Nevidljivi stražar

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Daniela 5.

Pri kraju Danielovog života došlo je do velikih promjena u zemlji u koju su šezdesetak godina prije toga on i njegovi hebrejski drugovi bili dovedeni kao sužnji. Nabukodonozor, “najnasilniji među narodima” (Ezekiel 28,7), bio je već mrtav, a Babilon, “ponos zemlje sve” (Jeremija 51,41) prešao je u ruke njegovih nesposobnih nasljednika i time je počela postupna ali sigurna propast kraljevstva.

Zbog ludosti i slabosti Baltazara, Nabukodonozorova unuka, oholi Babilon bio je osuđen na skoru propast. Pošto je kao mladić dobio pravo na dio kraljevske vlasti, Baltazar je počeo uživati u svojoj moći i podigao je srce protiv Boga nebeskoga. Bile su mu pružene mnoge prilike da upozna Božju volju i da shvati kako joj treba biti poslušan. Znao je da je njegov djed bio, po Božjoj naredbi, prognan iz ljudskoga društva; bilo mu je poznato Nabukodonozorovo obraćenje i čudesan povratak na položaj. Međutim, Baltazar je dopustio da njegova oholost i ljubav prema užicima zasjene pouke koje se nisu smjele zaboraviti. Propustio je prilike koje su mu tako milostivo bile ponuđene, zanemario je sredstva koja su mu stajala nadohvat ruke da se potpunije upozna s istinom. Ono što je Nabukodonozor konačno stekao po cijenu neizrecivih patnji i poniženja, Baltazar je ravnodušno odbacio.

Nije dugo potrajalo i nevolja mu je zakucala na vrata. Babilon je opkolio Kir, nećak Darija Medijca, vrhovni zapovjednik sjedinjenih vojski Medijaca i Perzijanaca. Pa ipak, utvrđen u svojoj naizgled neosvojivoj tvrđavi, iza njezinih masivnih zidina i mjedenih vrata, zaštićen rijekom Eufrat, opskrbljen obilnim zalihama, razbludni se kralj osjećao siguran i provodio je vrijeme u zabavama i razvratu.

U svojoj oholosti, zaveden osjećajem sigurnosti, Baltazar je priredio “veliku gozbu tisući svojih velikaša; s njima je pio vino”. Sve privlačnosti koje su se mogle pribaviti bogatstvom i moći, pridonosile su sjaju prizora. Prekrasne sjajno ukrašene žene kretale su se među gostima na kraljevskoj gozbi. Među njima su bili pametni i naobraženi ljudi. Knezovi i državnici pili su vino kao vodu i bančili pod njegovim otupljujućim utjecajem.

Kad je razum bio svrgnut s prijestolja besramnim pijančevanjem, kad su niski nagoni i strasti stekli prevlast, sâm kralj je preuzeo vodstvo u bučnom orgijanju. Dok se gozba nastavljala, zapovjedio je “da se donese zlatno i srebrno suđe koje njegov otac Nabukodonozor bijaše oteo iz jeruzalemskog Svetišta, pa da iz njega pije kralj, njegovi velikaši, njegove žene i suložnice”. Kralj je htio dokazati da njegovim rukama ništa nije sveto. “Donesoše dakle zlatno i srebrno suđe … i stadoše piti iz njega kralj i njegovi velikaši, njegove žene i suložnice. Pili su vino i slavili svoje bogove od zlata i srebra, mjedi i željeza, drva i kamena.”

Baltazar je malo pozornosti posvećivao misli da ovu idolopokloničku zabavu prati nebeski Svjedok; da božanski Stražar, neprepoznat, promatra ovaj prizor oskvrnuća, da sluša hulničko veselje, da promatra idolopoklonstvo. Međutim, nezvani Gost uskoro je objavio svoju nazočnost. Kad je zabava bila na vrhuncu, pojavio se dlan ruke i na zidovima dvora napisao slova koja su blistala kao vatra — riječi, iako nerazumljive nepreglednom mnoštvu, koje su izricale presudu kralju i njegovim gostima, koje je sada počela peći savjest.

Utihnulo je neobuzdano veselje dok su muškarci i žene, obuzeti neobjašnjivim užasom, promatrali ruku kako polako piše tajanstvena slova. Pred očima su im se pojavljivala, kao na panoramskoj slici, djela koja su činili u svojem razvratnom životu; činilo im se kao da stoje pred sudačkim stolom vječnoga Boga čijoj su se vlasti upravo usprotivili. Tamo gdje su se, prije samo nekoliko trenutaka, čule razuzdane i hulničke šale, vidjela su se samo blijeda lica i čuli zastrašeni krici. Kad Bog zastraši ljude, oni ne mogu sakriti jačinu svoga užasa.

Od svih nazočnih dostojanstvenika najviše se uplašio sâm Baltazar. On je više od svih ostalih i bio odgovoran za pobunu protiv Boga koja je te noći dostigla vrhunac u Babilonu. U nazočnosti nevidljivog Stražara, predstavnika Onoga čijoj je moći bio upućen izazov, čije je ime bilo osramoćeno, kralj se ukočio od straha. Njegova savjest se probudila. “Zglobovi njegovih kukova popustiše, i koljena mu stadoše udarati jedno o drugo.” Baltazar se bezbožno podigao protiv Boga nebeskoga i pouzdao u svoju snagu, uvjeren da se nitko neće usuditi reći: “Zašto to činiš?” Ali sad je shvatio da će morati položiti račun za dobra koja su mu bila povjerena i prilike koje je propustio, te da za svoje prkosno ponašanje ne može ponuditi nikakav izgovor.

Kralj je uzalud pokušavao pročitati plamena slova. Pred njim je bila tajna koju nije mogao shvatiti, sila koju nije mogao ni razumjeti niti izbjeći. Zdvojan, obratio se svojim mudracima. Njegov usplahireni uzvik odjeknuo je u ušima okupljenih gostiju, uzvik kojim je pozivao čarobnike, zvjezdare i gataoce da mu pročitaju natpis. Obećavao je: “Tko pročita ovo pismo i otkrije mi njegov smisao, bit će obučen u grimiz, oko vrata nosit će zlatan lanac, i bit će treći u kraljevstvu.” Ali uzaludan je bio njegov poziv povjerljivim savjetnicima, uzaludno nuđenje bogate nagrade. Nebeska mudrost ne može se ni kupiti ni prodati. “Pristupiše svi mudraci kraljevi, ali ne mogoše pročitati pismo niti mu otkriti značenje.” Nisu bili ništa sposobniji da pročitaju tajanstvena slova nego što su mudraci prethodnoga naraštaja mogli protumačiti Nabukodonozorov san.

A onda se kraljica majka sjetila Daniela koji je, skoro pola stoljeća ranije, objavio kralju Nabukodonozoru san o velikom kipu i njegovo tumačenje. Rekla je: “‘Kralju, živ bio dovijeka! Neka se tvoje misli ne uznemiruju i tvoje lice neka ne blijedi! Ima u tvome kraljevstvu čovjek u kome prebiva duh Boga Svetoga. Još za vremena tvoga oca nađe se u njemu svjetlo, razum i mudrost slična mudrosti bogova. I zato ga kralj Nabukodonozor, otac tvoj, imenova starješinom čarobnika, gatalaca, zvjezdara i mudraca. Budući da se u tom Danielu — koga kralj bijaše nazvao Baltazarom — našao duh izvanredan, znanje, bistrina, vještina da tumači sanje, da rješava zagonetke i da razrješuje teškoće, pozovi stoga Daniela, i on će ti kazati značenje.’

Dovedoše Daniela pred kralja, a kralj ga upita: ‘Jesi li ti Daniel, jedan od izgnanika judejskih koje dovede iz Judeje kralj moj otac? Čujem da duh Božji prebiva na tebi i da je u tebi svjetlo, razum i mudrost izvanredna. Dovedoše mi mudrace i čarobnike da pročitaju ovo pismo i da mi reknu njegovo značenje, ali oni nisu kadri otkriti mi njegov smisao. A čujem da si ti kadar dati tumačenja i da razrješuješ teškoće. Ako si dakle kadar pročitati ovo pismo i reći mi njegovo značenje, bit ćeš odjeven u grimiz, i nosit ćeš zlatan lanac oko vrata, i bit ćeš treći u kraljevstvu.”

Pred mnoštvom koje je bilo obuzeto užasom, Daniel je, ne uzbuđujući se zbog kraljevog obećanja, stajao u tihom dostojanstvu sluge Višnjega, ne da progovori laskave riječi, već da protumači poruku o kazni. Odgovorio je: “Tvoji darovi neka ti ostanu, i svoje poklone daj drugima! A ja ću pročitati ovo pismo kralju i kazat ću mu njegovo značenje.”

Prorok je prvo podsjetio Baltazara na ono što mu je moralo biti poznato, ali što ga nije naučilo poniznosti koja ga je mogla spasiti. Govorio je o Nabukodonozorovom grijehu i padu, i o Gospodnjem postupanju prema njemu — o vlasti i slavi koja mu je bila dodijeljena, o božanskoj kazni zbog njegove oholosti, o njegovom kasnijem priznavanju vlasti i milosti Boga Izraelova; a onda, smjelim i oštrim riječima ukorio je Baltazara zbog njegove velike pokvarenosti. Iznio je kraljeve grijehe, pokazao mu pouke koje je mogao izvući, a nije. Baltazar nije izvukao pouke iz iskustva svojega djeda niti je poslušao opomene što su mu ih upućivali događaji koji su odigrali tako značajnu ulogu u njegovom životu. Bila mu je pružena prilika da upozna i posluša pravoga Boga, ali je nije uzeo k srcu, i zato je morao pretrpjeti posljedice svoje pobune.

Prorok je objavio: “No ti, Baltazare, sine njegov, nisi ponizio srce svoje iako si znao sve ovo: ti si se podigao protiv Gospoda Nebeskoga, dao si da ti donesu suđe iz njegova Doma, i pili ste vino iz njega ti, tvoji velikaši, tvoje žene i tvoje suložnice, hvaleći bogove od zlata i srebra, od mjedi i željeza, od drva i kamena, koji ne vide, ne čuju niti razumiju, a nisi dao slavu Bogu koji u svojoj ruci drži dah tvoj i sve tvoje putove. I zato on posla ovu ruku koja napisa ovo pismo.”

Okrenuvši se nebeskoj poruci na zidu, prorok je pročitao: “Mene, Mene, Tekel, Parsin.” Ruka koja je napisala slova nije se više vidjela, ali su četiri riječi i dalje blistale sa strašnom jasnoćom; i onda je zadržanog daha mnoštvo slušalo dok je ostarjeli prorok objavljivao: “A te riječi znače: Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; Tekel: bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan; Parsin: razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima.”

Te posljednje noći ludog orgijanja, Baltazar i njegovi knezovi napunili su mjeru svoje krivice i krivice kaldejskoga kraljevstva. Božja zaštitnička ruka nije više mogla zadržavati zlo koje se nadnosilo nad njih. Bog ih je svojim mnogostrukim dobrima pokušavao navesti da poštuju Njegov Zakon. “Liječili smo Babilon, al se ne izliječi” (Jeremija 51,9) — objavio je o onima čija je krivnja sada doprla do Neba. Zbog čudne izopačenosti ljudskoga srca, Bog je konačno našao za dobro da izreče neopozivu presudu. Baltazar je morao pasti i njegovo je kraljevstvo moralo prijeći u tuđe ruke.

Kad je prorok prestao govoriti, kralj je naredio da mu se ukažu obećane počasti. “Tada Baltazar naredi da Daniela obuku u grimiz, da mu oko vrata objese zlatan lanac, i da ga proglase trećim u kraljevstvu.”

Više od stotinu godina prije toga, Nadahnuće je objavilo da će se “noć uživanja”, tijekom koje će se kralj i njegovi savjetnici nadmetati u huljenju na Boga, iznenada pretvoriti u vrijeme straha i uništenja. I sada, brzo se smjenjujući, sudbonosni su se događaji počeli zbivati jedan za drugim, upravo onako kako su bili najavljeni u proročkim spisima mnogo godina prije nego što su se glavni sudionici te velike drame uopće i rodili.

Dok se još nalazio u svečanoj dvorani, okružen onima čija je sudbina već bila zapečaćena, kralju je dostavljena poruka da mu je grad “sa svih strana zauzet”, da je neprijatelj pred kojim se osjećao tako siguran zaposjeo prijelaze i da su “ratnici preplašeni”. (Jeremija 51,31.32) Još dok su on i njegovi knezovi pili iz posvećenih Gospodnjih posuda i slavili svoje bogove od srebra i zlata, Medijci i Perzijanci, koji su skrenuli Eufrat iz njegovog korita, prodrli su u srce nebranjena grada. Kirova vojska je sada stajala pred zidovima dvora; grad je bio pun neprijateljskih vojnika “kao skakavaca” (Jeremija 51,14); i njihovi pobjedonosni povici nadjačavali su očajničke krike zaprepaštenih razvratnika.

“Iste te noći kaldejski kralj Baltazar bî ubijen” i strani je vladar sjeo na njegovo prijestolje.

Hebrejski su proroci jasno najavili način na koji će Babilon pasti. Kad im je Bog u viđenjima objavljivao buduće događaje, oni su uzvikivali: “Kako li je zauzet, kako osvojen taj ponos zemlje sve? Kako li Babilon posta strašilo narodima?” “Kako li je skršen, razbijen malj cijele zemlje! Kako li Babilon posta strašilo narodima!” “Na glas da je pao Babilon zemlja će se potresti: razlijegat će se vapaj među narodima.”

“Iznenada pade Babilon, razmrskan.” “Jest, pustošnik dođe na Babilon, uhvaćeni su ratnici njegovi, lukovi polomljeni. Zaista, Jahve je Bog osvetnik koji plaća po zasluzi! Opojit ću knezove i mudrace, vojvode namjesnike i ratnike: da zaspe vječnim snom pa se više ne probude — govori Kralj, ime mu je Jahve nad Vojskama.”

“Zamku ti metnuh, Babilone, ti se uhvati i ne vidje. Zatečen si i uhvaćen, jer se s Jahvom zarati! Jahve otvori svoju oružnicu, izvuče oružje gnjeva svojega, jer ima posla za Jahvu nad Vojskama u zemlji kaldejskoj.”

“Ovako govori Jahve nad Vojskama: Potlačeni su sinovi Izraelovi, zajedno sa sinovima Judinim. Oni što ih zarobiše, drže ih čvrsto i neće da ih puste. Ali, moćan je njihov otkupitelj, ime mu je Jahve nad Vojskama. On će obraniti parnicu njihovu — zemlji mir donijeti i smesti pučanstvo Babilona.” (Jeremija 51,41; 50,23.46; 51,8.56.57; 50,24.25.33.34)

I tako su “široke zidine babilonske … do temelja razvaljene, a visoka vrata njegova ognjem spaljena”. Tako je Jahve nad Vojskama “dokrajčio ponos oholih, ponizio nadutost silnika”. I tako je “Babilon, ures kraljevstava, ures i ponos kaldejski” postao kao “Sodoma i Gomora” — mjesto prokleto za sva vremena. Nadahnuće je najavilo: “Nikad se više neće naseliti, od koljena do koljena ostat će nenapučen, Arapin ondje neće dizati šatora, nit će pastiri ondje počivati. Počivat će ondje zvijeri pustinjske, sove će im napuniti kuće, nojevi će ondje stanovati.” “Dat ću ga u posjed ježevima i močvarama. Pomest ću ga metlom zatornom — riječ je Jahve nad Vojskama.” (Jeremija 51,58; Izaija 13,11.19-22; 14,23)

Posljednjem babilonskom kralju izrečena je presuda božanskog Stražara, kao što je simbolički bila objavljena i prvome: “Tebi se govori, care … carstvo se uze od tebe!” (Daniel 4,31 — DK)

“Spusti se, sjedni u prašinu,
djevice, kćeri banilonska!
Sjedni na zemlju, bez prijestolja. …
Sjedi šutke, u mrak se povuci, kćeri kaldejska.
Jer, neće te više zvati
vladaricom kraljevstava.
Razgnjevih se na svoj narod,
oskvrnuh svoju baštinu.
Tebi ih u ruke izručih,
a ti im ne iskaza milosti. …
Govorila si: ‘Dovijeka
gospodaricom ću ostati.’
Nikad nisi to k srcu uzela,
ni pomislila kako će se završiti.
A sad poslušaj, razvratnice,
koja sjediš bezbrižno
i u srcu svom govoriš:
‘Ja, i nitko drugi!
Nikad neću obudovjeti,
neću djece izgubiti!’ …
Stići će te oboje,
za tren, u isti dan!
Izgubit ćeš djecu, obudovjet ćeš!
Punom će te mjerom snaći oboje,
pokraj svega tvojeg vračanja
i množine tvojih zaklinjanja!
U zloću si se svoju uzdala,
govorila si: ‘Nitko me ne vidi!’
Mudrost tvoja i znanje zavedoše te.
U svom si srcu govorila:
‘Ja i nitko drugi!’
Zlo će te snaći —
nećeš ga presresti;
oborit će se na te nesreća —
nećeš je odvratiti;
doći će na te propast iznenada —
nećeš je predvidjeti.
Ustraj, dakle, u svojim zaklinjanjima
i u tolikim svojim čaranjima,
oko kojih si se trudila od mladosti.
Možda će ti biti od koristi?

Možda ćeš s njima strah utjerati?
Izmoriše te mnogi tvoji savjetnici!
Nek ustanu samo da te spase
oni koji premjeravaju nebesa,
koji promatraju zvijezde
i koji svakog mjeseca proriču
ono što će te snaći.
Gle, oni će biti poput pljeve. …
Ni sami sebe neće izbaviti
iz zagrljaja plamenoga …
i nikog neće biti da te spasi.”
(Izaija 47,1-15)

Svaki narod koji se pojavio na pozornici događaja dobio je dopuštenje da zauzme svoje mjesto na Zemlji da bi se pokazalo hoće li ispuniti namjere Stražara i Sveca. Proročanstvo je opisalo pojavu i napredak velikih svjetskih kraljevstava — Babilona, Medoperzije, Grčke i Rima. Sa svakim od njih, kao i s narodima manje moći, povijest se ponavljala. Svi su oni imali svoje vrijeme kušnje i svi su promašile cilj; slava im je izblijedjela i njihove je moći nestalo.

Iako su narodi odbacivali Božja načela i tako izazivali svoju propast, božanska, svemoćna namjera nezadrživo se ostvarivala tijekom vjekova. Upravo to je vidio prorok Ezekiel u prekrasnom viđenju koje je dobio u Kaldeji, u zemlji svojega izgnanstva, kad su pred njegovim iznenađenim pogledom prolazili simboli koji su otkrivali da jedna nadmoćna Sila upravlja poslovima zemaljskih vladara.

Na obalama rijeke Kebara Ezekiel je promatrao vihor koji je naizgled dolazio sa sjevera, “velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem; usred njega, usred ognja, nešto nalik na sjajnu kovinu”. Četiri živa stvorenja pokretala su nekoliko kotača koji su ulazili jedan u drugi. Visoko iznad svega toga “bijaše nešto kao kamen safir, poput prijestolja: na tom kao prijestolju, gore na njemu, kao neki čovjek. … A ispod kerubinskih krila ukaza se nešto kao ruka čovječja.” (Ezekiel 1,4.26; 10,8) Kotači koji su bili tako složeni da se na prvi pogled činilo kao da djeluju kaotično, kretali su se u savršenom skladu. Nebeska bića, održavana i upravljana rukom ispod krila kerubina, pokretala su kotače; iznad njih, na safirnom prijestolju, nalazio se Vječni; svuda oko prijestolja vidjela se dûga, simbol božanske milosti.

Kao što su se složeni mehanizmi nalik kotačima kretali pod upravom ruke ispod krila kerubina, tako se i složena igra ljudskih zbivanja odvija pod božanskom upravom. Usred sukoba i buke naroda, Onaj koji sjedi iznad kerubina i sada upravlja događajima na Zemlji.

Povijest naroda i danas nam govori. Svakom narodu i svakom pojedincu Bog je odredio mjesto u svome velikom planu. I danas se ljudi i narodi kušaju viskom u ruci Onoga koji nikada ne griješi. Svi oni svojom odlukom određuju svoju sudbinu, a Bog ih sve nadglasava radi ispunjenja svojih namjera.

Proročanstva koja je veliki JA JESAM dao u svojoj Riječi, i koja se kao karika za karikom uklapaju u lanac događaja, od vječnosti u prošlosti do vječnosti u budućnosti, govore nam gdje se nalazimo danas i što se može očekivati u vremenu koje dolazi. Sve ono što je proročanstvo najavilo da će se zbiti do današnjega dana, zapisano je na stranicama povijesti, a mi možemo biti sigurni da će i ono što se tek treba zbiti biti ispunjeno po svojem redoslijedu.

Danas znaci vremena objavljuju da se nalazimo na pragu velikih i svečanih događaja. U našem svijetu sve je u pokretu. Pred našim očima ispunjavaju se Spasiteljeva proročanstva o događajima koji trebaju prethoditi Njegovom dolasku: “Čut ćete za ratove i glasine o ratovima. … Dići će se narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će gladi i potresa zemlje u raznim mjestima.” (Matej 24,6.7)

Sadašnje vrijeme pobuđuje najveće zanimanje svih ljudi. Upravitelji i državnici, ljudi koji zauzimaju povjerljive i odgovorne položaje, umni pripadnici svih društvenih slojeva usmjerili su svoju pozornost na događaje koji se zbivaju oko nas. Oni prate odnose među narodima. Oni promatraju napetost koja je zahvatila svaki element na Zemlji i shvaćaju da se uskoro treba dogoditi nešto veliko i sudbonosno — da se svijet nalazi na pragu goleme krize.

Biblija, i samo Biblija, daje pravilno tumačenje svih tih zbivanja. U njoj su otkriveni veliki završni prizori povijesti našega svijeta, događaji koji već bacaju svoju sjenu na ono što se sada zbiva, dok zvuci onoga što se približava čine da Zemlja podrhtava i ljudska srca zastaju od straha.

“Gle, Jahve razvaljuje zemlju, razara je, nakazi joj lice, raspršuje stanovnike njene … jer prestupiše Zakon, pogaziše odredbu, Savez vječni razvrgoše. Zato prokletstvo proždire zemlju, okajavaju stanovnici njeni.” (Izaija 24,1-6)

“Jao dana! Jer Jahvin dan je blizu i dolazi kao pohara od Svevišnjeg. … Istrunu zrnje pod grudama; puste su žitnice, porušene spreme, jer žita nesta. Kako li stoka uzdiše! Krda goveda podivljala lutaju jer im nema paše. Čak i stada ovaca kaznu podnose. … Loza usahnu, uvenu smokva, mogranj, palma i jabuka: svako se drvo poljsko sasuši. Da, nestade radosti između sinova ljudskih.” (Joel 1,15-18.12)

“Srce mi se razdire! Dršće mi duša! Ne mogu šutjeti, jer čujem glas roga, poklike bojne. Javljaju slom za slomom, sva je zemlja poharana.” (Jeremija 4,19.20)

“Jao, jer velik je dan ovaj, slična mu ne bi! Vrijeme je nevolje za Jakova, al’ će se izbaviti iz nje.” (Jeremija 30,7)

“Jer Jahve je zaklon tvoj,
Višnjega odabra sebi za okrilje. …
Jer anđelima svojim zapovjedi
da te čuvaju na svim putima tvojim!”
(Psalam 91,9.10)

“Kćeri sionska, … ondje će te Jahve otkupiti iz šaka tvojih dušmana. A sada se mnogi narodi protivu tebe sabraše. Oni govore: ‘Neka se obeščasti, neka se naše oči nasite Siona!’ Ali zamisli Jahvine oni ne znaju i ne razumiju namjere njegove.” (Mihej 4,10-12) Gospodin neće iznevjeriti svoju Crkvu u vrijeme njezine najveće nevolje. On je obećao izbavljenje. Najavio je: “Evo, izmijenit ću udes šatora Jakovljevih, smilovat ću se na stanove njegove.” (Jeremija 30,18)

I tada će se ispuniti Božja namjera; načela Njegovoga kraljevstva uzvisivat će svi koji žive pod Suncem.