Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 32

Manaše i Jošija

Judino kraljevstvo, koje je uživalo blagostanje u doba Ezekije, još jednom je nisko palo tijekom dugih godina Manašeove bezbožne vladavine, kad je mnogoboštvo obnovljeno i kad su mnogi bili navedeni na idolopoklonstvo. “Ali je Manaše zaveo Judejce i Jeruzalemce te su radili još gore nego narodi što ih je Jahve iskorijenio pred sinovima Izraelovim.” (2. Ljetopisa 33,9) Slavna svjetlost ranijih naraštaja bila je zamijenjena tamom praznovjerja i zablude. Velika zla su se pojavila i širila — nasilništvo, tlačenje, mržnja prema svemu što je dobro. Pravda je bila izopačena, nasilje je postalo sveopća pojava.

Ipak, ni ta teška vremena nisu ostala bez svjedoka za Boga i za pravdu. Mučna iskustva kroz koja je Juda bez štete prolazio tijekom Ezekijinog kraljevanja, u mnogim srcima razvila su čvrstinu karaktera koja je sada poslužila kao bedem protiv sveopćeg bezakonja. Njihovo svjedočenje za istinu i pravdu izazvalo je gnjev Manašea i njegovih ljudi na vlasti, koji su se nastojali utvrditi zločinima, ušutkujući svaki glas neodobravanja. “I mnogo je nedužne krvi prolio Manaše, tako da se njome napunio Jeruzalem od jednoga kraja do drugoga.” (2. o Kraljevima 21,16)

Jedna od prvih žrtava bio je Izaija, koji je više od pola stoljeća stajao pred Judom kao izabrani Gospodnji vjesnik. “Drugi, opet, iskusiše izrugivanja i udarce i povrh toga okove i tamnice. Biše kamenovani, stavljeni na kušnju, pilani, umoreni mačem; išli su tamo-amo u ovčjim kožusima i kozjim kožama, oskudni, nevoljni i zlostavljani — oni kojih svijet ne bijaše dostojan! — lutajući po pustinjama, gorama, po špiljama i zemaljskim pukotinama.” (Hebrejima 11,36-38)

Neki od onih koji su bili progonjeni u vrijeme Manašeove vladavine imali su zadatak da objave posebne poruke ukora i osude. Judejski kralj, govorili su proroci, učinio je više zla “nego što su prije njega radili Amorejci”. Zbog takve pokvarenosti njegovo se kraljevstvo suočavalo s krizom; stanovnici zemlje uskoro su trebali biti odvedeni kao sužnji u Babilon i tamo postati “plijen i grabež svim svojim neprijateljima” (2. o Kraljevima 21,11.14). Međutim, Bog neće potpuno odbaciti one koji Ga u stranoj zemlji budu priznali za svojega Vladara; oni će, možda, proći kroz teške nevolje, ali će ih On ipak izbaviti kad to bude htio i kako to bude htio. Oni koji se potpuno pouzdaju u Njega naći će u Njemu sigurno utočište.

Proroci su nastavili vjerno objavljivati svoje savjete i opomene; neustrašivo su se obraćali Manašeu i njegovom narodu, ali poruke su dočekivane s prijezirom — otpali Juda nije ih htio slušati. Kao nagovještaj onoga što će snaći narod ukoliko ustraje u bezbožnosti, Gospodin je dopustio da njihovog kralja zarobe asirski vojnici koji su ga “svezali u dvoje mjedene verige i odveli u Babilon”, svoju privremenu prijestolnicu. Ova je nevolja kralja osvijestila pa se počeo moliti “za milost Jahvi, svome Bogu, ponizivši se veoma pred Bogom otaca. Molio se, i Bog mu se smilovao te usliša njegovu prošnju i vrati ga u Jeruzalem u kraljevstvo. Manaše tada spozna da je Jahve Bog.” (2. Ljetopisa 33,11-13) Ali ovo pokajanje, iako značajno, došlo je prekasno da bi moglo spasiti kraljevstvo od pokvarenog utjecaja dugogodišnjeg idolopoklonstva. Mnogi su se spotakli i pali da se više nikad ne podignu.

Među onima čije je životno iskustvo bilo nepopravljivo oblikovano Manašeovim sudbonosnim otpadom bio je i njegov sin, koji je došao na prijestolje u dvadeset drugoj godini života. O kralju Amonu je zapisano: “U svemu je slijedio put svoga oca, služio je idolima kojima je služio i njegov otac, i klanjao im se. I hođaše cijelim putem kojim je hodio otac njegov, i služaše gadnim bogovima, kojima je služio otac njegov, i klanjaše im se. On je ostavio Jahvu, Boga svojih praotaca, i nije hodio putem Jahvinim.” (2. o Kraljevima 21,21.22) Bezbožnom kralju nije bilo dopušteno da dugo vlada. Usred njegovog drskog bezboštva, samo dvije godine nakon stupanja na prijestolje, sluge su ga ubile u dvoru, a puk je “na njegovo mjesto zakraljio sina mu Jošiju” (2. Ljetopisa 33,23.25).

Nakon Jošijinog stupanja na prijestolje, a on je vladao trideset jednu godinu, oni koji su sačuvali čistoću vjere počeli su se nadati da je zaustavljeno propadanje kraljevstva; naime, novi se kralj, iako star samo jedanaest godina, bojao Boga, i od samog je početka činio “što je pravo u Jahvinim očima. U svemu je hodio putem svoga oca Davida, ne skrećući ni desno ni lijevo” (2. o Kraljevima 22,2). Iako sin bezbožnoga kralja, izložen kušnji da krene stopama svojega oca, iako ga je samo nekoliko savjetnika hrabrilo da ustraje na pravome putu, Jošija je ostao vjeran Bogu Izraelovu. Upozoren zabludama prošlih naraštaja, odlučio je činiti dobro umjesto da padne u provaliju grijeha i pokvarenosti u koju su dospjeli njegov otac i djed. On nije skretao “ni desno ni lijevo”. Budući da je zauzimao odgovoran položaj, odlučio je prihvatiti smjernice dane izraelskim kraljevima, a njegova je poslušnost omogućila Bogu da ga upotrijebi sebi na čast.

U vrijeme kad je Jošija počeo kraljevati, a i mnogo godina prije toga, Judejci iskrenog srca pitali su se hoće li se Božja obećanja, dana drevnom Izraelu, ikada ispuniti. S ljudskoga gledišta, božanska namjera s izabranim narodom izgledala je skoro potpuno neostvariva. Otpadništvo iz proteklih stoljeća postajalo je sve jače iz godine u godinu; deset plemena je već bilo raseljeno po narodima; preostala su samo plemena Jude i Benjamina, a čak su se i ona sada nalazila na rubu moralne i nacionalne propasti. Proroci su počeli proricati potpuno uništenje njihovoga lijepog grada, u kojemu se nalazio Hram što ga je sagradio Salomon, i prema kome su bile usmjerene sve njihove nade u postizanje nacionalne veličine. Zar je moguće da Gospodin kani odustati od svoje zavjetne namjere da izbavi one koji će se pouzdati u Njega? Suočeni s dugotrajnim progonstvima pravednika i očitim blagostanjem bezbožnih, mogu li se oni koji su ostali odani Bogu nadati boljim danima?

Prorok Habakuk je glasno izrazio ova strahovanja. Imajući pred očima nevolje kroz koje su prolazili vjerni njegovog vremena, muku svojega srca pretočio je u pitanja: “Dokle ću, Jahve, zapomagati, a ti da ne čuješ? Vikati k tebi: ‘Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto mi nepravdu iznosiš pred oči, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni! Zakon je izgubio snagu, a pravda se ni načas ne pomalja. Da, zlikovac progoni pravednika, pravo je stoga izopačeno.” (Habakuk 1,2-4)

Bog je odgovorio na vapaje svoje vjerne djece. Preko svojih izabranih predstavnika On je objavio svoju odluku da izvrši kaznu nad narodom koji se odvratio od Njega i počeo služiti bogovima neznabožaca. Za životnog vijeka nekih koji su se raspitivali za budućnost, On će čudesno upravljati poslovima vodećih naroda na Zemlji i dovesti Babilonce do prevlasti. Ovi Kaldejci, narod “strašan i jezovit”, trebali su iznenada provaliti u Judeju kao bič poslan od Boga (Habakuk 1,7). Judini knezovi i najizabraniji u narodu trebali su biti odvedeni u sužanjstvo u Babilon; judejski gradovi, sela i obrađena zemlja trebali su biti pretvoreni u pustoš; ništa nije smjelo biti pošteđeno.

Siguran da će se, usprkos ovim strašnim kaznama, Božja namjera prema Njegovom narodu na neki način ipak ostvariti, Habakuk se poklonio pokorno prihvaćajući Gospodnju objavljenu volju. “Nisi li od davnih vremena, Jahve, Bože moj, Sveče moj?” uzviknuo je. A onda, uzdižući se vjerom iznad mračnih perspektiva neposredne budućnosti, čvrsto se hvatajući za dragocjena obećanja koja otkrivaju Božju ljubav prema Njegovoj odanoj djeci, prorok je dodao: “Nećemo umrijeti!” (Habakuk 1,12 — DK) Izražavajući tako svoju vjeru, predao je svoj slučaj i slučaj svakog vjernog Izraelca u ruke milosrdnog Boga.

Ovo nije bio jedini slučaj da je Habakuk pokazao jačinu svoje vjere.

Jednom drugom prigodom, dok je razmišljao o budućnosti, izrekao je sljedeće riječi: “Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi reći.” Gospodin mu je milostivo odgovorio: “‘Zapiši viđenje, ureži ga na pločice, da ga čitač lako čita.’ Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.” (Habakuk 2,1-4)

Vjera koja je jačala Habakuka i sve svete i pravedne koji su živjeli u to teško vrijeme bila je ona ista vjera koja danas održava Božji narod. U najmračnijim trenucima, u najtežim okolnostima, kršćanin se može osloniti na izvor svekolike svjetlosti i snage. Iz dana u dan, vjerom u Boga, on može obnavljati svoju nadu i hrabrost. “A pravednik živi od svoje vjere.” U službi Bogu ne smije biti malodušnosti, kolebanja niti straha. Gospodin će više nego ispuniti najsmjelija očekivanja onih koji se uzdaju u Njega. On će im dati mudrosti u skladu s različitim okolnostima u kojima će se naći.

Apostol Pavao rječito svjedoči o tome kako se Bog obilno postarao za svaku dušu koja je izložena kušnji. Njemu je bilo upućeno božansko obećanje: “Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.” Ispunjen zahvalnošću i povjerenjem, Božji prokušani sluga je odgovorio: “Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kada god sam slab, onda sam jak.” (2. Korinćanima 12,9.10)

Mi moramo gajiti i njegovati vjeru o kojoj su svjedočili proroci i apostoli — vjeru koja se oslanja na Božja obećanja i koja čeka na izbavljenje u vrijeme koje je Bog odredio i onako kako je to On zamislio. Pouzdana proročka riječ konačno će se ispuniti slavnim dolaskom našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista kao Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima. Vrijeme čekanja možda izgleda dugačko, možda dušu pritiskuju obeshrabrujuće okolnosti, mnogi u koje smo se uzdali će možda pasti na putu; međutim, zajedno s prorokom koji je hrabrio Judu u vrijeme nezapamćenog otpada, uzviknimo puni povjerenja: “Ali je Jahve u svojem svetom Hramu: nek sva zemlja zašuti pred njime!” (Habakuk 2,20) Neka nam uvijek bude u sjećanju radosna poruka: “Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti … a pravednik živi od svoje vjere” (Habakuk 2,3.4)

“Jahve, čuo sam za slavu tvoju,
Jahve, tvoje mi djelo ulijeva jezu!
Ponovi ga u naše vrijeme!
Otkrij ga u naše vrijeme!
U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!
Bog stiže iz Temana,
a Svetac s planine Parana!
Veličanstvo njegovo zastire nebesa,

zemlja mu je puna slave.
Sjaj mu je ko svjetlost,

zrake sijevaju iz njegovih ruku,
ondje mu se krije sila.

Kuga pred njim ide.

groznica ga sustopice prati.
On stane, i zemlja se trese,

on pogleda, i dršću narodi.

Tad se raspadoše vječne planine,
bregovi stari propadoše,

njegove su staze od vječnosti.

Iziđi da spasiš narod svoj,
da spasiš svog pomazanika.
Jer smokvino drvo neće više cvasti,
niti će na lozi biti ploda,
maslina će uskratiti rod,
polja neće donijeti hrane,
ovaca će nestati iz tora,
u oborima neće biti ni goveda.
Ali ja ću se radovati u Jahvi
i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.
Jahve, moj Gospod, moja je snaga.”
(Habakuk 3,2-6.13.17-19)

Habakuk nije bio jedini preko kojega je bila objavljena poruka o sjajnoj nadi u buduću pobjedu kao i o sadašnjem sudu. Tijekom Jošijina kraljevanja Gospodnja riječ došla je Sefaniji, jasno najavljujući posljedice stalnog otpada, usmjeravajući pozornost prave Crkve na slavnu budućnost koja je čeka. Njegova proročanstva o kazni koja je prijetila Judi na isti će se način ispuniti i u kaznama koje očekuju nepokajani svijet u vrijeme drugoga Kristovog dolaska:

“Blizu je dan Jahvin, veliki!
Blizu je i žurno dolazi!
Gorak je glas dana Jahvina:
tada će i junak zajaukati.
Dan gnjeva, onaj dan!
Dani tjeskobe i nevolje!
Dan užasa i pustošenja!
Dan pomrčine i naoblake!
Dan tmina i magluština!
Dan trubljavine i bojne vike
na gradove utvrđene
i na visoka kruništa.”
(Sefanija 1,14-16)

“Prepustit ću ljude nevoljama i vrludat će kao slijepci (jer su protiv Jahve sagriješili), krv će se njihova prosuti kao prašina. … Ni njihovo srebro ni njihovo zlato neće ih spasiti. U dan gnjeva Jahvina oganj njegove revnosti svu će zemlju sažeći. Jer on će uništiti, zatrti sve stanovnike zemlje.” (Sefanija 1,17.18)

“Saberite se, skupite se,
Narode bestidni
prije nego budete izgnani
kao pljeva koja se u dan rasprši,
prije nego stigne na vas
plamen i gnjev Jahvin,
prije nego stigne na vas
dan gnjeva Jahvina.
Tražite Jahvu,
svi skromni na zemlji,
svi koji izvršavate odredbe njegove!
Tražite pravdu,
tražite poniznost:
vi ćete možda biti zaštićeni
u dan gnjeva Jahvina.”
(Sefanija 2,1-3)

“Evo svladavam sve tvoje tlačitelje. U ono vrijeme izbavit ću sve hrome, sabrat ću prognane, pribavit im hvalu u diku po svoj zemlji gdje ih sramota bijaše dopala. U ono vrijeme ja ću vas dovesti, u ono vrijeme ja ću vas sabrati!

Tada ću vam dati hvalu i diku među narodima zemlje, kad okrenem vašu sudbinu pred vašim očima — govori Jahve.” (Sefanija 3,19.20)

“Klikći od radosti, Kćeri sionska,
viči od veselja, Izraele!
Veseli se i raduj se iz sveg srca,
Kćeri jeruzalemska!
Jahve te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio!
Jahve, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj!
Ne boj se više zla!
U onaj dan reći će se Jeruzalemu:
Ne boj se, Sione!
Neka ti ne klonu ruke!
Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj,
silni spasitelj!
On će se radovati tebi pun veselja,
obnovit će ti svoju ljubav,
kliktat će nad tobom radosno.”
(Sefanija 3,14-17)

 

 


Komentiraj