Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 37

Odvedeni kao sužnji u Babilon

Devete godine Sidkijina kraljevanja “krenu sâm babilonski kralj Nabukodonozor sa svom svojom vojskom na Jeruzalem” i opkoli grad (2. o Kraljevima 25,1). Juda se našao u bezizlaznom položaju. Sâm je Gospodin objavio preko Ezekiela: “Evo me na te! … I svako će tijelo spoznati da sam ja, Jahve, isukao mač svoj iz korica. … Ako li te zapitaju: ‘Što toliko kukaš?’ reci im: ‘Zbog vijesti koja stiže, od koje će sva srca zamrijeti i sve ruke klonuti, svaki duh biti utučen i svako koljeno klecati. … Ondje ću na te gnjev svoj izliti i raspiriti protiv tebe plamen srdžbe svoje, i predati te u ruke okrutnim ljudima, vještim zatornicima.” (Ezekiel 21,8.10.12.36)

Egipćani su pokušali doći u pomoć opkoljenom gradu; i Kaldejci su, da bi ih odbacili, prekinuli za neko vrijeme opsadu judejske prijestolnice. U Sidkijinom se srcu probudila nada, pa je poslao glasnika Jeremiji tražeći od njega da moli za opstanak hebrejskog naroda.

Prorokov zastrašujući odgovor glasio je da će se Kaldejci vratiti i razoriti grad. Presuda je bila objavljena, nepokajani narod više nije mogao odvratiti božansku kaznu. Gospodin je opomenuo svoj narod: “Ne zanosite se mišlju: ‘Kaldejci će otići od nas’, jer oni neće otići! Pa i da razbijete svu vojsku kaldejsku koja se bori s vama, tako da bi od nje ostali samo ranjenici, oni bi, svaki iz svoga šatora, opet poustajali da požarom unište ovaj grad.” (Jeremija 37,9.10) Judin ostatak morao je otići u sužanjstvo kako bi kroz nevolje naučio pouku koju nije htio učiti u mnogo povoljnijim okolnostima. Na ovu presudu svetog Stražara nije bilo žalbe.

Među pravednima koji su preostali u Jeruzalemu i kojima su bile otkrivene božanske namjere našlo se nekoliko ljudi koji su odlučili staviti izvan domašaja surovih ruku sveti Kovčeg s kamenim pločama na kojima su bili zapisani propisi Dekaloga. Oni su to i učinili. Tužni i žalosni, sakrili su Kovčeg i stavili ga u špilju u kojoj je trebao ostati sakriven od Izraela i Jude zbog njihovih grijeha i da im se više ne vrati. Taj sveti Kovčeg i sada je skriven. Više nikada nije bio pokrenut sa svojega mjesta otkako je skriven.

Mnogo je godina Jeremija stajao pred narodom kao vjerni Božji svjedok; i sada, kad je osuđeni grad trebao pasti u ruke neznabožaca, on je smatrao da je njegovo djelo završeno. Pokušao je otići, ali ga je spriječio sin jednoga lažnog proroka koji je dojavio da se Jeremija želi pridružiti Babiloncima budući da je mnogo puta pozivao Judejce da im se pokore. Prorok je porekao lažnu optužbu, ali se knezovi ipak “razljutiše na Jeremiju, te ga istukoše i zatvoriše u … tamnicu” (Jeremija 37,15).

Nada koja se razbuktala u srcima starješina i naroda kad su Nabukodonozorove vojske krenule prema jugu da se sukobe s Egipćanima, uskoro je ugasnula. Gospodnja je poruka glasila: “Evo me protiv tebe, faraone, kralju egipatski!” Moć Egipta bila je kao “trska”. Nadahnuta riječ je objavila: “I znat će svi stanovnici Egipta da sam ja Jahve. Jer ti bješe trska za oslonac domu Izraelovu! … Da, ojačat ću ruke kralju babilonskom, a ruke će faraonove klonuti. I znat će se da sam ja Jahve, kad metnem mač svoj u ruke kralju babilonskom, i on ga zavitla nad zemljom egipatskom.” (Ezekiel 29,3.6; 30,25.26)

Dok su judejski dostojanstvenici i dalje uzaludno upirali pogled prema Egiptu, očekujući pomoć, kralj Sidkija se, obuzet zlokobnim predosjećajima, sjetio Božjeg proroka koji je čamio u tamnici. Poslije mnogo dana kralj je poslao po njega i potajno ga upitao: “Ima li riječi od Jahve?” Jeremija je odgovorio: “‘Dakako!’ I dometne: ‘Bit ćeš predan u ruke kralja babilonskoga!’

Onda Jeremija kaza kralju Sidkiji: ‘Što skrivih tebi, tvojim slugama i ovom narodu, te me baciste u tamnicu? Gdje su sada vaši proroci koji vam prorekoše: Kralj babilonski neće udariti na vas ni na ovu zemlju? A sada, hajde, čuj mene, gospodaru moj i kralju, usliši molbu moju! Nemoj da me opet vrgnu u kuću pisara Jonatana, da ondje ne umrem!’” (Jeremija 37,17-20)

Nato je Sidkija naredio, “i Jeremiju odvedoše u tamničko dvorište, te mu davahu svaki dan pogaču kruha iz Pekarske ulice, sve dok nije ponestalo kruha u gradu. I tako Jeremija ostade u tamničkom dvorištu.” (Jeremija 37,21)

Kralj se nije usudio otvoreno ukazati bilo kakvo povjerenje Jeremiji. Iako ga je strah natjerao da potajno zatraži od njega obavijest, bio je previše slab da bi se suočio s negodovanjem knezova i naroda ukoliko bi se pokorio Božjoj volji objavljenoj preko proroka.

Iz tamničkoga dvorišta Jeremija je nastavio preporučivati pokoravanje babilonskoj vlasti. Pokazati otpor značilo bi prizivati sigurnu smrt. Poruka koju je Gospodin poslao Judi glasila je: “Tko ostane u ovome gradu, poginut će od mača, gladi i kuge. A tko izađe pred Kaldejce, spasit će život — život će mu ostati kao plijen, ostat će živ.” Te su riječi zvučale jasno i odlučno. U ime Gospodnje prorok je smjelo izjavio: “Ovaj će grad odista pasti u ruke vojsci kralja babilonskoga, i ona će ga zauzeti!” (Jeremija 38,2.3)

Konačno su knezovi, ogorčeni ponovljenim Jeremijinim pozivima, koji su se suprotili njihovoj utvrđenoj politici otpora, uložili oštar prosvjed kralju tvrdeći da je prorok neprijatelj naroda, da njegove riječi oslabljuju ruke vojnicima i donose im nesreću, i da ga zato treba osuditi na smrt.

Kukavički kralj je znao da su optužbe lažne; ali, da bi udobrovoljio one koji su zauzimali visoke i utjecajne položaje u narodu, pretvarao se da vjeruje njihovim lažima i predao im je Jeremiju u ruke da s njim čine što hoće. Prorok je bio bačen “u čatrnju kraljevića Malkije, što je bila u tamničkom dvorištu, i oni ga spustiše na užetima. Ali u čatrnji ne bijaše vode, već samo glib, tako da Jeremija propade u glib.” (Jeremija 38,6) Međutim, Bog mu je podigao prijatelje koji su posredovali kod kralja i postigli da ponovno bude vraćen u tamničko dvorište.

I opet je kralj potajno poslao po Jeremiju i zatražio od njega da mu vjerno objavi namjere koje Bog ima s Jeruzalemom. Odgovarajući, Jeremija je upitao: “Ako ti kažem, nećeš li me pogubiti? Ako te pak posavjetujem, nećeš me poslušati!” Kralj je sklopio s prorokom tajni sporazum. “Živoga mi Jahve, koji nam daje ovaj život”— obećao je Sidkija — “neću te pogubiti i neću te predati onima što ti rade o glavi” (Jeremija 38,15.16).

I dalje je postojala mogućnost da kralj pokaže spremnost da posluša Gospodnje opomene i da tako milošću ublaži kazne koje su već padale na grad i na narod. “Ako izađeš pred vojskovođe kralja babilonskoga, spasit ćeš glavu, i ovaj grad neće biti uništen požarom; živjet ćeš ti i tvoj dom” — glasila je vijest upućena kralju. “Ako pak ne izađeš pred vojskovođe kralja babilonskoga, grad će pasti u ruke Kaldejaca, i oni će ga spaliti, a ti se nećeš spasiti iz ruku njihovih.”

Kralj je odgovorio: “Bojim se Judejaca koji su prebjegli Kaldejcima: mogli bi mene predati njima da mi se izruguju.” Međutim, prorok je obećao: “Oni to neće učiniti.” Dodao je i najusrdniju molbu: “Poslušaj glas Jahvin prema kojem sam ti govorio, bit će ti dobro i spasit ćeš život svoj.” (Jeremija 38,17-20)

I tako je sve do posljednjeg trenutka Bog pokazivao spremnost da ukaže milost onima koji bi odlučili ispuniti Njegove zahtjeve. Da je kralj odlučio poslušati, bili bi pošteđeni ljudski životi, a grad ne bi bio spaljen; ali on je smatrao da je otišao predaleko da bi se mogao vratiti. Bojao se Judejaca, bojao se ismijavanja, bojao se smrti. Budući da je godinama ustajao protiv Boga, Sidkija je smatrao da bi se previše ponizio kad bi rekao narodu: Prihvaćam riječ Gospodnju koju je izrekao preko Jeremije! Suočen sa svim tim opomenama, ne usuđujem se ratovati protiv neprijatelja!

Sa suzama u očima Jeremija je zaklinjao Sidkiju da spasi sebe i svoj narod. Zabrinuto mu je govorio da neće izvući živu glavu ukoliko ne posluša Božji savjet, i da će sve njegovo imanje pasti u ruke Babiloncima. Međutim, kralj je već pošao pogrešnim putom i nije se htio vraćati. Odlučio je poslušati savjete lažnih proroka i ljudi koje je u stvarnosti prezirao. Ljudi koji su ga ismijavali zato što se tako spremno pokoravao njihovim željama. Žrtvovao je plemenitu slobodu svoje muškosti i postao pokorni sluga javnog mišljenja. Bez neke izrazite namjere da čini zlo, nije imao ni hrabrosti stati na stranu dobra. Uvjeren u vrijednost savjeta koje je dobivao od Jeremije, nije imao moralne snage da ih posluša, i zato je odlazio sve dalje i dalje pogrešnim putom.

Kralj je bio toliki slabić da nije htio da njegovi dvorani i narod saznaju kako se sastajao s Jeremijom, toliko je strah od ljudi obuzeo njegovu dušu. Da je Sidkija hrabro ustao i rekao da vjeruje riječima proroka, koje su se već napola ispunile, kakvo bi se pustošenje izbjeglo! Trebao je reći: Poslušat ću Gospodina, i izbavit ću grad od potpune propasti! Ne usuđujem se odbaciti Božji nalog zbog straha od ljudi, ili da bih stekao njihovu naklonost! Volim istinu, mrzim grijeh i zato ću poslušati savjete moćnoga Izraelovog Boga!

Tada bi ljudi poštovali njegov odvažni duh, a oni koji su se kolebali između vjere i nevjerstva čvrsto bi stali na stranu dobra. Upravo bi neustrašivost i pravednost takvog ponašanja ispunili njegove podanike divljenjem i odanošću. Uživao bi široku potporu i izbjegao neizrecive patnje krvoprolića, gladi i vatre.

Sidkijina mlakost bila je grijeh za koji je platio strašnu kaznu. Neprijatelj je provalio kao nezadrživa bujica i opustošio grad. Hebrejske čete su se u neredu povukle. Narod je bio pokoren. Sidkija je bio zarobljen, a njegovi sinovi pobijeni pred njegovim očima. Kralj je bio odveden iz Jeruzalema u okovima, oči su mu bile iskopane i jadno je završio život u Babilonu. Kaldejci nisu poštedjeli prekrasni Hram koji je više od četiri stoljeća ukrašavao vrh brda Siona. “Spalili su Božji Dom i oborili jeruzalemski zid, i sve su njegove dragocjenosti uništili.” (2. Ljetopisa 36,19)

U vrijeme kad je Nabukodonozor konačno zauzeo Jeruzalem, mnogi koji su izbjegli užase duge opsade, sada su nastradali od mača. Od onih koji su ostali, neki, a među njima svećenički starješine, mjesni službenici i knezovi, bili su odvedeni u Babilon i tamo pogubljeni kao izdajnici. Drugi su odvedeni u sužanjstvo da služe Nabukodonozoru i njegovim sinovima “dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. Da bi se ispunila riječ koju Jahve reče…” (2. Ljetopisa 36,19.20).

O samom Jeremiji stoji napisano: “Nabukodonozor, kralj babilonski, zapovjedi Nebuzaradanu, zapovjedniku tjelesne straže: ‘Uzmi ga, i oko tvoje neka bdi nad njim. Ne čini mu nikakva zla, nego postupaj s njime kako on bude želio.’” (Jeremija 39,11.12)

Kad su ga babilonski uglednici oslobodili iz tamnice, prorok je odlučio podijeliti sudbinu bijednog ostatka, “najsiromašnijih iz naroda”, koje su Kaldejci ostavili u zemlji kao vinogradare i ratare. Nad njima su Babilonci postavili Gedaliju za namjesnika. Prošlo je samo nekoliko mjeseci i novopostavljeni namjesnik bio je podlo ubijen. Siromahe u zemlji, koji su prošli mnoge nevolje, njihovi su starješine konačno uvjerili da potraže utočište u Egiptu. Jeremija je podigao glas protiv te odluke. “Ne idite u Egipat da se ondje nastanite!” molio je narod. Međutim, nadahnuti savjet nije bio prihvaćen, i “sav ostatak Judin … muževi, žene i djeca” pobjegli su u Egipat “jer ne slušahu glasa Jahvina. I tako dođoše u Tafnis” (Jeremija 43,5-7).

Proročanstva o propasti, koja je Jeremija izgovorio o onima koji su se pobunili protiv Nabukodonozora i pobjegli u Egipat, bila su pomiješana s obećanjima o oprostu onima koji se pokaju za svoje ludosti i budu se spremni vratiti. Iako Gospodin neće poštedjeti one koji su odbacili Njegove savjete i podložili se zavodničkom utjecaju egipatskog idolopoklonstva, ipak će biti milostiv prema onima koji se pokažu vjerni i istiniti. “I bit će vrlo malo onih koji će izbjeći maču i vratiti se iz egipatske zemlje u zemlju judejsku” — objavio je prorok. “Onda će sav ostatak judejski, svi koji dođoše u zemlju egipatsku da ondje žive spoznati čija riječ vrijedi, moja ili njihova.” (Jeremija 44,28)

Prorokova žalost zbog krajnje pokvarenosti onih od kojih se očekivalo da budu duhovno svjetlo svijetu, njegova žalost nad sudbinom Siona i naroda koji je bio odveden u Babilon, otkriva se u tužaljkama koje je ostavio za sobom kao spomen na ludost odbacivanja Gospodnjih savjeta i prihvaćanja ljudske mudrosti. Usred ruševina, Jeremija je ipak mogao izjaviti: “Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.” Njegov stalni poziv glasio je: “Ispitajmo, pretražimo pute svoje i vratimo se Jahvi.” (Tužaljke 3,22.40) Dok je Judeja još spadala među kraljevstva na zemlji, on je pitao Boga: “Ta zar si Judeju sasvim odbacio? Zar ti duši omrznu Sion?” i bio je dovoljno hrabar da moli: “Ne odbaci nas, radi imena svoga!” (Jeremija 14,19.21) Prorokova potpuna vjera u Božju vječnu namjeru da zbrku pretvori u red, i da pred svim narodima na Zemlji i pred cijelim svemirom pokaže svoje osobine pravednosti i ljubavi, navela ga je da sada s punim povjerenjem moli za one koji bi htjeli odbaciti zlo i vratiti se pravdi.

Međutim, sada je Sion bio potpuno razoren, a Božji se narod nalazio u sužanjstvu. Shrvan boli, prorok je uzviknuo: “Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica, nekoć velika među narodima. Vladarica nad pokrajinama, na tlaku sad ide. Noći provodi gorko plačući, suzama pokriva obraze. Nikog nema da je utješi, od svih koji su je ljubili. Svi je prijatelji iznevjeriše i postaše joj neprijatelji.

Izgnan je Juda, u nevolji je i u progonstvu teškom. Sad živi među poganima, ne nalazi počinka. Svi ga gonitelji sustižu u tjesnacima. Putovi sionski tuguju, jer nitko ne dolazi na svetkovine. Sva su vrata razvaljena, svećenici uzdišu, ucviljene su djevice njegove, a on je pun gorčine. Tlačitelji njegovi sada gospodare, neprijatelji likuju: Jahve ga ucvili zbog grijeha njegovih premnogih. Djeca su mu otišla u izgnanstvo pred tlačiteljem.”

“Kako mrakom zastrije Gospod u svom gnjevu Kćer sionsku. S neba na zemlju baci slavu Izraelovu! I ne sjeti se podnožja svoga u dan gnjeva svojega! Bez milosti Gospod satrije sve stanovnike Jakovljeve, u svom gnjevu razori tvrđave kćeri Judine; sa zemljom je sravnio i prokleo kraljevstvo i njegove knezove. U rasplamtjelom gnjevu svojem razbi svu maglu Izraelovu, povuče svu svoju desnicu pred neprijateljem; u Jakovu raspiri plamen ognjeni koji sve unaokolo proždire. Nategao je luk ko neprijatelj, kao dušman ispružio desnicu, ubijajući sve što mu drago bijaše. Na šator Kćeri sionske sasu kao oganj gnjev svoj jarosni.”

“S čime da te prispodobim? Na koga si nalik, Kćeri jeruzalemska? S kime da te usporedim, kako utješim, djevice, Kćeri sionska? Jer kao more tvoja je nesreća neizmjerna. Tko će te iscijeliti?”

“Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu! Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima. Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice. … Oci naši zgriješiše, i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove. Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih. … Evo, zašto nam srce boluje, evo, zašto nam se oči zastiru.”

“Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena. Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane? Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.” (Tužaljke 1,1-5; 2,1-4.13; 5,1-3.7.8.17.19-21)


Komentiraj