Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 50

Ezra, svećenik i književnik

 

Oko sedamdeset godina nakon povratka prvih izgnanika pod Zerubabelom i velikim svećenikom Jošuom, Artakserkso Longiman stupio je na prijestolje Medoperzije. Ime ovoga kralja povezano je sa svetom poviješću preko niza značajnih događaja. Upravo u vrijeme njegovog kraljevanja živjeli su i djelovali Ezra i Nehemija. Upravo je on 457. godine prije Krista izdao treći i konačni proglas o obnavljanju Jeruzalema. Tijekom njegove vladavine vratila se skupina Hebreja pod Ezrom, dovršeno je obnavljanje jeruzalemskih zidina pod Nehemijom i njegovim pomoćnicima, preustrojena je služba u Hramu i izvršena velika vjerska obnova pod upravom Ezre i Nehemije. Tijekom svoga dugog kraljevanja često je pokazivao naklonost prema Božjem narodu, a svoje povjerljive i omiljene židovske prijatelje Ezru i Nehemiju smatrao je ljudima koje je Bog izabrao i kojima je povjerio posebno djelo.

Iskustvo koje je Ezra stekao dok je živio među Hebrejima koji su ostali u Babilonu bilo je tako neobično da je privuklo pozornost kralja Artakserksa i izazvalo njegovu pozitivnu reakciju. Ezra je s njim često slobodno razgovarao o sili nebeskog Boga i o božanskoj namjeri da Hebreje vrati u Jeruzalem.

Rođen kao pripadnik Aronove loze, Ezra je dobio svećeničku naobrazbu. Upoznao se osim toga i sa spisima maga, astrologa i mudraca Medoperzijskog kraljevstva. Međutim, nije bio zadovoljan svojim duhovnim stanjem. Čeznuo je za uspostavljanjem potpunoga sklada s Bogom, čeznuo je za mudrošću koja će mu pomoći da ostvari božansku volju. Zato je “nastojao svim srcem proniknuti Zakon Jahvin, vršiti ga i poučavati Izraela u zakonima i običajima” (Ezra 7,10). To ga je navelo da se posveti marljivom proučavanju povijesti Božjeg naroda, zapisanoj u spisima proroka i kraljeva. Pretraživao je povijesne i pjesničke dijelove Biblije da shvati zašto je Bog dopustio da Jeruzalem bude razoren a Njegov narod odveden u sužanjstvo u daleku neznabožačku zemlju.

Posebnu pozornost Ezra je posvećivao iskustvima koja je Izrael stekao od vremena kad je Abraham dobio obećanje. Proučavao je upute objavljene na Sinaju i u dugom razdoblju lutanja pustinjom. I dok je sve više i više spoznavao o Božjem postupanju prema Njegovoj djeci, dok je sve bolje shvaćao svetost Zakona koji je bio objavljen na Sinaju, Ezrino je srce bilo ganuto. Doživio je novo i temeljito obraćenje i odlučio pozorno proučiti izvještaje svete povijesti i to znanje iskoristiti da donese blagoslov i svjetlo svojem narodu.

Ezra se potrudio da i svoje srce pripremi za posao koji mu je, bar po njegovome uvjerenju, predstojao. Iskreno je tražio Gospodina i molio se da bude mudar učitelj u Izraelu. I dok je učio kako da svoj um i volju pokori božanskom nadzoru, njegov je život bio obogaćen načelima pravog posvećenja koja su u kasnijim godinama imala pozitivan utjecaj ne samo na mlade koji su tražili njegovu pomoć, već i na sve ostale koju su dolazili u dodir s njim.

Bog je izabrao Ezru da posluži kao oruđe dobra u Izraelu, da vrati ugled koji je svećenički stalež u velikoj mjeri izgubio tijekom izgnanstva. Ezra se razvio u čovjeka izvanredne učenosti i postao je “vješt Mojsijevu Zakonu” (Ezra 7,6). Ove osobine učinile su ga istaknutim čovjekom u Medoperzijskom kraljevstvu.

Ezra je postao Božji predstavnik, učio je ljude oko sebe načelima koja vladaju Nebom. Tijekom preostalih godina svojega života, bez obzira na to je li se nalazio u blizini dvora medoperzijskoga kralja ili u Jeruzalemu, svojim osnovnim životnim zvanjem smatrao je posao učitelja. Dok je drugima prenosio istine koje je naučio, povećavala se njegova radna sposobnost. Postao je čovjek pobožnosti i revnosti. Bio je Gospodnji svjedok svijetu, svjedočeći o snazi biblijske istine da oplemeni čovjekov svakidašnji život.

Ezrini napori da oživi zanimanje za proučavanje Pisma imali su svoj trajni temelj u njegovom neumornom životnom djelu čuvanja i umnožavanja svetih spisa. On je skupljao sve prijepise Zakona do kojih je mogao doći, davao ih na prepisivanje i onda dijelio ljudima. Čista Riječ, tako umnožena i stavljena u ruke mnogih ljudi, širila je znanje koje je imalo neprocjenjivu vrijednost.

Ezrina vjera da će Bog učiniti veliko djelo za svoj narod navela ga je da Artakserksu govori o svojoj želji da se vrati u Jeruzalem i tamo oživi zanimanje za proučavanje Božje riječi i da pomogne svojoj braći u obnavljanju svetoga grada. Dok je Ezra izražavao svoje neograničeno pouzdanje u Izraelovog Boga i u Njegovu savršenu sposobnost da zaštiti svoj narod i da se pobrine za njega, kralj je bio duboko ganut. On je dobro znao da se Izraelci vraćaju u Jeruzalem kako bi mogli služiti Gospodinu; ipak, njegovo povjerenje u Ezrino poštenje bilo je tako veliko da mu je ukazao posebnu naklonost, odobrio njegov zahtjev i dao mu bogate darove za obavljanje službi u Hramu. Proglasio ga je posebnim predstavnikom Medoperzijskoga kraljevstva i dao mu velike ovlasti za ostvarenje namjera koje su mu bile na srcu.

Ukaz Artakserksa Longimana o obnavljanju i gradnji Jeruzalema, treći koji je izdan nakon isteka sedamdeset godina izgnanstva, značajan je po izrazima koji se odnose na nebeskog Boga, po priznavanju Ezrinih dostignuća, i po velikodušnosti u davanju prava ostatku Božjeg naroda. Artakserkso govori o Ezri kao o “svećeniku, književniku vještu naredbama i zakonima što ih je Jahve dao Izraelu”, “pisaru Zakona Boga nebeskoga”. Kralj se pridružio svojim savjetnicima u velikodušnom prilaganju “Bogu Izraelovu, koji prebiva u Jeruzalemu”; osim toga, pobrinuo se da mnogi visoki troškovi budu plaćeni “iz kraljevskih riznica” (Ezra 7,11.12.15.20).

“Šalje te kralj i njegovih sedam savjetnika” — naglasio je Artakserkso Ezri — “da pregledaš Judeju i Jeruzalem prema Zakonu Boga tvoga, koji ti je u ruci.” K tomu je dodao: “Sve što naredi Bog nebeski, neka se odmah izvrši u svoj gorljivosti za Dom Boga nebeskog, da gnjev njegov ne dođe na kraljevstvo kraljevo i na djecu njegovu.” (Ezra 7,14.23)

Dopustivši Izraelcima da se vrate, Artakserkso se pobrinuo da se svećenicima vrate njihova nekadašnja prava i da oni obavljaju svoje nekadašnje obrede. O tome je rekao: “I još vam javljamo da se ne smije udariti danak, ni porez, ni carina ni na jednoga od svećenika, levita, pjevača, netinaca i drugih službenika toga Doma Božjega.” Naredio je da se postave i građanski činovnici koji će pravedno upravljati narodom u skladu s judejskim zakonom. “A ti, Ezra, po mudrosti Boga svoga, koju imaš u rukama, postavi činovnike i suce, koji će suditi svemu narodu s onu stranu Rijeke, to jest svima koji poznaju Zakon Boga tvoga. Tko ne zna, vi ga poučite. Tko ne bude držao Zakona Boga tvojega — koji je i kraljev zakon — neka se oštro osudi: na smrt, na progonstvo, na novčanu globu ili na tamnicu.” (Ezra 7,24-26)

I tako je, u skladu s “blagom rukom Boga njegova”, Ezra nagovorio kralja da osigura povoljne uvjete za povratak svih Izraelaca, svećenika i levita iz Medoperzijskoga kraljevstva, “tko god želi poći u Jeruzalem” (Ezra 7,9.13). I tako je ponovno Judejcima u dijaspori bila pružena mogućnost da se vrate u zemlju s čijim su posjedovanjem bila vezana obećanja domu Izraelovu. Ovaj ukaz je izazvao veliku radost među onima koji su zajedno s Ezrom proučavali Božje namjere prema Njegovom narodu. Zato je Ezra uzviknuo: “Blagoslovljen neka je Jahve, Bog otaca naših, koji je nadahnuo srce kraljevo da proslavi Dom Jahvin u Jeruzalemu, i koji je okrenuo prema meni naklonost kralja, njegovih savjetnika i svih najmoćnijih kraljevskih činovnika.” (Ezra 7,27.28)

Božja providnost jasno se očitovala prilikom izdavanja ovog ukaza kralja Artakserksa. Neki su to shvatili i radosno su iskoristili priliku da se vrate pod tako povoljnim okolnostima. Bilo je određeno mjesto općeg okupljanja i u određeno vrijeme okupili su se oni koji su bili željni krenuti u Jeruzalem, spremni za dugo putovanje. Ezra kaže: “Sabrao sam ih kod rijeke koja teče prema Ahavi. Utaborili smo se za tri dana ondje.” (Ezra 8,15)

Ezra je očekivao da će se velik broj izgnanika vratiti u Jeruzalem, ali broj onih koji su se odazvali na poziv bio je razočaravajuće mali. Mnogi koji su stekli kuće i zemlju nisu pokazivali želju da se odreknu svoga imanja. Uživali su u dokolici i udobnosti i bili su potpuno zadovoljni da ostanu. Njihov je primjer poslužio kao smetnja drugima koji bi inače možda odlučili svoj dio potražiti među onima koji su kretali u vjeri.

Kad je Ezra pregledao skupinu koja se okupila, iznenadio se što nije našao nijednog Levijevca. Gdje su pripadnici plemena koje je bilo odvojeno za svetu službu u Hramu? Na poziv: Tko će stati na Gospodnju stranu? Levijevci su se trebali prvi odazvati! Tijekom izgnanstva, a i nakon njega, njima su bile dane mnoge povlastice. Oni su uživali punu slobodu da služe duhovnim potrebama svoje braće u izgnanstvu. Bile su podignute sinagoge u kojima su svećenici obavljali bogoslužje i poučavali narod. Držanje subote i obavljanje svetih obreda, svojstvenih hebrejskoj vjeri, bilo je dopušteno bez ograničenja.

Ali tijekom godina koje su prolazile od isteka izgnanstva mijenjale su se okolnosti, i mnoge nove odgovornosti su bile polagane na pleća starješina u Izraelu. Hram u Jeruzalemu bio je obnovljen i posvećen i bilo je potrebno mnogo više svećenika da bi se obavljala služba. Postojala je i velika potreba za posvećenim ljudima koji će poučavati narod. Osim toga, prijetila je opasnost da će Hebrejima koji ostanu u Babilonu biti ograničena vjerska sloboda. Preko proroka Zaharije, a i putem novijih iskustava koja su stekli u teškim vremenima Estere i Mordokaja, Hebreji u Medoperzijskom kraljevstvu bili su jasno opomenuti da se vrate u svoju zemlju. Došlo je vrijeme kad je za njih postalo opasno da i dalje žive okruženi neznabožačkim utjecajima. Uzimajući u obzir ove promijenjene okolnosti, svećenici u Babilonu trebali su brzo shvatiti da je izdavanje ukaza poseban poziv za njih da se vrate u Jeruzalem.

Kralj i njegovi činovnici obavili su i više nego svoj dio posla da omoguće povratak. Oni su osigurali obilna sredstva, ali gdje su se sakrili ljudi? Levijevci su izostali u vrijeme kad bi njihova odluka da prate svoju braću mogla navesti i druge da slijede njihov primjer. Njihova čudna ravnodušnost žalosno je otkrivenje o tome koliko je Izraelcima u Babilonu bilo stalo da se ostvari Božja namjera s Njegovim narodom.

Još jednom je Ezra pozvao levite, odnosno poslao im je žurnu poruku da se pridruže povratnicima. Da bi naglasio važnost brzog odziva, zajedno s porukom poslao je i neke “glavare Izraela” i “učitelje” da je podupru (Ezra 7,28; 8,16).

Dok su se povratnici zajedno s Ezrom zadržavali u taboru, ovi pouzdani ljudi požurili su natrag s namjerom da dovedu sluge za dom Boga Izraelova (Ezra 8,17). Poziv je bio prihvaćen; neki koji su do tog trenutka oklijevali, ipak su odlučili poći. Sve u svemu, oko četrdeset svećenika i dvije stotine i dvadeset poslužitelja — ljudi na koje se Ezra mogao osloniti kao na mudre propovjednike, dobre učitelje i pomagače — došlo je u tabor.

Sad su svi bili spremni za pokret. Pred njima je bilo putovanje koje će potrajati nekoliko mjeseci. Ljudi su sa sobom uzimali žene i djecu i imovinu, osim velikoga blaga koje je bilo namijenjeno Hramu i njegovim službama. Ezra je bio svjestan da ga na putu čekaju neprijatelji spremni da opljačkaju i unište i njega i njegovo društvo, ali nije od kralja tražio nikakvu oružanu pratnju. Kasnije je objasnio: “Jer bih se stidio moliti od kralja vojske i konjanika da nas štite putem od neprijatelja; izjavili smo, naprotiv, kralju: ‘Ruka je Boga našega ispružena da blagoslovi sve one koji ga traže; njegova snaga i gnjev njegov nad onima su koji ga ostavljaju.’” (Ezra 8,22)

U ovom slučaju Ezra i njegovi pratioci vidjeli su priliku da proslave Božje ime pred poganima. Vjera u moć živoga Boga ojačat će ukoliko sami Izraelci sada pokažu neograničenu vjeru u svojeg božanskog Vođu. Odlučili su se stoga potpuno osloniti na Njega. Neće tražiti nikakvu vojničku pratnju. Neće neznabošcima pružiti nijednu priliku da ljudskoj snazi pripišu slavu koja pripada jedino Bogu. Nisu mogli dopustiti da se u mislima njihovih neznabožačkih prijatelja pojavi makar i tračak sumnje u iskrenost njihovog oslanjanja na Boga svojih otaca. Snaga se ne može steći bogatstvom, snagom i utjecajem idolopoklonika, već Božjom naklonošću! Jedino kad pred očima budu imali Gospodnji Zakon, kad se budu trudili da ga ispune, bit će zaštićeni.

Ovo poznavanje uvjeta pod kojima će moći uživati blagoslove iz Božje ruke dalo je i više nego uobičajenu svečanost službi posvećenja koju su Ezra i njegova skupina vjernih duša održali neposredno prije polaska. “Ja sam ondje, kraj rijeke Ahave, proglasio post.” Ezra ovako opisuje ovo iskustvo: “Da bismo se ponizili pred Bogom svojim i od njega izmolili sretan put sebi, svojoj djeci i svemu blagu svojem. … I tako smo postili i molili Boga svoga na ovu nakanu, i on nas usliša.” (Ezra 8,21.23)

Božji blagoslovi, međutim, ne čine nepotrebnom razboritost i opreznost. Kao posebnu mjeru sigurnosti prilikom čuvanja blaga, Ezra je “izabrao dvanaest glavara svećeničkih” — ljudi čija je vjernost i odanost bila dokazana. “Izmjerih im srebro, zlato i posuđe, darove koje su kralj, njegovi savjetnici, velikaši i svi Izraelci darovali za Dom Boga našega”. Ovi ljudi su svečano prisegnuli da će postupati kao budni stražari blaga koje je bilo povjereno njihovoj skrbi. Ezra je izjavio: “Vi ste Jahvi posvećeni; ovo je posuđe posvećeno, ovo srebro i zlato sveti su Gospodu i ovi su sudovi sveti i ovo srebro i zlato dragovoljno je darovano Jahvi, Bogu otaca vaših. Pazite i čuvajte ovo sve dok ne izmjerite pred glavarima svećeničkim i pred levitima i glavarima obitelji Izraelovih u Jeruzalemu, u dvoranama Doma Jahvina.” (Ezra 8,24.25.28.29)

Napor koji je Ezra uložio da osigura prenošenje i čuvanje Gospodnje riznice pruža nam pouku dostojnu pozornog proučavanja.

Bili su izabrani jedino ljudi čija je vjerodostojnost bila provjerena i oni su dobili jasne upute o odgovornosti koja im je bila povjerena. Postavljajući vjerne službenike da djeluju kao rizničari Gospodnjih dobara, Ezra je naglasio nužnost i vrijednost reda i organizacije u Božjem djelu.

Tijekom nekoliko dana koje su Izraelci proveli na rijeci, poduzete su sve potrebne mjere za organiziranje dugog putovanja. Ezra piše: “Dvanaestog dana prvoga mjeseca krenusmo od rijeke Ahave da pođemo u Jeruzalem: ruka Boga našega bijaše s nama; on nas je na putu štitio od napada neprijatelja i od pljačkaša.” (Ezra 8,31) Oko četiri mjeseca proveli su na putu, jer je mnoštvo koje je pratilo Ezru, ukupno nekoliko tisuća duša, uključujući i žene i djecu, zahtijevalo sporo kretanje. Međutim, svi su bili sačuvani i sigurni. Neprijatelji su bili spriječeni da im nanesu štetu. Njihovo je putovanje bilo uspješno, i prvog dana petoga mjeseca sedme godine kraljevanja Artakserksa stigli su u Jeruzalem.


Komentiraj