinastijom. Tijekom dvije stotine i više godina vladari deset plemena sijali su vjetar; sada su počeli žeti oluju. Kraljevi su jedan za drugim gubili život da bi se načinilo mjesto za nove, željne vlasti. “Kraljeve su postavljali bez mene” — kaže Gospodin o tim bezbožnim uzurpatorima — “knezove birali bez znanja moga.” (Hošea 8,4) Sva načela pravednosti bila su zaboravljena; i oni, koji su morali stajati pred narodima na Zemlji kao rizničari božanske milosti, “Jahvu su iznevjerili” i jedni druge (Hošea 5,7).

Šaljući mu vrlo stroge ukore, Bog je pokušavao osvijestiti tvrdovrati narod i pomoći mu da shvati kako se suočava s neposrednom opasnosću da potpuno propadne. Preko Hošee i Amosa slao je poruku za porukom kraljevstvu deset plemena, zahtijevajući puno i sveobuhvatno pokajanje, prijeteći uništenjem ukoliko se bezakonje nastavi. “Orali ste bezbožnost, želi bezakonje, jeli plod prijevare” — objavljuje Hošea. “Pouzdao si se u kola svoja i u mnoštvo svojih ratnika, zato će se vika bojna razlijegati tvojim gradovima, i sve će ti tvrđe biti razorene … u zoru će zauvijek nestati kralja Izraelova!” (Hošea 10,13-15)

O Efrajimu je prorok posvjedočio: “Tuđinci proždiru snagu njegovu, a on toga i ne zna!” (Prorok Hošea često govori o Efrajimu, plemenu koje je povelo ostala plemena u otpad od Gospodina, kao o simbolu otpadničkog naroda.) “Ali je Izrael odbacio dobro.” “Satrveni sudom”, nesposobni da shvate strašne posljedice svojeg zlog ponašanja, pripadnici kraljevstva deset plemena uskoro će se “potucati među narodima” (Hošea 7,9; 8,3; 5,11; 9,17).

Neki izraelski starješine bili su dovoljno oštroumni da shvate da su izgubili ugled u narodu pa su ga poželjeli vratiti. Međutim, umjesto da odbace navike kojima su oslabili kraljevstvo, nastavili su ići putom bezakonja, sklapajući savez s neznabošcima, zavaravajući se mišlju da će prvom povoljnom prilikom povratiti političku moć za kojom su čeznuli. “Tad je Efrajim svoju bolest vidio, a Juda ranu svoju; i pođe Efrajim u Asiriju … Efrajim je kao golubica plaha i bez razuma; oni pozivaju Egipat, idu u Asiriju. … Savez sklapaju s Asirijom.” (Hošea 5,13; 7,11; 12,2)

Preko Božjeg čovjeka koji se pojavio pred žrtvenikom u Betelu, preko Ilije i Elizeja, preko Amosa i Hošee, Gospodin je mnogo puta opominjao deset plemena za zla neposlušnosti. Ali usprkos prijetnjama i ukorima, Izrael je tonuo sve dublje u otpad. “Jer poput junice tvrdoglave Izrael tvrdoglav postade” — govorio je Gospodin. “Narod je moj sklon otpadu.” (Hošea 4,16; 11,7)

Bilo je vremena kad su kazne Neba teško pritiskale buntovni narod. “Zato sam ih preko proroka sjekao” — objašnjava Gospodin — “i ubijao riječima usta svojih; al’ sud će tvoj izaći ko svjetlost. Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice. Al’ oni su kod Adama prekršili Savez i ondje mene iznevjerili.” (Hošea 6,5-7)

“Čujte riječ Jahvinu, sinovi Izraelovi” — glasila je poruka koja im je konačno bila upućena. “Jer si Zakon svoga Boga zaboravio, i ja ću tvoje zaboraviti sinove. Što ih je više bivalo, više su protiv mene griješili, Slavu su moju Sramotom zamijenili … kaznit ću ga za njegove putove i naplatit ću mu za njegova djela.” (Hošea 4,1.6-9)

Bezakonje u Izraelu tijekom posljednjih pedeset godina prije odvođenja u asirsko ropstvo bilo je slično onome u Noino vrijeme, i u svako drugo doba kad su ljudi odbacili Boga i potpuno se predali zlodjelima. Uzdizanje prirode iznad Boga, obožavanje stvorenja umjesto Stvoritelja, uvijek je kao posljedicu imalo najteža zla. Tako je bilo i s Izraelom koji je, obožavajući Baala i Aštartu, odavao najviše počasti prirodnim silama, i tako presjekao sve veze s onim što uzdiže i oplemenjuje, te je pao kao lak plijen kušnji. Kad su sve utvrde duše bile srušene, zavedeni vjernici se više nisu mogli obraniti od grijeha i potpuno su se predali zlim strastima svoga ljudskog srca.

Protiv sveopćeg izrabljivanja, očitih nepravdi, neviđenih nastranosti, besramnog žderanja i pijanstva, neograničene raskalašenosti i pokvarenosti svoga vremena, proroci su podizali svoj glas; ali uzaludni su bili njihovi prosvjedi, uzaludno njihovo ukazivanje na grijeh. Prorok Amos piše: “Mrze čovjeka što na vratima pravdu dijeli i grde onog što zbori pošteno. … Tlačite pravednika i primate mito, odbijajuć siromaha na gradskim vratima.” (Amos 5,10.12)

Takve su bile neke posljedice zla koje je učinio Jeroboam, postavivši dva zlatna teleta. Prvo udaljavanje od propisanih oblika bogoslužja dovelo je do uvođenja grubljih oblika idolopoklonstva, sve dok se na kraju svi stanovnici zemlje nisu odali zavodničkim običajima obožavanja prirode. Zaboravivši svoga Stvoritelja, Izraelci su pali u “duboku pokvarenost” (Hošea 9,9).

Proroci su nastavili govoriti protiv ovih zala i pozivati na vraćanje dobru. Hošea je prizivao: “Sijte pravednost, požet ćete ljubav; krčite zemlje nove: vrijeme je da Jahvu tražite dok ne dođe i podaždi vam pravdom. … Ti se dakle Bogu svojem vrati, čuvaj ljubav i pravdednost, i u Boga se svoga uzdaj svagda! … Vrati se, Izraele, Jahvi Bogu svome, jer zbog svojeg si bezakonja posrnuo. … Reci mu: ‘Skini sa nas bezakonje, i dobrohotno primi.’” (Hošea 10,12; 12,7; 14,2.3)

Prijestupnicima su bile pružene mnoge prilike da se pokaju. U vrijeme njihovog najdubljeg otpada i najveće potrebe, Bog im je poslao poruku o oprostu i nadi: “Propao si, Izraele, ali ti je pomoć u meni! Gdje ti je car? Gdje je? Neka te sačuva u svim gradovima tvojim!” (Hošea 13,9.10 — DK)

“Hajde, vratimo se Jahvi!” pozivao ih je prorok. “On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti, i mi ćemo živjeti pred njim. Težimo da upoznamo Jahvu: ko zora pouzdan mu dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.” (Hošea 6,2-4)

Onima koji su, zaslijepljeni Sotoninom silom, izgubili iz vida vjekovni plan za izbavljenje grešnika, Gospodin nudi obnovu i mir. On kaže: “Iscijelit ću ih od njihova otpada, od svega ću ih srca ljubiti; jer gnjev se moj odvratio od njih. Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana, nadaleko pružat će izdanke. Ljepota će mu biti kao u masline, miris poput libanonskog. Opet će u mojoj sjeni boraviti, uzgajat će svoju pšenicu, vinograde gajit što će steći ime vina helbonskog. Efrajime, što ti imaš još s kumirima? Ja sam ga uslišao i pogledao. Ja sam poput zelena čempresa: po meni si rodan plodovima.”

“Tko je mudar neka shvati ovo,

I čovjek razuman neka spozna!

Jer pravi su putovi Jahvini:

pravednici hode po njima,

grešnici na njima posrću.”

(Hošea 14,4-9)

Snažno su bili isticani blagoslovi traženja Gospodina. On je pozivao: “Tražite i živjet ćete. Ne tražite Betela, ne idite u Gilgal, ne putujte u Beer Šebu, jer će Gilgal bit odveden u izgnanstvo, a Betel će se prometnuti u ništa. …

Tražite dobro, a ne zlo, da biste živjeli i da Jahve, Bog nad Vojskama, odista s vama bude kao što velite da jest. Mrzite zlo, ljubite dobro, držite pravicu na gradskim vratima, pa će se možda Jahve, Bog nad vojskama, smilovat ostatku Josipovu.” (Amos 5,4.5.14.15)

Pretežna većina onih koji su čuli ove pozive odbila je iskoristiti njihove prednosti. Riječi Božjeg vjesnika bile su toliko suprotne pokvarenim željama nepokajanih, da su idolopoklonički svećenici iz Betela poslali poruku Izraelovu kralju govoreći: “Amos se urotio protiv tebe usred doma Izraelova; zemlja ne može više podnijeti njegovih riječi.” (Amos 7,10)

Preko Hošee Gospodin je objavio: “Kad hoću Izraela liječiti, otkriva se bezakonje Efrajimovo i zloća Samarije. … Naprasitost Izraelova protiv njih samih svjedoči; i oni se ne vraćaju Jahvi, Bogu svome, i uza sve to oni ga ne traže!” (Hošea 7,1.10)

Iz naraštaja u naraštaj Gospodin je podnosio svoju zalutatu djecu, pa i sada, suočen s otvorenom pobunom, i dalje im se otkriva kao Onaj koji ih želi spasiti: “Što za tebe mogu učiniti, Efrajime? Što za tebe mogu učiniti, Judo? Ko oblak jutarnji ljubav je vaša, ko rana rosa koje nestaje.” (Hošea 6,4)

Zla koja su preplavila zemlju, postala su neizlječiva. Nad Izraelom je izrečena strašna kazna: “Efrajim se udružio s kumirima: pusti ga! … Dođoše dani kazne! Dođoše dani odmazde! Nek znade Izrael!” (Hošea 4,17; 9,7)

Deset Izraelovih plemena trebala su sada požnjeti plodove otpada koji se uobličio postavljanjem tuđinskih žrtvenika kod Betela i Dana. Božja poruka je glasila: “Odbacih tvoje tele, Samarijo, na njih se gnjev moj rasplamtio. Dokle će ostati nečisti sinovi Izraelovi? Umjetnik ga je neki načinio, i ono Bog nije. Prometnut će se u komadiće tele samarijsko. … Za tele betavensko strepe stanovnici Samarije; da, zbog njega tuguje narod njegov, svećenici njegovi kukaju nad njim. … A njega samog odvući će u Asiriju na dar velikome kralju.” (Hošea 8,5.6; 10,5.6)

“Gle, oči Jahve Gospoda uprte su na grešno kraljevstvo, izbrisat će ga s lica zemlje. Ipak neću sasvim zatrti dom Jakovljev — riječ je Jahvina. Jer, gle, zapovijed ću dati i rastresti dom Izraelov među sve narode, ko što se trese žito u rešetu, da ni zrnce na zemlju ne padne. Svi grešnici naroda moga od mača će pasti, svi koji kažu: ‘Nije blizu i neće nas stići nesreća.’ …

Propast će kuće bjelokosne. Mnogih će kuća nestati — riječ je Jahvina. … Jahve, Gospod nad Vojskama … on dodirne zemlju, i ona se potrese, svi joj stanovnici protuže. … Sinovi tvoji i kćeri od mača će pasti, tvoja će se zemlja užetom razdijeliti, a ti ćeš umrijeti na nečistu tlu, i Izrael će otići u izgnanstvo iz svoje zemlje. … I jer ću tako s tobom postupiti, pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svoga!” (Amos 9,8-10; 3,15; 9,5; 7,17; 4,12)

Za neko vrijeme ove najavljene kazne bile su odgođene, i tijekom duge vladavine Jeroboama Drugog izraelska je vojska postizala značajne pobjede; ali to razdoblje prividnog blagostanja nije izazvalo nikakve promjene u srcu nepokajanih; i zato je izrečena konačna osuda: “Jeroboam će poginuti od mača, a Izrael će iz svoje zemlje u izgnanstvo.” (Amos 7,11)

Ozbiljnost ovih riječi promakla je kralju i narodu, jer su tako daleko otišli u svojem bezakonju. Amasja, starješina idolopokloničkih svećenika u Betelu, pogođen jasnim riječima koje je prorok izgovorio protiv naroda i kralja, rekao je Amosu: “Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram.” (Amos 7,12.13)

Na to je prorok oštro odvratio: “Zato ovako govori Jahve: … Izrael će otići u izgnanstvo iz svoje zemlje!” (Amos 7,17)

Riječi izgovorene protiv otpalih plemena doslovno su se ispunile; ali do uništenja kraljevstva došlo je postupno. Izričući osudu, Gospodin je bio milostiv i, u prvi mah, kad je “Pul, kralj Asirije”, udario na zemlju, Menahemu, izraelskom kralju, bilo je dopušteno da ostane na prijestolju kao vazal asirskoga kraljevstva, umjesto da bude odveden u izgnanstvo. “Menahem dade Pulu tisuću talanata srebra da mu pomogne učvrstiti kraljevsku vlast u njegovim rukama. Menahem ubra taj novac od Izraela, od svih imućnih ljudi, da bi ga mogao dati asirskom kralju. Po osobi je bilo pedeset šekela srebra.” (2. o Kraljevima 15,19.20) Asirci, ponizivši deset plemena, vratili su se za neko vrijeme u svoju zemlju.

Menahem, daleko od pomisli da se pokaje za zla koja su donijela propast njegovoj zemlji, “činio je što je zlo u očima Jahvinim; nije odstupao od grijeha Jeroboama, sina Nebatova, koji je zaveo Izraela”. I Pekahja i Pekah, njegovi nasljednici, činili su “što je zlo u očima Jahvinim” (2. o Kraljevima 15,18.                           24.28). “U vrijeme Pekaha”, Tiglat Pileser, asirski kralj, provalio je u Izrael i odveo sa sobom mnoštvo izgnanika iz plemena koja su živjela u Galileji i istočno od Jordana. “Rubenovo i Gadovo pleme i polovina Manašeova plemena”, zajedno s drugim stanovnicima “Gileada, Galileje, i sve zemlje Naftalijeve” (1. Ljetopisa 5,26; 2. o Kraljevima 15,29) bili su rasijani među neznabošcima u zemljama daleko od Palestine.

Sjeverno kraljevstvo se nikad nije oporavilo od ovoga strašnog udarca. Slabašni ostatak sačuvao je oblike vlasti, ali snage više nije bilo. Samo je još jedan kralj, Hošea, došao na prijestolje nakon Pekaha. Uskoro je kraljevstvo bilo zauvijek zbrisano s lica zemlje. Ali u to vrijeme tuge i nevolje, Gospodin se sjetio svoje milosti i dao narodu još jednu priliku da odbaci idolopoklonstvo. Treće godine Hošeina kraljevanja, dobri kralj Ezekija počeo je kraljevati u Judi i što je brže mogao uveo je važne reforme u hramske službe u Jeruzalemu. Bila je najavljena Pasha i na taj su blagdan bila pozvana ne samo plemena Jude i Benjamina, nad kojima se Ezekija zakraljio, već i sva sjeverna plemena. Proglas je bio objavljen “po svem Izraelu, od Beer Šebe pa do Dana da dođu i proslave Pashu Jahvi, Izraelovu Bogu, u Jeruzalemu jer je premnogi nisu svetkovali kako je propisano.

Tako su otišli glasnici s pismima od kralja i njegovih knezova po svom Izraelu i Judi, te su govorili po kraljevoj zapovijedi: ‘Izraelovi sinovi, obratite se Jahvi, Abrahamovu, Izakovu i Izraelovu Bogu, pa će se i on obratiti k Ostatku koji vam je ostao od ruku asirskih kraljeva. I nemojte biti kao vaši očevi i vaša braća, koji su se iznevjerili Jahvi, Bogu svojih otaca, te ih je predao propasti…. Nemojte, dakle, biti tvrdovrati kao vaši očevi: pružite ruku Jahvi i dođite u njegovu Svetinju koju je posvetio zauvijek i služite Jahvi, svome Bogu, pa će odvratiti od vas svoj žestoki gnjev. Ako se obratite Jahvi, vaša će braća i vaši sinovi naći milost u onih koji su ih zarobili, pa će se vratiti u ovu zemlju; jer je Jahve, vaš Bog, milostiv i milosrdan, i neće odvratiti lica od vas ako se vi obratite njemu.’” (2. Ljetopisa 30,5-9)

“I tako su glasnici krenuli od grada do grada po Efrajimovoj i Manašeovoj zemlji pa do Zebuluna” i objavljivali poruku. Izrael je u toj poruci trebao prepoznati poziv na pokajanje i na povratak Bogu. Međutim, ostatak od deset plemena, koji je još živio na području nekada naprednog sjevernog kraljevstva, ponašao se prema kraljevim poslanicima ravnodušno, čak i prezrivo. “Ljudi im se podsmijavali i rugali.” Međutim, bilo je i onih koji su se radosno odazvali. “Ipak su se neki od Ašerova, od Manašeova i od Zebulunova plemena ponizili i došli u Jeruzalem … da slave Blagdan beskvasnih kruhova.” (2. Ljetopisa 30,10-13)

Oko dve godine nakon toga, asirske čete pod Salmanazarom opkolile su Samariju; prilikom te opsade mnoštvo ljudi je jadno izginulo, što od gladi i bolesti, što od mača. I grad i narod pali su u asirske ruke, pa je slomljeni ostatak deset plemena bio odveden u izgnanstvo i rasijan po asirskom kraljevstvu.

Uništenje sjevernoga kraljevstva bilo je neposredna kazna s Neba. Asirci su bili samo oruđe kojim se Bog poslužio da izvrši svoju namjeru. Preko Izaije, koji je počeo proricati kratko vrijeme prije pada Samarije, Gospodin govori o asirskim četama kao o “šibi gnjeva mojega, prutu kojim srdžba moja zamahuje!” (Izaija 10,5).

Teško su sinovi Izraelovi “sagriješili protiv Jahve, Boga svoga … i činili zla djela. … Ali oni nisu poslušali, nego … prezreli su njegove zakone i Savez koji je sklopio s njihovim ocima, i opomene njegove koje im je upućivao.” Bilo je to zato što su “odbacili sve zapovijedi Jahve, Boga svoga, i načinili su sebi salivene idole, dva teleta. Podigli su ašere, klanjali se svoj vojsci nebeskoj i služili Baalu”, i tvrdovrato se odbijali pokajati, sve dok Bog ne “odbaci sav rod Izraela, ponizi ga i predade pljačkašima, dok ih konačno ne odbaci daleko od svoga lica”, u skladu s jasnim opomenama koje im je slao “po svojim slugama, prorocima”.

“Odveo je Izraelce iz njihove zemlje u sužanjstvo u Asiriju, … stoga što nisu poslušali glas Jahve, Boga svoga, i što su prekršili njegov Savez i sve što im je naredio Mojsije, sluga Jahvin.” (2. o Kraljevima 17,7.11.14-16.20.23; 18,12)

Strašne kazne koje su sustigle deset plemena imale su kao pozadinu mudru i milostivu Gospodnju namjeru. Ono što više nije mogao postići preko njih u zemlji njihovih otaca, Bog je pokušao postići raselivši ih među neznabošce. Njegov plan spasenja svih onih koji budu htjeli oprost preko Spasitelja ljudskoga roda, tek se trebao ostvariti; i nevoljama koje su zadesile Izrael, On je pripravljao put da se Njegova slava otkrije svim narodima. Nisu svi oni koji su odvedeni u izgnanstvo bili nepokajani. Među njima je bilo i nekih koji su ostali vjerni Bogu, i onih koji su se ponizili pred Njim. Preko tih “sinova Boga živoga” (Hošea 2,1), On je želio mnoštvo stanovnika asirskoga kraljevstva upoznati s osobinama Njegovog karaktera i korisnošću Njegovog Zakona.


Komentiraj