Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 9

Ilija Tišbijac

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima  iz 1. o Kraljevima 17,17.

 

U gorama Gileada, istočno od Jordana, boravio je u Ahaabovo vrijeme čovjek vjere i molitve, čija je neustrašiva služba trebala zaustaviti brzo širenje otpada u Izraelu. Živeći daleko od svih poznatih gradova, ne zauzimajući nikakav visok položaj u životu, Ilija Tišbijac je ipak započeo svoje poslanje siguran u Božju namjeru da pripravi put pred njim i da mu osigura obilan uspjeh. Riječ vjere i sile bila je na njegovim usnama, a cijeli njegov život bio je posvećen djelu obnove. Njegov glas je bio glas onoga koji viče u pustinji ukoravajući grijeh, zadržavajući poplavu zla. Pa iako je došao narodu kao onaj koji ukorava grijeh, njegova je vijest ponudila melem svima onima koji su oboljeli od grijeha i željeli se izliječiti.

Dok je gledao Izrael kako sve dublje upada u idolopoklonstvo, Ilijina duša bila je potresena, a njegov pravedni gnjev probuđen. Bog je učinio velika djela za svoj narod. Izbavio ga je iz ropstva i dao mu “zemlje poganske … da čuvaju naredbe njegove i zakone da mu paze” (Psalam 105,44.45). Međutim, velikodušni Gospodnji planovi sada su bili skoro potpuno zaboravljeni. Nevjerovanje je brzo udaljavalo izabrani narod od Izvora njegove snage. Gledajući otpad iz svoga planinskog utočišta, Ilija je bio obuzet tugom. U boli svoje duše molio je Boga da zaustavi nekadašnji omiljeni narod na njegovome pokvarenom putu i da ga, ako bude potrebno, pohodi svojini kaznama kako bi mogao biti naveden da u pravome svjetlu sagleda svoje udaljavanje od Neba. Čeznuo je da ga vidi navedenoga na pokajanje prije nego što u svom bezakonju ode tako daleko da izazove Gospodina da ga potpuno uništi.

Ilijina je molitva bila uslišena. Često ponavljani pozivi, prigovori i opomene nisu uspjeli Izraela navesti na pokajanje. Došlo je vrijeme kad im je Gospodin morao progovoriti preko svojih kazni. Upravo zato što su obožavatelji Baala tvrdili da riznice neba, rosa i kiša, ne dolaze od Gospodina, već od sila koje vladaju u prirodi, i da stvaralačka energija Sunca obogaćuje zemlju i čini da ona obilno rada, Božje prokletstvo trebalo je teško pogoditi zagađenu zemlju. Otpalim izraelskim plemenima trebalo je biti pokazano da je ludo oslanjati se na Baalovu snagu da bi se dobili privremeni blagoslovi. Sve dok se ne obrate Bogu u pokajanju i priznaju da je On Izvor svih blagoslova, na zemlju neće padati ni rosa ni kiša.
Iliji je bilo povjereno poslanje da Ahabu prenese nebesku poruku o kazni. On nije tražio da bude Gospodnji glasnik; riječ Gospodnja je došla k njemu. Revnujući za čast Gospodnjeg djela, nije oklijevao poslušati božanski nalog, iako je izgledalo da će mu poslušnost donijeti brzo uništenje od ruke pokvarenoga kralja. Prorok je smjesta krenuo i putovao i danju i noću dok nije stigao u Samariju. Na dvoru nije tražio prijam niti je čekao da bude najavljen. Odjeven u odjeću od grube tkanine koju su obično nosili proroci toga doba, prošao je pokraj straže, prividno nezapažen, i zastao za trenutak ispred iznenađenoga kralja.

Ilija se nije izgovarao zbog svoje iznenadne pojave. Netko veći od izraelskoga kralja naredio mu je da govori; i, dižući ruke prema nebu, on je svečano najavio u ime živoga Boga da će kazne Najvišega uskoro zadesiti Izrael. “Živoga mi Jahve, Boga Izraelova, komu služim” – uzviknuo je on – “neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed.”

Samo je snažna vjera u nesavladivu snagu Božje riječi navela Iliju da objavi svoju vijest. Da nije imao nepokolebljivo povjerenje u Onoga komu je služio, nikad se ne bi pojavio pred Ahabom. Na putu prema Samariji, Ilija je prolazio pokraj potoka koji su stalno tekli, pokraj gora prekrivenih zelenilom i veličanstvenih šuma koje su naizgled bile izvan dosega suše. Sve na čemu se pogled zadržavao bilo je odjeveno u ljepotu. Prorok se mogao pitati kako će potoci koji nikad ne prestaju teći najednom presušiti, ili kako bi ove gore i doline mogle biti opaljene sušom. Ali on nije davao mjesta nevjerovanju. On je potpuno vjerovao da će Bog poniziti otpali Izrael, i da će putem Božjih kazni Izraelci biti navedeni na pokajanje. Nebo je izreklo kaznu, a Božja riječ neće iznevjeriti; izlažući opasnosti život, Ilija je neustrašivo ispunio svoju zadaću. Kao munja iz vedra neba, prijeteća poruka o kazni doprla je do ušiju pokvarenoga kralja; ali prije nego što se Ahab mogao oporaviti od iznenađenja, ili smisliti odgovor, Ilija je nestao isto tako naglo kao što se i pojavio ne čekajući da vidi djelovanje svoje poruke. I Gospodin je pošao pred njim jasno mu obilježavajući put. “Idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu. Pit ćeš iz potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.”

Kralj je pokrenuo široku potragu, ali proroka nitko nije mogao naći. Kraljica Izebela, razljućena porukom koja je zatvarala riznice neba, nije gubila vrijeme u razgovoru sa svojim Baalovim svećenicima, koji su se ujedinili s njom u proklinjanju proroka i u izazivanju Gospodnje srdžbe. Ali usprkos svojoj želji da nađu onoga koji je izrekao žalosnu poruku, morali su se suočiti s razočaranjem. A ni od drugih nisu mogli prikriti osudu koja je bila posljedica sveopćeg otpada. Glasovi o Ilijinoj osudi grijeha Izraela i o njegovom proročanstvu o skoroj kazni, brzo su se proširili po cijeloj zemlji. Neki su se uplašili, ali većina je nebesku poruku dočekala s porugama i ismjehivanjem.

Prorokove su se riječi smjesta počele ispunjavati. Oni koji su ispočetka bili skloni izrugivati i samu pomisao na nesreću, uskoro su dobili priliku da ozbiljno razmišljaju; jer nakon nekoliko mjeseci, zemlja, neosvježavana rosom ili kišom, postala je suha, a zelenilo je uvenulo. Kako je vrijeme prolazilo, potoci koji su bili poznati po tome što nikada ne iznevjeravaju, počeli su se smanjivati, a potočići su presušili. Ipak, starješine su uvjeravale narod da treba imati povjerenja u Baalovu silu i zaboraviti zaludne riječi Ilijina proročanstva. Svećenici su i dalje govorili da kiša pada pod utjecajem Baalove sile. Ne bojte se Ilijinog Boga, niti drhtite od njegove riječi, nagovarali su narod, jer je Baal onaj koji donosi žetvu u pravo vrijeme i koji se skrbi i o čovjeku i životinji.

Božja poruka Ahabu dala je Izebeli i njezinim prorocima i svim sljedbenicima Baala i Aštarte priliku da okušaju snagu svojih bogova i da, ako bude moguće, dokažu kako su Ilijine riječi netočne. I tako je Ilijino proročanstvo stajalo osamljeno protiv stotina obećanja idolopokloničkih svećenika. Ako bi, usprkos Ilijinu proročanstvu, Baal i dalje bio sposoban puštati rosu i kišu, i činiti da potoci i dalje teku i da zelenilo buja, onda neka ga izraelski kralj i dalje obožava i neka narod uzvikuje da je on Bog.

Odlučni da drže narod u zabludi, Baalovi su svećenici nastavili prinositi žrtve svojim bogovima i zazivati ih noću i danju da osvježe zemlju. Skupim žrtvama svećenici su pokušavali ublažiti srdžbu svojih bogova; s revnošću i ustrajnošću koja je bila dostojna i boljeg cilja, oni su se zadržavali u blizini svojih poganskih žrtvenika i ozbiljno molili za kišu. Iz noći vi noć, u cijeloj osuđenoj zemlji odjekivali su njihovi uzvici i preklinjanje. Ali nikakav se oblak nije pojavljivao na nebu danju da bi ublažio vruće sunčane zrake. Nije bilo ni rose ni kiše da osvježe žednu zemlju. Riječ Gospodnja stajala je nepromijenjena bilo čime što bi Baalovi svećenici mogli učiniti.

Jedna godina je prošla i kiše još nije bilo. Zemlja je bila ispucana kao od vatre. Ubojite sunčane zrake uništavale su i ono malo zelenila koje je preživjelo. Potoci su presušivali, a malaksala stoka i izmučena krda lutala su očajnički tamo-amo. Nekad bujna polja postala su kao isprženi pustinjski pijesak, napuštena pustoš. Šumarci, posvećeni obožavanju idola, ostali su bez lišća; drveće po šumama, beživotni kosturi, nije pružalo hlada. Zrak je bio suh i nije se moglo disati; pješčane oluje zasljepljivale su oči i skoro zaustavljale dah. Nekad napredni gradovi i sela postali su mjesta žalosti. Glad i žeđa djelovali su na ljude i životinje i izazivali strahovitu smrtnost. Glad, sa svim svojim užasima, prilazila je sve bliže i bliže.

Ipak, usprkos tim dokazima Božje snage, Izraelci se nisu pokajali niti su naučili pouku koju je Bog želio da nauče. Nisu uvidjeli da Onaj koji je stvorio prirodu upravlja njezinim zakonima i može ih pretvoriti u oruđa blagoslova ili sredstva uništenja.

Oholili srca, zaljubljeni u svoje lažno bogoštovlje, nisu se bili spremni poniziti pred moćnom Božjom rukom, i zato su počeli tražiti neke druge uzroke kojima bi pripisali svoje patnje.
Izebela je odlučno odbila priznati sušu kao Gospodnju kaznu. Nepokolebljiva u svojoj odluci da odbaci Boga nebeskog, ona, zajedno sa skoro cijelim Izraelom, jednim glasom optužuje Iliju kao uzročnika sve njihove bijede. Zar nije on svjedočio protiv njihovoga klanjanja bogovima? Kad bi samo njega mogli skloniti s puta, govorila je ona, bila bi ublažena srdžba njihovih bogova, i njihovim bi nevoljama došao kraj.

Kraljica je natjerala Ahaba da krene u ozbiljnu potragu ne bi li pronašao mjesto na kojemu se krije prorok. Okolnim narodima, blizu i daleko, on je slao izaslanike da traže čovjeka kojega je mrzio i kojega se bojao. I u svojoj želji da potragu učini što temeljitijom, tražio je od tih kraljevstava i naroda zakletvu da ne znaju ništa o skrovištu proroka. Ali cijela je potraga bila uzaludna. Prorok je bio siguran od zlobe kralja čiji su grijesi donijeli zemlji optužbe uvrijeđenoga Boga.

Neuspješna u svojim naporima protiv Ilije, Izebela se je odlučila osvetiti ubijanjem svih Gospodnjih proroka u Izraelu. Ni jedan jedini nije smio ostati živ. Razbješnjela žena izvršila je svoju namjeru smaknuvši mnoge Božje sluge. Međutim, nisu svi bili pobijeni. Obadija, upravitelj Ahabova dvora, čovjek odan Bogu, “uzeo je stotinu proroka”, stavljajući na kocku svoj život, “i sakrio ih po pedeset u jednu spilju, gdje ih je hranio kruhom i pojio vodom” (1. o Kraljevima 18,4).

Prošla je i druga godina gladi, a nemilosrdno nebo i dalje nije davalo ni kapi kiše. Suša i glad nastavili su pustošenje po cijelome kraljevstvu. Očevi i majke, nemoćni da ublaže patnje svoje djece, morali su ih gledati kako umiru. Ipak, otpali je Izrael i dalje odbijao poniziti svoje srce pred Bogom i nastavio gunđati protiv čovjeka čije su im riječi najavile ove teške kazne. Izgleda da nisu bili sposobni razaznati da su njihove patnje i nevolje samo poziv na pokajanje, da je to božansko miješanje koje ih treba spriječiti da učine korak koji će ih odvesti preko granica strpljenja Neba.

Izraelov otpad bio je zlo strasnije od svih mnogostrukih užasa gladi. Bog je pokušavao pripadnike naroda osloboditi njihovih zabluda i navesti ih da shvate kako su odgovorni Onomu komu duguju život i sve. On im je pokušavao pomoći da ponovno steknu svoju izgubljenu vjeru i zato ih je morao izložiti velikoj nevolji.

“Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik – riječ je Jahve Gospoda – a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi?” “Odbacite od sebe sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov duh! Zašto da umirete, dome Izraelov? Ja ne želim smrti nikoga koji umre – riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i živite!” “Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!” (Ezekiel 18,233132; 33,11) Bog je Izraelu slao svoje poslanike i pozivao njegove pripadnike da se vrate svojoj nekadašnjoj vjernosti Bogu. Da su poslušali ove pozive, da su se od Baala obratili živome Bogu, Ilijina poruka nikad ne bi bila upućena. Ali opomene koje su mogle biti miris života, pokazale su se kao miris smrti. Njihova je oholost bila povrijeđena, njihova se srdžba podigla protiv glasnika, i sada su s posebnom mržnjom gledali proroka Iliju. Kad bi im samo dopao ruku, radosno bi ga izručili Izebeli – kao da bi utišavanjem njegova glasa mogli zaustaviti ispunjenje njegovih riječi! Iako suočeni s katastrofom, nastavili su se čvrsto držati svoga idolopoklonstva. Tako su još većom činili svoju krivnju koja je zemlju izložila kaznama Neba.

Za Izraelce pogođene kaznom postojao je samo jedan izlaz – da se odvrate od grijeha koji su doveli do toga da se nad njima pokaže strašna ruka Gospodnja, i da se vrate Bogu cijelim svojim srcem. Njima je bilo upućeno obećanje: “Ako zatvorim nebo da ne bude dažda, ili zapovjedim skakavcima da popasu zemlju, ili pustim kugu na svoj narod, i ponizi sr moj narod na koji je prizvano Ime moje, i pomoli se, i potraže lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.” (2. Ljetopisa 7,1314) Upravo zato, da dovede do toga blagoslovljenog posljetka, Bog je nastavio uskraćivati rosu i kišu sve dok ne dođe do odlučujuće reforme.


Komentiraj