Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 58

Dolazak Izbavitelja

 

U dugim stoljećima “mraka i strave” i “tmina tjeskobnih” (Izaija 8,22), kojima je bila obilježena povijest čovječanstva od dana kad su naši praroditelji izgubili svoj edenski dom do vremena kad se Božji Sin pojavio kao Spasitelj grešnika, nada grešnog roda bila je usredotočena na dolazak Izbavitelja koji će osloboditi ljude iz okova grijeha i groba.

Prvi nagovještaj takve nade bio je dan Adamu i Evi u osudi koja je izrečena nad zmijom u Edenu kad je Gospodin rekao Sotoni u njihovoj nazočnosti: “Neprijateljstvo ja zamećem između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Postanak 3,15)

Dok je grešni par slušao ove riječi, nada je ispunila njihovo srce jer su u proročanstvu o raskidanju Sotonine vlasti prepoznali obećanje o izbavljenju od propasti izazvane prijestupom. Iako su morali trpjeti pod vlašću svojega suparnika, jer su popustili njegovom zavodničkom utjecaju i odlučili prestupiti jasnu Gospodnju naredbu, ipak se nisu morali prepustiti krajnjem očaju. Božji Sin se ponudio da svojom krvlju i životom plati cijenu njihovog prijestupa. Njima će se odrediti vrijeme kušnje i tada će moći, vjerom u Kristovu spasonosnu snagu, ponovno postati Božja djeca.

Uspjevši ljude odvratiti od puta poslušnosti, Sotona je postao “bog ovoga svijeta” (2. Korinćanima 4,4). Vlast koju je nekada dobio Adam, sada je pripala uzurpatoru. Ali Božji Sin se ponudio da dođe na ovaj svijet i da plati kaznu za grijeh ne samo da otkupi čovjeka, već i da vrati izgubljenu vlast. Upravo o tome govori Mihej kad kaže: “I ti Kulo stada, Ofele Kćeri sionske, opet će se tebi vratiti prijašnja vlast, kraljevstvo Kćeri jeruzalemske.” (Mihej 4,8) Apostol Pavao govori o tome kao o “zalogu naše baštine — na hvalu slave njegove” (Efežanima 1,14). A i psalmist je imao na umu konačno vraćanje čovjekove prvobitne baštine kad je napisao: “Zemlju će posjedovati pravednici i živjet će na njoj dovijeka.” (Psalam 37,29)

Ova nada u izbavljenje dolaskom Božjega Sina kao Spasitelja i Kralja nikada nije nestala iz ljudskoga srca. Od samog početka bilo je nekih čija je vjera sezala iza sjena sadašnjosti prema budućoj stvarnosti. Adam, Šet, Henok, Metušalah, Noa, Šem, Abraham, Izak i Jakov — preko ovih i drugih velikana Gospodin je sačuvao dragocjena otkrivenja svoje volje. Na taj način je Bog i Izraelcima, izabranom narodu iz čije je sredine svijet trebao dobiti obećanog Mesiju, dao znanje o zahtjevima svojega Zakona i o spasenju koje se treba postići žrtvom pomirnicom Njegovoga ljubljenog Sina.

Nada Izraela bila je utjelovljena u obećanju koje je bilo izrečeno u vrijeme pozivanja Abrahama, i poslije toga ponavljano mnogo puta njegovim potomcima: “Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” (Postanak 12,3) Kad je Božja namjera da spasi ljudski rod bila objašnjena Abrahamu, Sunce pravednosti zasjalo je u njegovom srcu i tama je bila rastjerana. I kad je, napokon, sâm Spasitelj hodao i govorio među sinovima čovječjim, Židovima je objavio svjedočanstvo o patrijarhovoj blistavoj nadi u izbavljenje dolaskom Otkupitelja. Krist je izjavio: “Abraham, otac vaš, treptio je od radosti u želji da vidi moj Dan. Vidio ga je i obradovao se.” (Ivan 8,56)

Ova ista blažena nada bila je nagoviještena u blagoslovu koji je patrijarh Jakov na samrtničkoj postelji izrekao svojem sinu Judi:

“Judo! Tvoja braća slavit će te;
svagda ti je šaka na šiji dušmana,
sinci oca tvoga tebi će se klanjat. …
Od Jude žezlo se kraljevsko,
ni palica vladalačka od nogu njegovih
udaljiti neće
dok ne dođe onaj kome pripada —
kome će se narodi pokoriti.”
(Postanak 49,8-10)

Na granicama Obećane zemlje dolazak Otkupitelja svijeta ponovno je bio najavljen u proročanstvu koje je izrekao Bileam:

“Vidim ga, ali ne sada;
motrim ga, al’ ne iz blizine:
od Jakova zvijezda izlazi,
od Izraela zvijezda se diže.
On Moabu razbija bokove
i svu djecu Šetovu zatire!”
(Brojevi 24,17)

Božja namjera da pošalje svojega Sina kao Otkupitelja grešnog roda, bila je preko Mojsija objavljena Izraelu. Jednom prigodom, kratko vrijeme prije svoje smrti, Mojsije je izjavio: “Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!” Mojsije je dobio jasne upute što da kaže Izraelcima o djelu koje će obaviti taj budući Mesija: “Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta, da im kaže sve što im zapovjedim.” (Ponovljeni zakon 18,15.18)

U doba patrijarhâ žrtve koje su prinošene tijekom bogoslužja trajno su podsjećale na dolazak Spasitelja, a tako je bilo i sa svim obredima u Svetištu tijekom cijele povijesti Izraela. Službe u Šatoru sastanka, a kasnije i u Hramu koji je zauzeo njegovo mjesto, svakog su dana uz pomoć slika i simbola učile narod velikim istinama o dolasku Krista kao Otkupitelja, Svećenika i Kralja; a jednom godišnje one su njihove misli upravljale prema završnim događajima u velikoj borbi između Krista i Sotone, prema čišćenju svemira od grijeha i grešnika. Žrtve i prinosi mojsijevskih obreda uvijek su ukazivali na bolju, nebesku službu. Zemaljsko Svetište bilo je “slikovit dokaz za sadašnje vrijeme”, u kojemu su se prinosile žrtve i darovi; njegova dva sveta mjesta bila su “slike nebeskih stvarnosti” jer je Krist, naš Veliki svećenik, danas “službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek” (Hebrejima 9,9.23; 8,2).

Od dana kad je Gospodin objavio zmiji u Edenu: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina” (Postanak 3,15), Sotona je znao da nema potpunu vlast nad stanovnicima ovoga svijeta. Kad su Adam i njegovi sinovi počeli prinositi žrtve koje je Bog odredio, kao simbol Otkupitelja koji će doći, Sotona je shvatio da se radi o simbolu zajedništva između Zemlje i Neba. Tijekom dugih stoljeća koja su slijedila, on je ulagao stalne napore da onemogući tu vezu. Neumorno je pokušavao pogrešno prikazati Boga i obrede koji su ukazivali na Spasitelja, i imao je uspjeha kod velike većine pripadnika ljudskoga roda.

Dok je Bog želio objasniti ljudima da im iz svoje ljubavi daje Dar kojim će ih pomiriti sa sobom, veliki neprijatelj čovječanstva nastojao je prikazati Boga kao Biće koje uživa u njihovom uništenju. I tako su žrtve i obredi, koje je Nebo odredilo da otkrivaju božansku ljubav, bile pogrešno shvaćene kao sredstvo kojim su grešnici uzaludno pokušavali udobrovoljiti, uz pomoć darova i dobrih djela, gnjev uvrijeđenoga Boga. Sotona je istodobno pokušavao potaknuti i ojačati ljudske zle strasti da bi ponavljanjem prijestupa većina mogla biti odvođena sve dalje i dalje od Boga i beznadno upetljana u lance grijeha.

Kad je preko hebrejskih proroka bila dana Božja pisana Riječ, Sotona je marljivo proučavao poruke koje su se odnosile na Mesiju. Pozorno je pratio riječi koje su s neopisivom jasnoćom opisivale Kristovo djelo među ljudima najprije kao napaćene Žrtve, a zatim i kao pobjedonosnog Kralja. Na pergamentskim svicima starozavjetnih spisa čitao je da će Onaj koji se treba pojaviti biti odveden “ko jagnje na klanje”, da će Mu lice biti “neljudski iznakaženo” te da obličjem više neće naličiti na čovjeka” (Izaija 53,7; 52,14) Obećani Spasitelj čovječanstva treba biti “prezren, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama”, Onaj koga “Bog bije i ponižava”; ali i Onaj koji će se poslužiti svojom velikom snagom da sudi “pravo ubogim pučanima”. On će pomoći “djeci siromaha” i oboriti nasilnika (Izaija 53,3.4; Psalam 72,4). Ova su proročanstva činila da Sotona zadrhti od straha, ali ga nisu mogla odvratiti od nakane da pokvari, ako bude moguće, milosrdne Gospodnje pripreme za otkupljenje izgubljenoga ljudskog roda. Odlučio je zaslijepiti oči ljudi, koliko god mu to bude moguće, za pravo značenje mesijanskih proročanstava kako bi pripravio put da Krist, kad se pojavi, bude odbačen.

U stoljećima neposredno uoči Potopa Sotonine napore pratio je uspjeh da u cijelom svijetu prevlada duh pobune protiv Boga. Čak ni pouke Potopa nisu se dugo zadržale u sjećanju naroda. Lukavim aluzijama Sotona je polako, korak po korak, navodio ljude na drsku pobunu. I ponovno je izgledalo da će pobijediti, ali se Božja namjera da spasi izgubljenog čovjeka nije mogla na taj način potisnuti u stranu. Preko potomstva vjernog Abrahama, pripadnika Šemove loze, znanje o Gospodnjim milostivim planovima moralo se sačuvati na blagoslov budućim naraštajima. S vremena na vrijeme trebali su se pojavljivati od Boga pozvani vjesnici istine koji će ljudima skretati pozornost na značenje žrtava i obreda, a posebno na Gospodnje obećanje o dolasku Onoga na koga su sve žrtve i obredi ukazivali. Svijet je na taj način trebao biti sačuvan od sveopćeg otpada.

Božanska namjera nije se mogla ostvariti bez najodlučnijeg protivljenja Sotone. Na sve moguće načine neprijatelj istine i pravednosti pokušavao je navesti Abrahamove potomke da zaborave svoje visoko i sveto zvanje i da prihvate klanjanje lažnim bogovima. Često su njegovi napori bili i više nego uspješni. Tijekom stoljeća koja su prethodila Kristovom dolasku, doista je mrak pokrivao zemlju i tama narode. Sotona je bacao svoju paklenu sjenu preko ljudskih putova kako bi ih spriječio da steku znanje o Bogu i o budućem svijetu. Mnoštvo ljudi je sjedilo u dolini smrti. Njihova jedina nada bila je da se tama podigne i da se pokaže Bog.

Proročkim pogledom je David, pomazanik Božji, predvidio da će Kristov dolazak biti “kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce, jutro bez oblaka” (2. Samuelova 23,4). Hošea je potvrdio da mu je dolazak “ko zora pouzdan” (Hošea 6,3). Tiho i blago, jutarnja svjetlost obasjava prostranstvo razgoneći sjene tame i budeći zemlju u život. Tako se trebalo roditi i Sunce pravednosti “sa zdravljem u zrakama” (Malahija 4,2). Mnoštvo koje obitava “mrklu zemlju” trebalo je vidjeti “svjetlost jarku” (Izaija 9,2).

Prorok Izaija, radosno gledajući to slavno izbavljenje, uzvikuje:

“Jer, dijete nam se rodilo,
sina dobismo;
na plećima mu je vlast.
Ime mu je:
Savjetnik divni, Bog silni,
Otac vječni, Knez mironosni.
Nadaleko vlast će mu se sterat,
i miru neće biti kraja
nad prijestoljem Davidovim,
nad kraljevstvom njegovim:
učvrstit će ga i utvrdit
u pravu i pravednosti.
Od sada i dovijeka učinit će to
privržena ljubav Jahve nad Vojskama.”
(Izaija 9,6.7)

U kasnijoj povijesti Izraela, u stoljećima koja su prethodila prvom Kristovom dolasku, vladalo je sveopće mišljenje da se ovo proročanstvo odnosi na dolazak Mesije: “Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš.” Prorok je najavio: “Otkrit će se tada Slava Jahvina, i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila.” (Izaija 49,6; 40,5) O tom svjetlu ljudima Ivan Krstitelj je tako smjelo kasnije posvjedočio kad je objavio: “Ja sam ‘Glas jednoga koji viče u pustinji: Ispravite put Gospodnji!’ kako kaza prorok Izaija.” (Ivan 1,23)

Upravo je Kristu bilo dano proročko obećanje: “Ovako govori Jahve, otkupitelj Izraelov, Svetac njegov, onome kog preziru i odbacuju narodi. … Ovako govori Jahve. … Sazdao sam te i postavio za Savez narodu, da zemlju podignem, da nanovo razdijelim baštinu opustošenu, da kažeš zasužnjenima: ‘Iziđite!’ a onima koji su u tami: ‘Dođite na svjetlo! … Neće više gladovati i žeđati, neće ih mučiti žega ni sunce, jer vodit će ih onaj koji im se smiluje, dovest će ih k izvorima vode.” (Izaija 49,7-10)

Nepokolebljivi u židovskom narodu, potomci one svete loze preko koje je bila sačuvana spoznaja o Bogu, jačali su svoju vjeru razmišljajući o ovim i sličnim riječima. S neizrecivom radošću čitali su kako će Gospodin pomazati Mesiju da “radosnu vijest donese ubogima”, “da iscijeli srca slomljena; da zarobljenima navijesti slobodu i oslobođenje sužnjevima” i da “navijesti godinu milosti Jahvine” (Izaija 61,1.2).

Ali njihova su srca bila puna žalosti dok su razmišljali o patnjama koje će On morati podnijeti da bi ispunio božansku namjeru. S dubokom skrušenošću pratili su riječi zapisane na proročkom svitku:

“Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno,
kome se otkri ruka Jahvina?
Izrastao je pred njim poput izdanka,
poput korijena iz zemlje sasušene.
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja
da bismo se u nj zaglédali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio.
Prezen bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut.
A on je naše boli ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna —
radi našeg mira,
njegove rane nas iscijeliše.
Poput ovaca svi smo lutali,
i svaki svojim putem je hodio.
A Jahve je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
Ko jagnje na klanje odvedoše ga;
ko ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.
Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše.
Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bî s bogatima,
premda nije počinio nepravde,
nit su mu usta laži izustila.”
(Izaija 53,1-9)

O Spasiteljevim patnjama sâm je Gospodin objavio preko proroka Zaharije: “Probudi se, maču, protiv mog pastira, protiv čovjeka, moga srodnika.” (Zaharija 13,7) Kao Zamjenik i Jamac grešnog čovjeka, Krist je morao pretrpjeti mjere božanske pravednosti. On je morao shvatiti što znači pravednost. On je morao znati što za grešnika znači pojaviti se pred Bogom bez posrednika.

Preko psalmista, Otkupitelj je prorekao o sebi:

“Ruganje mi slomilo srce i klonuh;
čekao sam da se tko sažali nada mnom, ali ga ne bi;
i da me tko utješi, ali ga ne nađoh.
U jelo mi žuči umiješaše,
u mojoj me žeđi octom napojiše.”
(Psalam 69,21.22)

O ponašanju koje će morati izdržati, On sâm proriče: “Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.” (Psalam 22,16-18)

Ovi opisi gorkog trpljenja i surove smrti Obećanoga, iako žalosni, bili su puni obećanja. O Onomu, koga se “Jahvi svidje da ga pritisne bolima” da bi žrtvovao “život svoj za naknadnicu”, sâm je Gospodin izjavio:

“Vidjet će potomstvo, produžit sebi dane,
i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.
Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu,
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sâm se ponudio na smrt
i među zlikovce bî ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince.”
(Izaija 53,10-12)

Upravo je ljubav prema grešnicima navela Krista da plati cijenu otkupljenja. “Vidje da nema čovjeka, začudi se što nema posrednika” — jer nitko drugi ne bi mogao otkupiti ljude iz vlasti neprijatelja. “Tad mu pomože njegova mišica, i njegova ga pravda poduprije.” (Izaija 59,16)

“Evo Sluge mojega koga podupirem,
mog izabranika, miljenika duše moje.
Na njega sam svoga duha izlio,
da donosi pravo narodima.”
(Izaija 42,1)

U Njegovom životu nije smjelo biti samoisticanja. Počasti koje svijet ukazuje položaju, bogatstvu i darovitosti, trebale su biti strane Božjem Sinu. Nijedno sredstvo kojim se ljudi služe da bi zadobili odanost ili iznudili poštovanje Mesija nije smio upotrijebiti. Njegovo potpuno odbacivanje sebe bilo je najavljeno ovim riječima:

“On ne viče, on ne diže glasa,
niti se čuti može po ulicama.
On ne lomi napuknutu trsku
niti gasi stijenj što tinja.”
(Izaija 42,2.3)

Spasiteljevo ponašanje među ljudima trebalo je biti u oštroj suprotnosti s ponašanjem učiteljâ Njegovog vremena. U Njegovom životu nije smjelo biti bučnih rasprava, razmetljive pobožnosti, pokušaja da se zadobije ljudsko odobravanje. Mesija je trebao biti skriven u Bogu, a Bog otkriven u karakteru svojega Sina. Bez znanja o Bogu, čovječanstvo bi bilo izgubljeno za svu vječnost. Bez božanske pomoći ljudi bi tonuli sve dublje i dublje. Život i snaga moraju se dobivati od Onoga koji je stvorio svijet. Čovjekove potrebe ne mogu se zadovoljiti ni na koji drugi način.

O Mesiji je još bilo prorečeno: “Ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.” Božji Sin je trebao “uzveličati i proslavito Zakon svoj” (Izaija 42,4.21). On nije smio umanjiti njegovu važnost ili obvezatnost njegovih zahtjeva; namjesto toga, trebao ih je uzdići. U isto vrijeme morao je osloboditi božanske propise onih zamornih pretjeranih zahtjeva koje su im dodali ljudi i koji su učinili da se mnogi obeshrabre u svojim naporima da na prihvatljiv način služe Bogu.

O Spasiteljevu poslanju Gospodin je rekao: “Ja, Jahve u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh; oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami. Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima. Što prije prorekoh, evo, zbi se, i nove događaje ja naviještam, i prije negoli se pokažu, vama ih objavljujem.” (Izaija 42,6-9)

Preko obećanoga Potomka, Bog Izraelov trebao je donijeti izbavljenje Sionu. “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. … Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel. Vrhnjem i medom on će se hraniti dok ne nauči odbacivati zlo i birati dobro.” (Izaija 11,1; 7,14.15)

“Na njemu će duh Jahvin počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. … U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.” (Izaija 11,2-5.10)

“Evo čovjeka komu je ime Izdanak, … on će sazidati Svetište Jahvino. On će sazdati svetište Jahvino i proslaviti se. On će sjediti i vladati na prijestolju.” (Zaharija 6,12.13)

Trebao je biti otvoren izvor za pranje “od grijeha i nečistoće” (Zaharija 13,1) i da sinovi ljudski čuju blagoslovljeni poziv:

“O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu;
ako novaca i nemate, dođite.
Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka!
Zašto da trošite novac na ono što kruh nije,
i nadnicu svoju na ono što ne siti?
Mene poslušajte, i dobro ćete jesti,
i sočna ćete uživati jela.
Priklonite uho i k meni dođite,
poslušajte, i duša će vam živjeti.
Sklopit ću s vama Savez vječan,
Savez milosti Davidu obećanih.”

(Izaija 55,1-3)

Izraelu je bilo dano obećanje: “Evo, učinih te svjedokom pucima, knezom i zapovjednikom narodima. Evo, pozvat ćeš narod koji ne poznaješ, i narod koji te ne zna dohrlit će k tebi radi Jahve, Boga tvojega, i Sveca Izraelova, jer on te proslavio.” (Izaija 55,4.5) “Primičem svoju pobjedu, nije više daleko, spasenje moje zakasniti neće. Na Sion ću spas staviti, u Izraela svoju slavu.” (Izaija 46,13)

Mesija je tijekom svoje zemaljske službe trebao riječju i djelom otkriti čovječanstvu slavu Boga Oca. Svakim djelom u svojem životu, svakom izgovorenom riječju i svakim učinjenim čudom grešnom je čovječanstvu trebao objaviti beskrajnu Božju ljubav.

“Na visoku se uspni goru,
glasniče radosne vijesti, Sione!
Podigni snažno svoj glas,
glasniče radosne vijesti, Jeruzaleme!
Podigni ga, ne boj se,
reci judejskim gradovima:
‘Evo Boga vašega!’
Gle, Gospod Jahve dolazi u moći,
mišicom svojom vlada!
Evo s njim naplata njegova,
a ispred njega njegova nagrada.
Kao pastir pase stado svoje,
u ruke uzima jaganjce,
nosi ih u svome naručju,
i brižljivo njeguje dojilice.”
(Izaija 40,9-11)

I čut će u onaj dan
gluhi riječi knjige;
oslobođene mraka i tmine,
oči će slijepih vidjeti.
A siromasi će se opet radovati u Jahvi,
najbjedniji će klicat’ Svecu Izraelovu,
Zabludjeli duhom urazumit će se,
a oni što mrmljaju primit će pouku.
(Izaija 29,18.19.24)

I tako je, preko patrijarha i proroka, preko slika i simbola, Bog progovorio svijetu o dolasku Osloboditelja od grijeha. Dugi niz nadahnutih proročanstava ukazivao je na dolazak “Blaga svih naroda” (Hagaj 2,7). Čak je i sámo mjesto Njegovog rođenja i vrijeme Njegovog pojavljivanja bilo točno navedeno.

Sin Davidov morao se roditi u Davidovu gradu. Iz Betlehema, kaže prorok, izaći će “onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena” (Mihej 5,2).

“Betleheme, zemljo Judina, ti nipošto nisi najmanji među Judinim gradovima, jer će iz tebe izići vođa koji će biti pastir naroda moga — Izraela.” (Matej 2,6)

Anđeo Gabriel objavio je proroku Danielu vrijeme Kristova prvog dolaska i vrijeme nekih najvažnijih događaja na Spasiteljevom životnom putu. Anđeo je rekao: “Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad Svetima.” (Daniel 9,24) U proročanstvu dan stoji umjesto godine. (vidi Brojevi 14,34; Ezekiel 4,6) Sedamdeset sedmica, ili četiri stotine i devedeset dana, predstavljaju četiri stotine i devedeset godina. Dana je i početna točka toga razdoblja: “Znaj i razumij: Od časa kad izađe riječ ‘Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’ pa do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice” (Daniel 9,25) — šezdeset i devet sedmica ili četiri stotine osamdeset i tri godine. Zapovijed da se obnovi i izgradi Jeruzalem, koju je svojim proglasom objavio Artakserkso Longiman, stupila je na snagu u jesen 457. godine prije Krista. (vidi Ezra 6,14; 7,1.9) Od tog vremena četiri stotine osamdeset i tri godine protežu se do jeseni 27. godine poslije Krista. U skladu s proročanstvom, to razdoblje je trebalo dosegnuti do Mesije, Pomazanika. Godine 27. Krist je tijekom krštenja bio pomazan Svetim Duhom i nakon toga započeo svoje poslanje. Bilo je objavljeno: “Ispunilo se vrijeme!” (Marko 1,15)

A tada je anđeo rekao: “I sklopit će savez s mnogima za jednu sedmicu.” Nakon što Spasitelj započne svoje poslanje, sedam godina će se Evanđelje posebno propovijedati Židovima; prve tri i pol godine to će činiti sâm Isus, a poslije toga apostoli. “A u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos.” (Daniel 9,27) U proljeće 31. godine je Krist, prava Žrtva, prinio je sebe na Golgoti. Tada se hramski zastor razderao na pola, pokazujući da prestaje svetost i značenje obrednih službi, da je došlo vrijeme da se prestanu prinositi zemaljske žrtve i prinosi.

Posljednja sedmica — sedam godina — istekla je 34. godine poslije Krista. Tada su kamenovanjem Stjepana Židovi konačno zapečatili svoje odbijanje Evanđelja; a učenici, koji su se zbog progonstva razišli na sve strane, “prolazili su iz jednog kraja u drugi propovijedajući Evanđelje Riječi” (Djela 8,4). Kratko vrijeme nakon toga progonitelj Savao se obratio i postao Pavao, apostol neznabožaca.

Mnoga proročanstva, koja su govorila o Spasiteljevu dolasku, navela su Židove da žive u ozračju stalnog iščekivanja. Mnogi su umrli u vjeri ne dočekavši obećanja. Ali vidjevši ih izdaleka, vjerovali su i priznali su da su stranci i putnici na Zemlji. Obećanja koja su od Henokovog vremena ponavljali patrijarsi i proroci, oživljavala su nadu u Mesijin dolazak.

U početku Bog nije otkrio točno vrijeme prvoga dolaska; i kad je Danielovo proročanstvo objavilo taj podatak, čak ni tada mnogi nisu pravilno protumačili poruku.

Prolazilo je stoljeće za stoljećem i konačno su utihnuli glasovi proroka. Ruka tlačitelja teško je pritiskala Izrael. Budući da su se udaljili od Boga, vjera Židova je postajala sve slabija i nada im je skoro prestala obasjavati budućnost. Mnogi više nisu razumijevali riječi proroka pa su oni, čija je vjera morala ostati jaka, bili spremni uzviknuti: “Gle, prolaze dani, a od proroštva ništa!” (Ezekiel 12,22) Ali u nebeskom savjetu sat Kristovog dolaska već je bio određen, i “kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina … da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje.” (Galaćanima 4,4.5)

Pouke čovječanstvu morale su biti priopćene na jeziku čovječanstva. Glasnik Saveza morao je progovoriti. Njegov se glas morao čuti u Njegovom Hramu. On, Začetnik istine, morao je odvojiti istinu od pljeve čovjekovih izjava koje su istinu učinile neuspješnom. Načela Božje vladavine i plan spasenja morali su biti jasno definirani. Pouke Starog zavjeta morale su biti jasno objavljene ljudima.

Kada se Spasitelj konačno pojavio “kao čovjek” (Filipljanima 2,7), i započeo svoju službu milosti, Sotona ga je jedino mogao ugristi za petu, dok je svakim djelom poniznosti ili trpljenja Krist kršio glavu svojega protivnika. Tjeskoba koju je donio grijeh sada je pritiskala prsa Bezgrešnoga; ipak, dok je trpio protivljenje grešnika, Krist je plaćao dug grešnoga čovjeka i lomio lance kojima je bilo sapeto čovječanstvo. Svaki napad tjeskobe, svaka uvreda, sve je pridonosilo oslobađanju ljudskoga roda.

Da je Sotona uspio navesti Krista da popusti jednoj jedinoj kušnji, da Ga je mogao navesti da jednim činom ili čak samo mišlju uprlja svoju savršenu neporočnost, knez tame likovao bi nad čovjekovim Zamjenikom i zadobio bi za se cijelu ljudsku obitelj. Ali iako Sotona može izmučiti, on ne može zagaditi. On može izazvati agoniju, ali ne i oskvrnuće. On je Kristov život pretvorio u dugi niz sukoba i kušnji, ali je svakim svojim napadajem samo gubio svoju vlast nad čovječanstvom.

U pustinji kušnje, u getsemanskom vrtu i na križu naš Spasitelj je ukrstio mač s knezom tame. Njegove rane postale su trofeji Njegove pobjede u korist ljudskoga roda. Kad je Krist u agoniji visio na križu, kad su se zli duhovi radovali i zli ljudi rugali, tad Ga je doista Sotona ugrizao za petu. Ali upravo je to djelo skršilo glavu zmiji. Svojom smrću Krist je satro “onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla” (Hebrejima 2,14). Tim djelom odlučio je sudbinu glavnog buntovnika i zauvijek osigurao ostvarenje plana spasenja. Smrću je zadobio pobjedu nad njezinom snagom; uskrsnuvši, otvorio je vrata groba svim svojim sljedbenicima. U ovom posljednjem velikom sukobu vidimo ispunjenje proročanstva: “On će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Postanak 3,15)

“Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1. Ivanova 3,2) Naš Otkupitelj otvorio je put tako da i najgrešniji, najjadniji, najpotlačeniji i najprezreniji mogu pristupiti Ocu.

“Jahve, ti si Bog moj,
uznosim te, tvoje ime slavim,
jer si proveo čudesan naum,
smišljen od davnine, istinit i vjeran.”
(Izaija 25,1)


Komentiraj