Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 59

Dom Izraelov

 

Propovijedajući istine vječnog Evanđelja svakom narodu, plemenu, koljenu i jeziku, Božja Crkva na Zemlji danas ispunjava prastaro proročanstvo: “Razgranit će se i procvasti Izrael, i sav će svijet plodovima napuniti.” (Izaija 27,6) Isusovi sljedbenici, u suradnji s nebeskim silama, ubrzano osvajaju pusta mjesta na Zemlji; i kao posljedica njihova rada sazrijeva obilan rod dragocjenih duša. Danas, kao nikada u prošlosti, širenje biblijskih istina naporima posvećene Crkve donosi ljudima blagoslove simbolički prikazane prije mnogo stoljeća u obećanju Abrahamu i cijelom Izraelu — Božjoj Crkvi svih vremena — “Blagoslovit ću te, … sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” (Postanak 12,2)

Ovo obećanje o blagoslovu trebalo se u velikoj mjeri obistiniti u stoljećima nakon povratka Izraelaca iz zemlje njihovog sužanjstva. Po Božjem planu cijeli se svijet trebao pripremiti za Kristov prvi dolazak kao što se danas priprema put za Njegov drugi dolazak. Na kraju godina ponižavajućeg izgnanstva, Bog je preko Zaharije milostivo obećao svojem narodu Izraelu: “Vraćam se u Sion, prebivati hoću sred Jeruzalema. … Jeruzalem će se zvati Gradom vjernosti i Gorom Jahve nad Vojskama, Gorom svetosti.” O svojem narodu Bog je rekao: “Evo … ja ću im biti Bog u vjernosti i pravdi.” (Zaharija 8,3.7.8)

Ova su obećanja bila uvjetovana poslušnošću. Grijesi koji su obilježavali Izrael prije sužanjstva, nisu se smjeli ponoviti. Gospodin je opomenuo one koji su se prihvatili obnavljanja grada i Hrama: “Sudite istinito i budite dobrostivi i milosrdni jedni drugima. Ne tlačite udovu ni sirotu, ni došljaka ni uboga, i ne snujte u srcu pakosti jedan prema drugom. … Govorite istinu jedan drugom; sudite istinito i miroljubivo na vratima gradskim!” (Zaharija 7,9.10; 8,16)

Onima koji budu provodili ova načela pravednosti bila je obećana bogata nagrada, i zemaljska i duhovna. Gospodin je objavio: “Nego ću posijati mir: loza će roditi grožđem, zemlja će davati usjeve, a nebo će davati rosu svoju. Sve ću to dati Ostatku ovoga naroda. I kao što bijaste prokletstvo među narodima, dome Judin i dome Izraelov, tako ću vas spasiti da budete blagoslovom!” (Zaharija 8,12.13)

Babilonskim sužanjstvom Izraelci su bili uspješno izliječeni od obožavanja rezanih likova. Nakon svoga povratka posvećivali su veliku pozornost vjerskoj poduci i proučavanju onoga što je zapisano u knjigama Zakona i Proroka o služenju pravome Bogu. Obnavljanje Hrama omogućilo im je da obavljaju sve službe u Svetištu. Pod vodstvom Zerubabela, Ezre i Nehemije, nekoliko puta su se zavjetovali da će vršiti sve Gospodnje zapovijedi i uredbe. Vremena blagostanja, koja su nastala, pružila su im dovoljno dokaza o božanskoj spremnosti da ih prihvati i da im oprosti. Međutim, s kobnom kratkovidnošću oni su se stalno odvraćali od svoje slavne sudbine i sebično zadržavali za sebe ono što bi moglo donijeti ozdravljenje i duhovni život bezbrojnom mnoštvu.

Ovaj neuspjeh u ispunjavanju božanske namjere bio je vrlo izrazit u vrijeme proroka Malahije. Gospodnji vjesnik oštro je ustajao protiv zala koja su Izraelu uskraćivala zemaljsko blagostanje i duhovnu snagu. U ukorima koje je upućivao prijestupnicima prorok nije štedio ni svećenike ni narod. “Riječ Gospodnja Izraelu po Malahiji” bila je da se pouke iz prošlosti ne smiju zaboraviti i da se Savez koji je Gospodin učinio s domom Izraelovim mora vjerno održati. Samo se iskrenim pokajanjem mogu steći Božji blagoslovi. Prorok poziva: “Sada umilostivite lice Božje da vam se smiluje.” (Malahija 1,1.9)

Ali nikakav privremeni neuspjeh Izraela nije mogao omesti ispunjenje vjekovnog plana otkupljenja čovječanstva. Oni kojima se prorok obraćao možda nisu slušali poruku koja im je bila upućena, ali su se Gospodnje namjere ipak morale postojano kretati naprijed k svojem potpunom ispunjenju. Gospodin je objavio preko svojega vjesnika: “Jer od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kâd i čista žrtva Imenu mojemu, jer veliko je Ime moje među narodima.” (Malahija 1,11)

Savez “života i mira” koji je Gospodin sklopio s Levijem — savez koji bi im, da su ga održali, donio neizrecive blagoslove — On sada želi obnoviti s onima koji su nekad bili duhovne starješine, ali ih zbog prijestupa “preziru i ponizuju svi narodi” (Malahija 2,5.9).

Zločinci su bili svečano upozoreni na dan suda koji se približava i na Gospodnju namjeru da svakog prijestupnika kazni naglim uništenjem. Ipak, nitko nije bio ostavljen bez nade; Malahijina proročanstva o sudu bila su praćena pozivanjem nepokajanih da učine mir s Bogom. Gospodin ih je pozivao: “Vratite se meni, i ja ću se vratiti vama!” (Malahija 3,7)

Zar vam ne izgleda kao da je svako srce moralo odgovoriti na takav poziv? Bog nebeski poziva svoju zalutalu djecu da se vrate Njemu i da ponovno surađuju s Njim u obavljanju Njegovog djela na Zemlji. Gospodin je ispružio svoju ruku da prihvati ruku Izraela i da mu pomogne krenuti uskim putom samoodricanja i žrtvovanja kako bi s Njime dijelio i baštinu sinova Božjih! Hoće li se dati nagovoriti? Hoće li prepoznati svoju jedinu nadu?

Kako je žalostan izvještaj da u Malahijine dane Izraelci nisu rado pokoravali svoja ohola srca niti su smjesta i s ljubavlju poslušali Boga da od srca počnu s Njim surađivati. Samoopravdanje se očito osjeća u njihovom odgovoru: “Kako da se vratimo?”

Gospodin svojem narodu ukazuje na jedan od njegovih posebnih grijeha. “Smije li čovjek prikraćivati Boga?” pita On. “A vi mene prikraćujete.” I dalje nesvjesni svoga grijeha, neposlušnici pitaju: “U čemu te prikratismo?”

Gospodnji odgovor je doista određen: “U desetini i u prinosu. Udareni ste prokletstvom jer me prikraćujete vi, sav narod! Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući bude hrane. Tada me iskušajte — govori Jahve nad Vojskama — neću li vam otvoriti ustave nebeske i neću li izliti na vas punom mjerom blagoslov, neću li zbog vas zaprijetiti skakavcu da vam više ne kvari usjeva i da vam ne bude nerodna loza u polju — govori Jahve nad Vojskama. Svi će vas narodi tad držati sretnima, jer ćete biti zemlja blaženstva — govori Jahve nad Vojskama.” (Malahija 3,7-12)

Bog blagoslivlja djelo ljudskih ruku da bi mu oni mogli vratiti Njegov dio. On im daje sunčano svjetlo i kišu; On čini da zelenilo buja; On daje zdravlje i sposobnost stjecanja sredstava. Svaki blagoslov dolazi iz Njegove ruke pune obilja i On želi da muškarci i žene pokažu zahvalnost vraćajući Mu dio u obliku desetine i prinosa — prinosa zahvalnosti, dragovoljnih darova, prinosa za prijestup. Oni trebaju svoja sredstva posvetiti Njegovoj službi, da Njegov vinograd ne ostane gola pustoš. Oni trebaju razmišljati o tome što bi Gospodin učinio da je na njihovome mjestu. Sva teška pitanja trebaju iznijeti pred Njega u molitvi. Trebaju pokazati nesebično zanimanje za izgradnju Njegova djela u svim dijelovima svijeta.

Preko poruka kao što je ova koju je objavio Malahija, posljednji starozavjetni prorok, kao i preko tlačenja koje su doživjeli od svojih neprijatelja, Izraelci su konačno naučili da pravo blagostanje ovisi o poslušnosti Božjem zakonu. Međutim, kod mnogih u narodu ta poslušnost nije bila izraz vjere i ljubavi. Njihove su pobude bile sebične. Izvanjska služba obavljala se kao sredstvo da se postigne nacionalna veličina. Izabrani narod nije postao svjetlo svijetu, već se ogradio od svijeta da ne bi bio naveden na idolopoklonstvo. Ograničenja koja je Bog dao, zabranjujući pripadnicima svojega naroda da sklapaju brakove s tuđincima i zabranjujući Izraelcima da prihvate idolopokloničke običaje okolnih naroda, bila su tako izopačena da su iskorištena kao zid razdvajanja između Izraelaca i drugih naroda uskraćujući tako drugima upravo one blagoslove koje im je Bog želio pružiti preko Izraela.

U isto vrijeme i sami Židovi su se, zbog svojih grijeha, odvajali od Boga. Nisu bili sposobni prepoznati duboko duhovno značenje simboličkih službi. U svojoj samopravednosti uzdali su se u svoja djela, u žrtve i obrede, umjesto da se oslone na Onoga na koga je sve to ukazivalo. I tako, “ne poznajući Božje pravednosti i nastojeći ustanoviti svoju vlastitu” (Rimljanima 10,3), oni su se ogradili samodovoljnim formalizmom. Nemajući Duha i Božje milosti, pokušavali su nadoknaditi nedostatak strogim poštovanjem vjerskih obreda. Nezadovoljni uredbama koje je dao sâm Bog, dodali su božanskim zapovijedima bezbrojne pretjerane zahtjeve koje su sami izmislili. Što su se više udaljavali od Boga, to su postajali stroži u poštovanju tih formi.

Zbog svih tih podrobnih, zamornih i pretjeranih zahtjeva postalo je praktično nemoguće vršiti Zakon. Velika načela pravednosti, objavljena u Dekalogu, slavne istine prikazane u simboličkoj službi, sve je to bilo prikriveno, zatrpano gomilom ljudskih predaja i propisa. Oni koji su stvarno željeli služiti Bogu, koji su iskreno pokušavali vršiti sav Zakon što su ga nametali svećenici i vladari, stenjali su pod tim teškim teretom.

Kao narod, iako su željno čekali dolazak Mesije, Judejci su bili tako daleko od Boga srcem i životom da nisu ni mogli pravilno shvatiti karakter ili poslanje obećanog Otkupitelja. Umjesto da čeznu za oslobođenjem od grijeha, da žele slavu i mir svetosti, njihova su srca tražila oslobođenje od svojih nacionalnih protivnika, obnavljanje svjetovne moći Izraela. Oni su očekivali Mesiju koji će doći osvajati, slomiti svaki jaram, uzdići Izrael i osigurati mu prevlast nad svim narodima. I tako je Sotona uspio pripremiti srca ljudi da odbace Spasitelja kad se bude pojavio. Njihova oholost i pogrešne zamisli o Spasiteljevom karakteru i poslanju omele su ih u poštenom odmjeravanju dokaza Njegovog mesijanstva.

Više od tisuću godina hebrejski je narod očekivao dolazak obećanog Mesije. Njihove najblistavije nade temeljile su se na tom događaju. Tisuću godina je u pjesmama i proročanstvima, u obredima u Hramu, u molitvama kod kuće, Njegovo ime bilo slavljeno; a ipak, kad je došao, nisu Ga prepoznali kao Mesiju kojega su tako dugo čekali. “K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše.” (Ivan 1,11) Njihovim srcima, koja su ljubila svijet, Miljenik Neba bio je “poput korijena iz zemlje sasušene”. U njihovim očima nije imao “ljepote ni sjaja”, nije u Njemu bilo ničega “da bismo se u nj zagledali” (Izaija 53,2).

Cijeli život Isusa iz Nazareta među Židovima bio je ukor njihovoj sebičnosti, koja se otkrivala u njihovoj nespremnosti da priznaju pravedne zahtjeve Gospodara vinograda u kojemu su bili postavljeni kao nadglednici. Mrzili su Njegov primjer istinoljubivosti i pobožnosti; a kad je došla završna kušnja, ispit kojim se provjeravala poslušnost za vječni život ili neposlušnost za vječnu smrt, odbacili su Sveca Izraelova i postali odgovorni za Njegovu smrt na križu na Golgoti.

Pri kraju svoje zemaljske službe Krist je usporedbom o vinogradu skrenuo pozornost židovskih učitelja na bogate blagoslove koje je Izrael dobio, i na osnovi toga zahtijevao od njih da budu poslušni Bogu. Jasno im je objavio Božju namjeru, koju su mogli ispuniti da su bili poslušni. Uklanjajući veo s budućnosti, On im je pokazao kako će, ne ispuni li Božju namjeru, cijeli narod izgubiti blagoslov i na sebe navući propast.

Krist je rekao: “Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga plotom, iskopa u njemu tijesak, sagradi kulu te ga dade u zakup vinogradarima pa ode iz toga kraja.” (Matej 21,33)

Spasitelj je ovdje govorio o “vinogradu Jahve nad Vojskama” za koji je nekoliko stoljeća ranije prorok Izaija rekao da je “dom Izraelov” (Izaija 5,7).

“Kad se približi vrijeme berbe” — nastavio je Spasitelj svoju usporedbu — vlasnik vinograda “posla sluge svoje vinogradarima da uzmu plodove. Vinogradari pohvataše sluge: nekog izmlatiše, nekog ubiše, nekog kamenovaše. Tad ponovo posla druge sluge, brojnije od prvih, ali i s ovima jednako postupiše. Napokon, posla k njima svoga sina. ‘Imat će obzira — govorio je — prema mome sinu.’ Ali vinogradari, kad opaziše sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde! Ubijmo ga, pa će nam pripasti njegova baština!’ Zgrabiše ga, izbaciše izvan vinograda i tu ubiše.”

Opisavši pred svećenicima završno djelo njihove zloće, Krist im je postavio pitanje: “Kada dođe gospodar vinograda, kako će postupiti s tim vinogradarima?” Svećenici su usporedbu pratili s dubokim zanimanjem; i ne pomišljajući da se ona odnosi na njih, zajedno s narodom odgovorili su: “Te će zločince pogubiti za zločine, a vinograd će dati u zakup drugim vinogradarima, takvima koji će mu predati plodove u njihovo vrijeme.”

Nesvjesno su sami sebe osudili. Isus ih je pogledao, i po Njegovom ispitivačkom pogledu oni su zaključili da je pročitao tajne misli njihovog srca. Njegova božanska narav zablistala je pred njima s neodoljivom snagom. U vinogradarima su sagledali sebe i nenamjerno uzviknuli: “Sačuvaj nas, Bože!”

Svečano i sa žaljenjem, Krist je upitao: “Zar niste nigda čitali u Pismima: ‘Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaonim kamenom; to je djelo Gospodnje, ono je divno u našim očima.’ Tako će vam se — velim — oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom.” (Matej 21,34-44)

Krist bi spriječio propast židovskog naroda da su Ga ljudi prihvatili. Ali zavist i ljubomora učinili su ih nepomirljivima. Oni su odlučili da Isusa iz Nazareta ne prime kao Mesiju. Odbacili su Svjetlo svijeta i otad je njihov život bio obavijen tamom kao u ponoć. Prorečena propast došla je na židovski narod. Njihove divlje i nesvladane strasti izazvale su njihovu propast. U slijepom gnjevu uništavali su i jedni druge. Svojom buntovnom, tvrdovratom ohološću navukli su na se gnjev rimskih osvajača. Jeruzalem je bio razoren, Hram opustošen, a mjesto na kojemu se nalazio bilo je preorano kao polje. Judejci su pobijeni najstrašnijom smrću. Milijuni su prodani kao robovi u neznabožačkim zemljama.

Ono što je namjeravao učiniti za svijet preko Izraela, svojega izabranog naroda, Bog će konačno postići preko svoje Crkve na Zemlji danas. On je “vinograd dao u zakup drugim vinogradarima”, svojem narodu koji je vjeran Savezu i koji će mu “predati plodove u njihovo vrijeme”. Bog je uvijek imao svoje prave predstavnike koji su Njegove interese smatrali svojima. Ti Božji svjedoci ubrajaju se u duhovni Izrael, i na njima će se ispuniti sva zavjetna obećanja koja je Gospodin dao svome nekadašnjem narodu.

Danas Božja Crkva ima slobodu da božanski plan za spasenje izgubljenog ljudskog roda nastavi sve do njegovog potpunog ostvarenja. Tijekom mnogih stoljeća, slobode Božjeg naroda bile su ograničavane. Propovijedanje čistog Evanđelja bilo je zabranjivano, a onima koji bi se usudili prekršiti ljudske naredbe prijetile su najteže kazne. Kao posljedica, veliki Gospodnji moralni vinograd ostao je skoro potpuno prazan. Ljudima je bilo uskraćeno svjetlo Božje riječi. Tama zablude i praznovjerja prijetila je da potpuno izbriše spoznaju prave vjere. Božja Crkva na Zemlji isto je tako stvarno bila u sužanjstvu u tom dugom razdoblju neprekidnog progonstva kao što su Izraelci bili sužnji u Babilonu tijekom svoga izgnanstva.

Međutim, hvala Bogu, Njegova Crkva više nije u sužanjstvu. Duhovnom Izraelu su vraćene povlastice priznate Božjem narodu u vrijeme izlaska iz Babilona. U svim dijelovima svijeta ljudi se odazivaju nebeskom pozivu, poruci za koju je Ivan prorekao da će se objavljivati prije drugoga Kristovog dolaska: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda!” (Otkrivenje 14,7)

Čete zla više nemaju moći da Crkvu drže u zarobljeništvu; jer “pade, pade veliki Babilon koji vinom srdžbe i vinom svoga bluda napoji sve narode, a duhovnom Izraelu upućena je poruka: “Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala!” (Otkrivenje 14,8; 18,4) I kao što su zasužnjeni izgnanici poslušali vijest: “Bježite iz Babilona!” (Jeremija 51,6) i vratili se u obećanu zemlju, tako će i danas oni koji se boje Boga poslušati poruku da izađu iz duhovnog Babilona i uskoro će stajati kao trofeji božanske milosti na obnovljenoj Zemlji, u nebeskom Kanaanu.

U dane proroka Malahije podrugljivo pitanje nepokajanih “Gdje je Bog pravde?” dobilo je svečani odgovor: “Doći će iznenada u Hram svoj Gospod, … anđeo Saveza. … Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro, da prinose Jahvi žrtvu u pravednosti. Tad će biti draga Jahvi žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina.” (Malahija 2,17; 3,1-4)

Kad se trebao pojaviti obećani Mesija, poruka Njegovog preteče je glasila: Pokajte se, carinici i grešnici, pokajte se, farizeji i saduceji, “jer je blizu kraljevstvo nebesko”! (Matej 3,2)

Danas, u duhu i snazi Ilijinoj i Ivanovoj, glasnici koje je postavio Bog privlače pozornost svijeta, kojemu predstoji sud, na svečane događaje koji će se uskoro odigrati u vezi sa završnim trenucima vremena milosti i pojave Isusa Krista kao Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima. Uskoro će se svakom čovjeku suditi po djelima koja je učinio u tijelu. Došao je čas Božjega suda i na vjernicima Njegove Crkve na Zemlji počiva svečana odgovornost da upute opomenu onima koji stoje na samom rubu vječne propasti. Svakom ljudskom biću u širokom svijetu koje će htjeti slušati, moraju se objasniti načela oko kojih se vodi velika borba, načela od kojih zavisi sudbina cijeloga čovječanstva.

U ovim završnim trenucima vremena milosti za sinove čovječje, kad će se sudbina svake duše odlučivati za sva vremena, Gospodin Bog nebeski očekuje od svoje Crkve da ustane i radi kao što nikada dosad nije radila. Oni koji su spoznajom dragocjene istine dobili slobodu u Isusu Kristu, u Njegovim su očima postali Njegovi izabranici, uzdignuti iznad svih drugih naroda na licu Zemlje; i On očekuje od njih da daju slavu Onomu koji ih je dozvao iz tame u svoje divno svjetlo. Blagoslove koje su dobili u tako obilnoj mjeri trebaju prenijeti drugima. Radosna vijest o spasenju treba se objaviti svakom narodu i plemenu, koljenu i jeziku.

U viđenjima starih proroka Gospodin slave je bio prikazan kako izlijeva posebno svjetlo na svoju Crkvu u danima tame i nevjerovanja koji će prethoditi Njegovom drugom dolasku. On se trebao pojaviti u svojoj Crkvi kao Sunce pravednosti, “sa zdravljem u zrakama” (Malahija 4,2). A svaki Njegov pravi učenik trebao je svojim utjecajem širiti oko sebe život, hrabrost, staranje i istinsko izlječenje.

Kristov dolazak odigrat će se u najtamnijem vremenu povijesti ovoga svijeta. Noini i Lotovi dani oslikavaju stanje svijeta neposredno uoči dolaska Sina Čovječjega. Biblija, govoreći o tom vremenu, izjavljuje da će Sotona raditi svom snagom i “svakovrsnim pokvarenim zavođenjem” (2. Solunjanima 2,9.10). Njegovo djelovanje jasno će se očitovati sve većom tamom, mnogobrojnim zabludama, herezama i prijevarama tih posljednjih dana. Ne samo da će Sotona nastojati zarobiti svijet, već će se svojim prijevarama pokušavati uvući i u crkve koje tvrde da pripadaju našemu Gospodinu Isusu Kristu. Veliki otpad pretvorit će se u tamu kao u ponoć. Za Božji narod bit će to noć nevolje, noć plakanja, noć progonstva zbog istine. Ali iz te tamne noći zasjat će Božje svjetlo.

On čini “da iz tame zasvijetli svjetlo” (2. Korinćanima 4,6). Kad je Zemlja bila “pusta i prazna” i “tama se prostirala nad bezdanima”, “Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost.” (Postanak 1,2.3) Tako će biti i u noći duhovne tame; Božja riječ će ići naprijed, i bit će svjetlost! Svom narodu Bog kaže: “Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista slava Jahvina!” (Izaija 60,1)

Biblija kaže: “A zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode! A tebe obasjava Jahve, i Slava se njegova javlja nad tobom.” (Izaija 60,2) Krist, koji je odsjaj Očeve slave, došao je na svijet kao Njegova svjetlost. Došao je Boga predstaviti ljudima, i o Njemu je napisano da je bio pomazan “Duhom Svetim i snagom” i da je prošao “čineći dobro” (Djela 10,38). U sinagogi u Nazaretu rekao je: “Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje.” (Luka 4,18.19) To je bilo djelo koje je povjerio svojim učenicima. Rekao im je: “Vi ste svjetlo svijetu. … Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.” (Matej 5,14.16)

To djelo je opisivao prorok Izaija kad je rekao: “Podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom.” (Izaija 58,7.8)

I tako u noći duhovne tame treba zasjati Božja slava preko Njegove Crkve koja će podizati potlačene i tješiti uplakane.

Na sve strane čuju se jauci i vidi tuga svijeta. Svuda oko nas su nevoljni i nesretni. Naša je dužnost da im pomognemo ublažavajući i olakšavajući poteškoće i jad njihovog života. Potrebe duše može zadovoljiti samo Kristova ljubav. Ako Krist prebiva u nama, onda će i naša srca biti puna božanske samilosti. Zapečaćeni izvori iskrene kršćanske ljubavi bit će otpečaćeni.

Mnogi su izgubili svaku nadu. Vratite im svjetlo sunca! Mnogi su izgubili hrabrost. Uputite im neku radosnu poruku. Molite se za njih. Ima i onih kojima je potreban kruh života. Čitajte im iz Božje riječi. Mnoga duša boluje od bolesti koju nijedan zemaljski balzam ne može ublažiti ni liječnik izliječiti. Molite se za te duše. Dovedite ih Isusu. Kažite im da ima balzama u Gileadu i da je i Liječnik tamo.

Svjetlo je blagoslov, sveopći blagoslov, i izlijeva svoje riznice na svijet, nezahvalan, nesvet, obeshrabren. Tako je i sa svjetlošću Sunca pravednosti. Cijela Zemlja, obavijena tamom grijeha, tuge i boli, treba biti obasjana spoznajom Božje ljubavi. Nijedna vjerska skupina, rang ili klasa ljudi ne smije biti isključena od ove svjetlosti koja sjaji s nebeskog prijestolja.

Poruka nade i milosti treba biti odnesena do kraja svijeta. Tko god hoće, može pružiti ruku, uhvatiti se za Božju snagu i pomiriti se s Njim. Ni neznabošci više ne trebaju biti obavijeni ponoćnom tamom. Mrak treba nestati pred svijetlim zrakama Sunca pravednosti.

Krist je osigurao sve uvjete da Njegova Crkva postane preobraženo Tijelo, obasjano Svjetlom svijeta, i da odražava slavu Emanuela. Njegova je namjera da svaki kršćanin bude okružen duhovnim ozračjem svjetlosti i mira. On želi da mi u svojem životu odsjajujemo Njegovu slavu.

“Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina.” (Izaija 60,1) Krist će doći u sili i velikoj slavi. On će doći u svojoj slavi i u slavi svojega Oca. Sveti anđeli pratit će Ga na tom putu. Dok će cijeli svijet biti obavijen tamom, u svakom stanu svetih sjat će svjetlo. Oni će ugledati već prve zrake Njegovog dolaska. Iz Njegovog sjaja zablistat će neokaljano svjetlo, i Kristu Otkupitelju divit će se svi koji su Mu služili. Dok zli budu bježali, Kristovi sljedbenici radosno će klicati u Njegovoj nazočnosti.

I tada će oni koji su otkupljeni od ljudi primiti svoju obećanu baštinu. I tako će se Božja namjera s Izraelom potpuno ispuniti. Ono što Bog želi učiniti, ljudi ne mogu spriječiti. Čak tijekom djelovanja sila zla, Božja namjera je ustrajno išla naprijed, prema svojem ostvarenju. Tako je bilo s domom Izraelovim tijekom cijele povijesti podijeljenog kraljevstva; tako je i s duhovnim Izraelom danas.

Vidjelac s Patmosa, gledajući unaprijed kroz vjekove prema vremenu Izrelove obnove na novoj Zemlji, svjedoči:

“Poslije toga se, najedanput, pojavi pred mojim očima veliko mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojiti, iz svakog naroda i plemena, puka i jezika. Stajali su pred prijestoljem i pred Janjetom, obučeni u bijele haljine, s palmama u rukama, i vikali jakim glasom: ‘Spasenje je djelo našega Boga, koji sjedi na prijestolju, i Janjeta!’

I svi anđeli koji su stajali oko prijestolja, Staraca i četiriju Bića padoše ničice pred prijestoljem, pokloniše se Bogu govo-reći: ‘Amen! Hvala, slava mudrost i zahvala, čast, moć i snaga našem Bogu u vijeke vjekova! Amen.’”

“Uto čuh nešto kao glas golemog mnoštva, kao šum velikih voda, kao prasak jakih gromova: ‘Alleluja! jer se domognu kraljevstva Gospodin, naš Bog, Svemogući. Veselimo se, kličimo od veselja i zahvalimo Bogu.’ … Jer je ono Gospodar gospodara i Kralj kraljeva … sa svojim pozvanima, izabranima i vjernima.” (Otkrivenje 7,9-12; 19,6.7; 17,14)


Komentiraj