Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 38

Svjetlo u tami

Mračne godine razaranja i smrti, kojima su bile obilježene posljednje godine judejskoga kraljevstva, bacile bi u očaj i najizdržljivija srca — da nisu dolazila ohrabrenja preko proročkih poruka Božjih vjesnika. Preko Jeremije u Jeruzalemu, preko Daniela na babilonskom dvoru i preko Ezekiela na obalama rijeke Kebar Gospodin je u svojoj milosti objavljivao svoje vječne namjere i pružao dokaze svoje spremnosti da svojem izabranom narodu ispuni obećanja zapisana u Mojsijevim spisima. Ono što je rekao da će učiniti za one koji Mu budu vjerni, On će sigurno i izvršiti “riječju živoga i vječnog Boga” (1. Petrova 1,23).

U danima putovanja kroz pustinju Gospodin se obilno postarao da Njegova djeca sačuvaju u sjećanju riječi Njegovog Zakona. Kad se nasele u Kanaanu, svakog će dana u svakom domu trebati ponavljati božanska pravila; ona su trebala biti napisana na dovratnicima i vratima, na spomen-pločama. Uz pratnju glazbe trebali su ih pjevati i stari i mladi, svećenici su ih trebali objavljivati narodu na javnim skupovima, a upravitelji zemlje svakoga dana proučavati. “Neka knjiga Zakona bude na ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću” — zapovjedio je Gospodin Jošui — “kako bi vjerno držao sve što je u njoj napisano: samo ćeš tad biti sretan i uspjet ćeš u pothvatima … kuda god pođeš.” (Jošua 1,8)

Jošua je sve Mojsijeve spise pročitao svemu Izraelu. “Nije Jošua propustio nijedne Mojsijeve naredbe, nego ih je sve pročitao pred saborom svih Izraelaca, pred ženama, djecom i došljacima koji su išli s njima.” (Jošua 8,35) To je bilo u skladu s izričitom Gospodnjom naredbom da se svakih sedam godina, za vrijeme Blagdana sjenica, javno čitaju riječi knjige Zakona. “Saberi narod — ljude, žene, djecu i došljaka što bude u tvojim gradovima — da čuju i da nauče bojati se Jahve, Boga vašega, pa da drže i vrše sve riječi ovog Zakona. Sinovi njihovi, koji to još ne znaju, čut će i naučit će bojati se Jahve, Boga vašega, sve vrijeme dok budete živjeli na zemlji što ćete je, prešavši Jordan, zaposjesti.” (Ponovljeni zakon 31,12.13)

Da je Izrael poštovao ovaj savjet u stoljećima koja su dolazila, kako bi različita bila njegova povijest! Jedino ako u svojem srcu sačuva poštovanje prema Božjoj svetoj Riječi, narod se mogao nadati da će ispuniti božansku namjeru. Upravo je poštovanje Božjega zakona Izraelu davalo snagu tijekom Davidovog kraljevanja i prvih godina Salomonove vladavine; upravo je vjera u živu Riječ omogućila da se provede obnova u Ilijine i Jošijine dane. Na iste te riječi istine, najvredniju Izraelovu baštinu, pozivao se i Jeremija nastojeći da dođe do promjene. Gdje god je služio, ozbiljno je pozivao ljude: “Slušajte riječi ovoga zavjeta!” Te su im riječi trebale pomoći da potpuno shvate Božju namjeru da se spoznaja spasonosne istine proširi po svim narodima (Jeremija 11,2 — DK).

U završnim godinama otpada Judejaca opomene proroka naizgled su imale malo utjecaja; i kad su kaldejske vojske treći i posljednji put došle opkoliti Jeruzalem, nada je napustila svako srce. Jeremija je prorekao potpunu propast, pa je zato što je predlagao predaju, na kraju bio bačen u tamnicu. Međutim, Bog svoj vjerni ostatak, koji se još nalazio u gradu, nije prepustio krajnjem očaju. Baš u vrijeme dok se nalazio pod strogim nadzorom onih koji su odbacivali njegovu vijest, prorok je dobio nova otkrivenja Božje spremnosti da oprosti i izbavi, koja su postala neiscrpni izvor utjehe Božjoj crkvi otada pa sve do današnjega dana.

Uhvativši se čvrsto za Božja obećanja, Jeremija je uz pomoć zornog prikaza pred stanovnicima osuđenog grada pokazao svoju nepokolebljivu vjeru u konačno ispunjenje namjere koju Bog ima sa svojim narodom. U nazočnosti svjedoka, uz pozorno poštovanje svih potrebnih zakonskih formalnosti, on je za sedamnaest šekela srebra kupio nasljedno pravo na njivu u obližnjem selu Anatotu.

S ljudskoga gledišta, ova kupnja zemljišta na području koje se već nalazilo pod vlašću Babilonaca, izgledala je kao nerazuman čin. Sâm prorok je proricao razorenje Jeruzalema, pustošenje Judeje i potpunu propast kraljevstva. Sâm je najavljivao dugo razdoblje robovanja u dalekom Babilonu. Budući da je već bio u poodmaklim godinama, uopće se nije mogao nadati da će izvući neku osobnu korist iz ove kupnje. Međutim, na temelju proučavanja proročanstava koja su već bila zapisana u Bibliji, u njegovom se srcu oblikovalo čvrsto uvjerenje da Gospodin namjerava svojoj porobljenoj djeci vratiti njihova stara imanja u obećanoj zemlji. Očima vjere Jeremija je gledao prognanike kako se vraćaju nakon mnogih godina izgnanstva i ponovno naseljavaju zemlju svojih otaca. Kupnjom imanja u Anatotu želio je pridonijeti, koliko god je to moguće, da se i drugi nadahnu nadom koja je njegovom srcu donijela toliko utjehe.

Pošto je potpisao ugovor o kupoprodaji i dobio potpise svjedoka, Jeremija je naredio Baruhu, svome tajniku: “Uzmi ove isprave, ovaj kupovni ugovor, zapečaćeni i otvoreni, i stavi ih u glinenu posudu da se zadugo sačuvaju. Jer ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Još će se u ovoj zemlji kupovati i kuće i njive i vinogradi!” (Jeremija 32,14.15)

Tako je obeshrabrujuće bilo stanje u Judi u vrijeme ove neobične kupnje da je odmah nakon dogovora o pojedinostima i o čuvanju pisanih dokumenata Jeremijina nepokolebljiva vjera bila stavljena na tešku kušnju. Je li u svojem nastojanju da ohrabri Judu otišao predaleko? Nije li u želji da učvrsti povjerenje u obećanja Božje riječi rasplamsao lažnu nadu? Oni koji su sklopili Savez s Bogom, već odavno su se počeli rugati onome što je On činio za njih. Hoće li obećanja izabranom narodu ikada doživjeti svoje potpuno ispunjenje?

Zbunjen u duhu, pognut od žalosti zbog patnji onih koji su se odbijali pokajati za svoje grijehe, prorok je zavapio Bogu tražeći da mu otkrije svoje namjere s čovječanstvom.

“O, Jahve, Gospode!” molio je vruće. “Ti stvori nebo i zemlju snagom velikom, rukom uzdignutom! Ništa tebi nije nemoguće! Tisućama iskazuješ milost, a krivnju otaca osvećuješ na djeci, potomcima njihovim. Bože veliki i moćni, kome je ime Jahve nad Vojskama! Velik si u svojim naumima, silan u svojim djelima! Oči tvoji bdê nad svim putovima ljudskim da naplatiš svakome prema putu njegovu i prema plodu djela njegovih! Ti koji si činio znamenja i čudesa u zemlji egipatskoj i u Izraelu, i među svim ljudima sve do danas, ti si izveo svoj narod izraelski iz zemlje egipatske znamenjima i čudesima, rukom moćnom i mišicom podignutom, strahotama velikim. Zatim im dade svu ovu zemlju koju si zakletvom obećao ocima njihovim, zemlju u kojoj teče med i mlijeko. I oni je zaposjedoše; ali nisu slušali glasa tvojega niti su hodili putem Zakona tvojega. Ništa ne učiniše od onog što im ti naredi; zato si dozvao na njih sve ove nevolje.” (Jeremija 32,17-23)

Nabukodonozorova vojska spremala se zauzeti na juriš zidove Siona. Tisuće su ginule u posljednjoj očajničkoj obrani grada. Još je više tisuća umiralo od gladi i bolesti. Sudbina Jeruzalema bila je već zapečaćena. Opsadne ljestve neprijateljske vojske već su nadvisivale bedeme. “Gle, nasipi se već primakoše gradu, i bit će osvojen” — nastavio je prorok svoju molitvu — “i grad će pasti u ruke Kaldejcima koji na nj navaljuju mačem, glađu i kugom. Čime si prijetio, evo dolazi. I sam vidiš. A ti mi, Jahve Gospode moj, reče: ‘Kupi novcem njivu i pozovi svjedoke’, a grad je već predan u ruke Kaldejcima!” (Jeremija 32,24.25)

Bog je milostivo odgovorio na molitvu svojega sluge. “Riječ Jahvina Jeremiji” u tom trenutku očaja, kad je vjera toga vjesnika istine bila kušana ognjem, glasila je: “Gle, ja sam Jahve, Bog svakoga tijela! Meni ništa nije nemoguće!” (Jeremija 32,26.27) Grad je trebao uskoro pasti u ruke Kaldejaca, njegova vrata i palače trebale su biti predane ognju i spaljene; ali usprkos činjenici da je uništenje bilo neizbježno i da će stanovnici Jeruzalema biti odvedeni u sužanjstvo, ipak se morala ispuniti Gospodnja vječna namjera s Izraelom. Odgovarajući dalje na molitvu svojega sluge, Gospodin je rekao o onima na koje su padale Njegove kazne:

“Evo, ja ću ih sabrati iz svih zemalja u koje ih prognah — u gnjevu i jarosti svojoj — i vratit ću ih na ovo mjesto da ovdje spokojno žive. I oni će biti narod moj, a ja, ja ću biti Bog njihov. I dat ću im srce jedno i put jedan da bi me se bojali u sve dane, na sreću svoju i djece svoje. I sklopit ću s njima Savez vječan, nikad se više neću odvratiti od njih i uvijek ću im činiti dobro; usadit ću im u srce svoj strah da se nikad više ne odmetnu od mene. I radovat ću se čineći im dobro; i čvrsto ću ih zasaditi u ovoj zemlji, svim srcem svojim, svom dušom svojom.

Jer ovako govori Jahve: Kao što sam na ovaj narod doveo svu ovu strašnu nesreću, tako ću na njih dovesti svu sreću koju im obrekoh. Da, opet će se kupovati njive u ovoj zemlji o kojoj vi velite: ‘Ovo je pustinja, bez čovjeka i živinčeta, predana na milost i nemilost Kaldejcima!’ Njive će se za novac kupovati, pisat će se i pečatiti kupovni ugovori, pozivat će se svjedoci u zemlji Benjaminovoj i u okolici Jeruzalema. U gradovima Judinim i u gradovima Gorja, Šefele, Negeba, jer ću promijeniti udes njihov — riječ je Jahvina.” (Jeremija 32,37-44)

Potvrđujući ova obećanja o izbavljenju i obnovljenju, “i drugi mu put dođe riječ Jahvina: Ovako govori Jahve, koji stvori zemlju, oblikova je i učvrsti — ime mu je Jahve! Zazovi me i, odazvat ću ti se i objavit ću ti velike i nedokučive tajne o kojima ništa ne znaš. Jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov, o kućama ovoga grada i o dvorima kraljeva judejskih, porušenim zbog nasipa i mača. … Evo, ja ću zaliječiti njihovu ranu, ja ću ih iscijeliti i ozdraviti i pružiti im obilje istinskoga mira. Promijenit ću udes zemlje Judine i Jeruzalema i podići ću ih da budu kao nekoć. Očistit ću ih od svakoga grijeha kojim sagriješiše protiv mene, i oprostit ću im sve krivice. … I Jeruzalem će mi biti na radost, na hvalu i čast pred svim narodima svijeta: kad čuju za sve dobro kojim ću ih nadijeliti, divit će se i čuditi svoj onoj sreći i miru što ću im ja dati.

Ovako govori Jahve: Na ovome mjestu, o kojemu vi velite: ‘To je pustinja bez čovjeka i bez živinčeta’ — u gradovima judejskim i po opustošenim ulicama jeruzalemskim opet će se oriti poklici radosti, poklici zaručnika i zaručnice, poklici onih koji će u Domu Jahvinu prinositi žrtve zahvalnice pjevajući: ‘Hvalite Jahvu nad Vojskama, jer je dobar Jahve — vječna je ljubav njegova!’ Jer ja ću obnoviti zemlju da bude kao nekoć — riječ je Jahvina.

Ovako govori Jahve nad Vojskama: Na ovome mjestu koje je sada pusto, bez čovjeka i bez živinčeta, i u svim gradovima opet će biti pašnjaci za pastire što odmaraju stada svoja. U gradovima Gorja, i u gradovima Šefele, i u gradovima Negeba, u kraju Benjaminovu, u okolici Jeruzalema i u gradovima Judinim opet će prolaziti ovce ispod ruke pastira koji će ih brojiti — riječ je Jahvina.

Evo, dolaze dani — riječ je Jahvina — kad ću ispuniti dobro obećanje što ga dadoh domu Izraelovu i domu Judinu.” (Jeremija 33,1-14)

I tako je Božja crkva bila ohrabrena u jednom od najtežih trenutaka svoje duge borbe sa silama zla. Iako je izgledalo da je Sotona pobijedio u svojim naporima da uništi Izraela, Gospodin je bio moćniji od događaja toga vremena, i u godinama koje su dolazile pružio je svojem narodu mogućnost da povrati ono što je bilo izgubljeno u prošlosti.

Njegova poruka Crkvi glasila je: “Ne boj se, Jakove, slugo moja … ne plaši se, Izraele! Jer evo, spasit ću te iz daleka, i potomstvo tvoje iz zemlje izgnanstva. Jakov će se opet smiriti, i spokojno će živjeti, i nitko ga neće plašiti — riječ je Jahvina — jer sam ja s tobom da te izbavim. … Al’ ja ću te iscijeliti, rane ti zaliječiti.” (Jeremija 30,10.11.17)

Kad svane radosni dan obnovljenja, plemena podijeljenog Izraela trebala su se ujediniti u jedan narod i priznati Gospodina kao vladara nad “svim plemenima Izraelovim”. “Oni će biti narod moj” — objavio je Bog. “Kličite od radosti Jakovu, pozdravite burno prvaka naroda! Neka se ori vaš glas! Objavite slavopojkom: Jahve spasi narod svoj, Ostatak Izraelov! Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne, skupljam ih s krajeva zemlje: s njima su slijepi i hromi … vraća se velika zajednica. Evo, u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam! Vodit ću ih kraj potočnih voda, putem ravnim kojim neće posrnuti, jer ja sam otac Izraelu, Efrajim je moj prvenac.” (Jeremija 31,1.7-9)

Poniženi u očima naroda, oni koji su nekada bili priznati kao miljenici Neba, uzdignuti iznad svih drugih plemena na zemlji, trebali su u progonstvu naučiti lekciju poslušnosti tako potrebnu za njihovu buduću sreću. Sve dok nisu naučili tu pouku, Bog nije mogao učiniti za njih ono što je želio. “Al’ ću te kazniti po pravici, ne smijem te pustit nekažnjena” — objavio je On objašnjavajući svoju namjeru da ih kazni radi njihovog duhovnog dobra (Jeremija 30,11). Ipak, oni koji su uživali Njegovu nježnu ljubav, nisu trebali biti odbačeni zauvijek; pred svim narodima na Zemlji Bog će ostvariti svoj plan i prividni poraz pretvoriti u pobjedu, spasit će, a ne uništiti! Proroku je bila povjerena poruka:

“Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire, i čuva ga ko pastir stado svoje! Jer Jahve oslobodi Jakova, izbavi ga iz ruku jačeg od njega. I oni će, radosno kličuć, na vis Sionski, da se naužiju dobara Jahvinih: žita, ulja, mladog vina, jagnjadi i teladi, duša će im biti kao vrt navodnjen, nikad više neće ginuti … jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveselit nakon žalosti. Pretilinom ću im okrijepiti svećenstvo i narod svoj nasititi dobrima — riječ je Jahvina. …

Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: U zemlji Judinoj, kad promijenim njezinu sudbinu, u njezinim će se gradovima ovako govoriti: ‘Blagoslovio te Jahve, prebivalište Pravednosti, Gora sveta!’ I u njoj će se opet nastaniti Judeja sa svim svojim gradovima, ratari i oni što idu za stadima, jer ja ću okrijepiti dušu iscrpljenu, obilno nahraniti dušu klonulu. …

Evo dolaze dani — riječ je Jahvina — kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov — riječ je Jahvina. Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije ovh dana — riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ‘Spoznajte Jahvu!’ nego će me svi poznavati, i malo i veliko — riječ je Jahvina — jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.” (Jeremija 31,10-14.23-25.31-34)


Komentiraj