Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 57

Obnova

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Nehemije 13

 

Svečano i javno Judejci su se obvezali da će poštovati Božji zakon. Ali kad se utjecaj Ezre i Nehemije neko vrijeme nije osjećao, mnogi su odstupili od Gospodina. Nehemija se vratio u Perziju. Tijekom njegovog izbivanja iz Jeruzalema, u narod su se uvukla zla koja su prijetila da ga izopače. Ne samo da su idolopoklonici stekli uporište u gradu, već su svojom nazočnošću opoganili čak i sveto područje Hrama. Bračnim vezama uspostavljeno je prijateljstvo između Elijašiba, velikoga svećenika, i Tobije Amonca, ogorčenog neprijatelja Izraelaca. Na temelju te neposvećene veze Elijašib je dopustio Tobiji da zauzme prostoriju povezanu s Hramom, koja je dotad bila upotrebljavana za čuvanje desetina i priloga naroda.

Zbog surovosti i izdajničkog ponašanja Amonaca i Moabaca prema Izraelu, Bog je preko Mojsija zapovjedio da oni budu zauvijek isključeni sa skupova Njegovog naroda. (vidi Ponovljeni zakon 23,3-6) Prkoseći toj naredbi, veliki svećenik je izbacio priloge naroda iz jedne prostorije Božjeg doma da bi načinio mjesto ovom predstavniku izopćenog naroda. Ne može se pokazati veći prijezir prema Bogu nego što je iskazivanje naklonosti prema neprijatelju Boga i Njegove istine.

Vrativši se iz Perzije, Nehemija je doznao za ovo drsko oskvrnjenje i smjesta je poduzeo potrebne mjere da istjera nezvanog gosta. Objasnio je: “To me veoma rasrdilo: izbacih iz sobe sav namještaj Tobijina stana, i naredih da se sobe očiste, zatim unesoh onamo posuđe Doma Božjega, prinose i tamjan.”

Ne samo da je Hram bio opoganjen, već su i prilozi bili uporabljeni u zabranjene svrhe. Sve je to obeshrabrivalo narod u velikodušnom prilaganju, tako da je izgubio revnost i vatrenost i počeo je oklijevati u davanju desetine. Riznice Božjega doma bile su nedovoljno opskrbljene; mnogi pjevači i drugi ljudi u službi Hrama, koji nisu dobivali dovoljnu hranarinu, napustili su Božje djelo i zaposlili se na drugom mjestu.

Nehemija se bacio na posao da iskorijeni ove zloporabe. Okupio je sve one koji su napustili posao u Gospodnjem domu i vratio ih njihovim službama. To je obnovilo povjerenje naroda — “tada je sva Judeja donosila u spremišta desetinu žita, vina i ulja”. Ljudi koji su smatrani “pouzdanima” bili su postavljeni “nad spremištima” i “njihova je dužnost bila da dijele svojoj braći”.

Druga posljedica povezivanja s idolopoklonicima bila je nepoštovanje subote, znaka po kojemu su se Židovi kao štovatelji pravoga Boga razlikovali od svih drugih naroda. Nehemija je ustanovio da su neznabožački trgovci i prodavači iz okolnih zemalja, dolazeći u Jeruzalem, navodili mnoge Izraelce da subotom obavljaju poslove. Bilo je i onih koji se nisu dali nagovoriti da žrtvuju načela, ali su drugi griješili i zajedno s neznabošcima ulagali napore da svladaju obzire savjesnijih. Mnogi su se usuđivali otvoreno kršiti subotu. Nehemija piše: “U ono sam vrijeme vidio u Judeji ljude koji gaze u tijescima u dan subotni; drugi su nosili snopove žita, tovarili na magarce vino, grožđe, smokve, i svakojake terete da ih u dan subotni unesu u Jeruzalem. … A Tirci koji su živjeli u Jeruzalemu donosili su onamo ribu i svakovrsnu robu da je prodaju Židovima u subotu.”

Ovakvo ponašanje moglo se spriječiti da su se upravitelji poslužili svojim autoritetom; ali želja da unaprijede svoje interese navela ih je da daju prednost bezbožnosti. Nehemija ih je neustrašivo ukorio zbog zanemarivanja dužnosti. Strogo je rekao: “Kakvo to zlo djelo činite i skvrnite dan subotni? Nisu li tako činili i vaši oci, te je Bog naš doveo svu ovu nesreću na nas i na ovaj grad? A zar vi želite umnažati gnjev protiv Izraela skvrneći subotu?” Zapovjedio je tada da se “uoči subote, kad se mrak spusti na jeruzalemska vrata, zatvore njihova krila” i da se ne otvaraju sve dok subota ne prođe; i imajući više povjerenja u svoje momke nego u ljude koje će postaviti jeruzalemske vlasti, namjestio ih je kraj vrata da nadziru provođenje njegovih naredaba.

Nespremni da se odreku svojih namjera, “jednom su ili dvaput trgovci i prodavači svakovrsne robe proveli noć izvan Jeruzalema”, nadajući se prilici da obave svoj posao ili s građanima ili sa seljacima. Nehemija ih je upozorio da će biti kažnjeni ako se nastave tako ponašati. Oštro im se obratio: “Zašto noć provodite pod zidom? Ako to ponovite, dignut ću na vas ruku!” “Od toga vremena nisu više dolazili u subotu.” Namjestio je levite da čuvaju vrata, znajući da će oni uživati veće poštovanje od običnih stražara. Osim toga, budući da su bili usko povezani sa službom Bogu, bilo je razumno očekivati da će biti revniji u nametanju poslušnosti Božjem zakonu.

Svoju pozornost Nehemija je zatim posvetio opasnosti koja je zaprijetila Izraelu od sklapanja brakova i druženja s idolopoklonicima. On o tome piše: “Onih sam dana vidio i Židove koji se bijahu oženili Ašdođankama, Amonkama i Moapkama. Polovica njihovih sinova govorila je ašdodski ili jezikom ovoga ili onoga naroda: više nisu znali govoriti židovski.”

Ove nezakonite veze izazivale su veliku zbrku u Izraelu; naime, neki koji su se u njih upuštali bili su ljudi na visokim položajima, upravitelji od kojih je narod imao pravo očekivati savjet i dobar primjer. Predviđajući propast koja će zaprijetiti narodu ukoliko se ovo zlo nastavi, Nehemija je ozbiljno porazgovarao s prijestupnicima. Ukazujući im na Salomonov slučaj, podsjetio ih je da među svim narodima nije bilo kralja koji bi se s njim mogao usporediti, kralja kojemu bi Bog dao tako veliku mudrost; a ipak su žene tuđinke odvojile njegovo srce od Boga i njegov je primjer pokvario Izraelce. Nehemija je ozbiljno rekao: “Treba li slušati kako i vi činite veliko zlo i postajete nevjerni Bogu našemu?” “Zaklinjao sam ih Bogom: ‘Ne dajite svojih kćeri njihovim sinovima, i ne uzimajte žena od njihovih kćeri za sinove svoje, a ni za sebe!’”

Kad im je objavio Božje naredbe i prijetnje, kad ih je podsjetio na strašne kazne koje je Izrael u prošlosti navukao na se zbog toga grijeha, njihova se savjest probudila i započela je obnova koja je otklonila Božji prijeteći gnjev i donijela im Njegovo odobravanje i blagoslov.

Čak je i među onima koji su obavljali svete službe bilo ljudi koji su oklijevali rastati se od svojih žena tuđinki, izjavljujući da ne mogu natjerati sebe da to učine. Međutim, nije bilo iznimaka, nije bilo obzira ni prema zvanju ni prema položaju. Tko je god, pa makar se radilo o svećeniku ili upravitelju, odbio prekinuti svoju vezu s tuđincima, smjesta je bio udaljen iz službe Gospodinu. Unuk velikoga svećenika, oženivši se kćerkom poznatog Sanbalata, ne samo da je bio udaljen iz službe, već i protjeran iz Izraela. Nehemija se molio: “Spomeni se, Bože moj, ovih ljudi, jer su oskvrnuli svećeništvo i zavjet svećenički i levitski.”

Koliko je duševne boli ova neizbježna strogost nanijela vjernom Božjem sluzi pokazat će samo Božji sud. Vodila se stalna borba između suprotnih strana i samo su mu post, poniznost i molitva mogli osigurati uspjeh.

Mnogi koji su se oženili tuđinkama odlučili su otići zajedno s njima u izgnanstvo i, po ugledu na one koji su bili protjerani iz zbora Izraelaca, pridružiti se Samarijancima. U istom smjeru krenuli su i neki koji su zauzimali visoke položaje u Božjem djelu i nakon nekog vremena svoju sudbinu potpuno su vezali uz njihovu. Želeći ojačati ovaj savez, Samarijanci su obećali da će još potpunije prihvatiti židovsku vjeru i običaje. Otpadnici, željni da nadmaše svoju nekadašnju braću, podigli su hram na gori Gerizimu da bude takmac Božjem domu u Jeruzalemu. Njihova religija i dalje je bila mješavina judaizma i poganstva, a njihove tvrdnje da pripadaju Božjem narodu pretvorile su se u izvor raskola, suparništva i neprijateljstva između tih dvaju naroda, iz naraštaja u naraštaj.

U djelu obnove koje danas treba biti obavljeno, potrebni su ljudi koji, po ugledu na Ezru i Nehemiju, neće uljepšavati niti izgovarati grijeh, niti će izbjegavati da brane Božju čast. Oni na kojima počiva teret ovoga posla neće ostajati mirni kad se čini zlo, niti će zlo pokrivati ogrtačem lažnog milosrđa. Oni će imati na umu da Bog ne gleda tko je tko, i da je strogost prema nekolicini zapravo milost prema mnogima. Oni će, također, imati na umu da onaj tko ukorava zlo, uvijek mora biti nadahnut Kristovim duhom.

U svojem radu Ezra i Nehemija su bili ponizni pred Bogom, priznavali su svoje grijehe i grijehe svojega naroda i tražili pomilovanje kao da su sami bili prijestupnici. Strpljivo su i teško radili, molili se i patili. Najveće poteškoće u radu nije im pričinjavalo otvoreno neprijateljstvo neznabožaca, već tajno protivljenje takozvanih prijatelja koji su, stavljajući svoj utjecaj u službu zla, desetostruko povećavali teret Božjih slugu. Ti izdajnici su Gospodnjim neprijateljima stavljali na raspolaganje materijal kojim će se služiti u svojoj borbi protiv Božjeg naroda. Njihove zle strasti i buntovna volja uvijek su bili u ratu s jednostavnim Božjim zahtjevima.

Uspjeh koji je pratio Nehemijine napore pokazuje što molitva, vjera i mudra snažna akcija mogu postići. Nehemija nije bio svećenik; on nije bio ni prorok niti je pokazivao želju za visokim titulama. On je bio reformator koji se pojavio u važnom trenutku. Njegov je cilj bio da njegov narod bude prav pred Bogom. Nadahnut uzvišenim namjerama, upregnuo je sve snage svojega bića da ih ostvari. Čvrsto, nepokolebljivo poštenje obilježavalo je njegove napore. Kad bi se suočio sa zlom i protivljenjem dobru, zauzimao bi tako odlučno držanje da je i narod bio potakut na novu revnost i hrabrost. Narod jednostavno nije mogao previdjeti njegovu vjernost, domoljublje i duboku ljubav prema Bogu; i videći sve to, bio je spreman poći za njim.

Marljivost na dužnosti povjerenoj od Boga važan je dio istinske vjere. Ljudi trebaju iskoristiti okolnosti i kao Božja oruđa ostvariti Njegovu volju. Brza i odlučna akcija u pravo vrijeme donijet će sjajnu pobjedu, dok će odlaganje i nemar izazvati samo poraz i sramotiti Boga. Ako vođe u djelu istine nemaju revnosti, ako su ravnodušni i besciljni, i Crkva će biti nemarna, ravnodušna i voljet će užitke; ali ako su vođe ispunjeni svetom odlučnošću da služe Bogu i samo Bogu, narod će biti ujedinjen, pun nade i željan da radi.

Božja riječ puna je oštrih i izrazitih suprotnosti. Grijeh i svetost stoje jedno nasuprot drugome da bismo, promatrajući ih, mogli izbjeći prvo i prihvatiti drugo. Stranice koje opisuju mržnju, laž i prijevare Sanbalata i Tobije opisuju i plemenitost, odanost i požrtvovnost Ezre i Nehemije. Nama je prepušteno da izaberemo za kim ćemo se povesti. Strašne posljedice kršenja Božjih zapovijedi stavljene su nasuprot blagoslovima koji proizlaze iz poslušnosti. Mi sami moramo odlučiti hoćemo li pretrpjeti prvo ili uživati drugo.

Djelo obnove koje su obavili povratnici iz sužanjstva pod vodstvom Zerubabela, Ezre i Nehemije daje sliku rada na duhovnoj obnovi do koje treba doći u završnim danima povijesti ovoga svijeta. Izraelov Ostatak bio je slab narod, izložen nasilju svojih neprijatelja; ali preko njega je Bog namjeravao sačuvati na Zemlji spoznaju o sebi i svojem Zakonu. Pripadnici toga ostatka bili su zaštitnici pravog bogoštovlja; čuvari svetih proročanstava. Različita su bila iskustva koja su stjecali dok su obnavljali Hram i jeruzalemske zidine; jako je bilo protivljenje s kojim su se suočavali. Teški su bili tereti koje su nosili njihovi predvodnici u ovome poslu; ali ti su ljudi išli naprijed s nepoljuljanim povjerenjem, ponizni u duhu, čvrsto se oslanjajući na Boga, vjerujući da će On svoje djelo dovesti do pobjede. Kao i kralj Ezekija, Nehemija je “prionuo uz Jahvu, i nikada se nije okrenuo od njega. Držao je sve zapovijedi što ih je Jahve dao… I Jahve bijaše s njim.” (2. o Kraljevima 18,6.7)

Duhovna obnova koja je obavljena u Nehemijino vrijeme bila je simbol, a opisana je riječima proroka Izaije: “Oni će nanovo dići drevne razvaline, sazdati mjesta poharana, ruševine prošlih pokoljenja. … I ti ćeš gradit na starim razvalinama, dići ćeš temelje budućih koljena. Zvat će te popravljačem pukotina, i obnoviteljem cesta do naselja.” (Izaija 61,4; 58,12)

Ovdje prorok opisuje narod koji u vrijeme općeg otpada od istine i pravednosti želi uzdići načela koja predstavljaju temelj Božjega kraljevstva. To su oni koji popravljaju pukotinu načinjenu u Božjem zakonu — u zidu koji je On postavio oko svojih izabranika zbog njihove zaštite — kojima će poslušnost Njegovim propisima pravednosti, istine i neporočnosti poslužiti kao stalna i trajna zaštita.

Riječima čije se značenje ne može pogrešno razumjeti, prorok opisuje posebno djelo naroda ostatka koji gradi zid. “Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajuć od puta, bavljenja poslom i pregovaranja — tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći, i ja ću te provesti po zemaljskim visovima, dat ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova, jer Jahvina su usta govorila.” (Izaija 58,13.14)

U vrijeme svršetka sve božanske ustanove trebaju se obnoviti. Pukotina načinjena u Zakonu u vrijeme kad su ljudi promijenili subotu treba biti popravljena. Božji narod ostatka, koji će stajati pred svijetom kao narod reformatora, treba pokazati da je Božji zakon temelj svake trajne obnove i da subota iz četvrte zapovijedi treba stajati kao spomenik stvaranja, kao stalni podsjetnik na Božju silu. Jasnim i određenim rečenicama oni trebaju upozoravati na poslušnost svim propisima Dekaloga. Potaknuti Kristovom ljubavlju, oni trebaju surađivati s Njim u obnavljanju starih razvalina. Oni trebaju popraviti pukotinu i obnoviti ceste do naselja. (vidi Izaija 58,12)


Komentiraj