Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglevlje 11

Karmel

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz 1. o Kraljevima 18,19-40.

 

Stojeći pred Ahabom, Ilija je zahtijevao da se svi Izraelci okupe na gori Karmelu i da se tu sretnu s njime i Baalovim i Aštartinim prorocima. “Sada sakupi” — zapovjedio je prorok — “sav Izrael preda me na gori Karmelu i četiri stotine pedeset proroka Baalovih koji jedu za stolom Izebelinim.”

Zapovijed je izrekao čovjek koji je izgledao kao da stoji u nazočnosti samoga Gospodina; Ahab je smjesta poslušao, kao da je prorok kralj, a kralj podanik. Brzi glasnici bili su poslani u sve krajeve kraljevstva da objave susret s Ilijom i prorocima Baala i Aštarte. U svakom gradu i selu ljudi su se pripremali da dođu na sastanak u određeno vrijeme. Dok su putovali prema zakazanom mjestu, srca mnogih bila su puna čudnih predosjećaja. Dogodit će se nešto neobično; zašto bi nas inače pozivali da se okupimo na Karmelu? Kakva će nova nevolja zadesiti narod i zemlju?

Prije suše gora Karmel je bila poznata po ljepoti, po potocima koji su izvirali iz nepresušivih izvora, po plodnim padinama prekrivenima divnim cvijećem i bujnim šumarcima. Ali, sada je njegova ljepota stenjala pod strašnim prokletstvom. Žrtvenici, podignuti u slavu Baala i Aštarte, mogli su se vidjeti u lugovima bez lišća. Na vrhu jednoga od najviših gorskih lanaca, kao suprotnost njima, stajao je razrušeni Gospodnji žrtvenik.

S Karmela su se vidjela široka prostranstva zemlje; a njegovi vrhovi bili su vidljivi iz mnogih krajeva izraelskoga kraljevstva. U podnožju gore bilo je mjesta s kojih se moglo dobro vidjeti skoro sve što se gore odigrava. Pod okriljem njegovih pošumljenih padina obavljalo se idolopokloničko bogoslužje kojim je Bogu nanošena teška sramota; i Ilija je izabrao ovu uzvišicu kao najbolje mjesto za očitovanje Božje sile i obranu časti Njegova imena.

Rano ujutro određenoga dana, mnoštvo otpalih Izraelaca, ispunjeno nestrpljivim iščekivanjem, okupilo se u blizini gorskog vrha. Izebelini proroci kretali su se uzbrdo u veličanstvenoj povorci. U kraljevskom sjaju pojavio se i kralj i zauzeo mjesto na čelu čete svećenika, dočekan glasnim pozdravima idolopoklonika. Ali zebnja je obuzimala srca svećenika dok su se prisjećali da je na prorokovu riječ izraelska zemlja već tri i pol godine bez rose i kiše. Priprema se nešto strašno, u to su bili sigurni. Bogovi u koje su se uzdali pokazali su se nemoćnima da dokažu da je Ilija lažni prorok. Predmet njihovog obožavanja pokazivao je čudnu ravnodušnost prema njihovome vatrenom zaklinjanju, prema molitvama, suzama i pokori, njihovim odvratnim obredima, stalnim i skupim žrtvama.

Suočen s kraljem Ahabom i lažnim prorocima, okružen okupljenim mnoštvom Izraelaca, Ilija je jedini stajao da brani Gospodnju čast. Onaj kojega je cijelo kraljevstvo smatralo krivim za sve nevolje bio je sada tu, naizgled bespomoćan u nazočnosti vladara Izraela, Baalovih proroka, ratnika i tisuća ljudi koji su ih okruživali. Ali Ilija nije bio sâm. Iznad njega i oko njega bile su zaštitničke čete Neba, anđeli koji su silni snagom.

Ne stideći se i ne plašeći se, prorok je stajao pred mnoštvom, potpuno svjestan svojega zadatka da izvrši božanski nalog. Njegovo lice je sjalo strašnom svečanošću. S očekivanjem punim straha narod je čekao da on progovori. Pogledavši prvo prema razvaljenom Gospodnjem žrtveniku, a zatim prema mnoštvu, Ilija je povikao jasnim glasom, sličnim zvuku trube: “Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega.”

Narod mu nije odgovorio ni riječi. Nitko se u tome nepreglednom mnoštvu nije usuđivao pokazati svoju vjernost Gospodinu. Kao taman oblak, prijevara i zaslijepljenost prekrili su Izrael. Taj kobni otpad nije zahvatio narod odjednom, već postupno, onako kako su od prilike do prilike odbijali poslušati riječi opomene i ukora koje im je Gospodin slao. Svako udaljavanje od onoga što je pravo, svako odbijanje da se pokaju produbljivalo je njihovu krivnju i udaljavalo ih sve dalje od Neba. I sada, u ovoj krizi, uporno su odbijali stati na Božju stranu.

Gospodin prezire ravnodušnost i nevjerstvo u vrijeme kad kriza zahvati Njegovo djelo. Cijeli svemir promatra s neizrecivim zanimanjem završne prizore u velikom sukobu između dobra i zla. Božji narod se približava granicama vječnog svijeta; što mu može biti važnije od odanosti nebeskom Bogu? U svim vjekovima Bog je imao moralne junake, a ima ih i sada — one koji se, slično Josipu, Iliji i Danielu, ne stide sebe priznati pripadnicima Njegovog posebnog naroda. Njegovi posebni blagoslovi prate rad ljudi od akcije, ljudi koji se ne daju skrenuti s pravoga puta dužnosti, koji umjesto toga pozivaju: “Tko je za Jahvu, k meni!” (Izlazak 32,26), ljudi koji se neće zaustaviti samo na raspitivanju, već će zahtijevati da oni koji su se odlučili ujediniti s Božjim narodom stupe naprijed i na nedvosmislen način očituju svoju odanost Kralju kraljeva i Gospodaru gospodara. Takvi ljudi svoju volju i svoje planove podvrgavaju Božjem zakonu. Ljubav prema Njemu nagoni ih da svoje živote ne smatraju vrijednima. Njihov je posao da uhvate svjetlost koja sjaji od Riječi i da je odraze svijetu jasnim, postojanim zrakama. Vjernost Bogu je njihova lozinka.

Dok Izrael na Karmelu sumnja i oklijeva, Ilijin glas još jednom razbija tišinu: “Ja sam još jedini ostao kao prorok Jahvin, a Baalovih je proroka četiri stotine i pedeset. Dajte nam dva junca. Neka oni izaberu sebi jednoga, neka ga sasijeku i stave na drva, ali neka ne podmeću ognja. Ja ću spremiti drugoga junca i neću podmetati ognja. Vi zazovite ime svoga boga, a ja ću zazvati ime Jahvino: bog koji odgovori ognjem, pravi je Bog.”

Ilijin je prijedlog bio tako razuman da ga narod nije mogao zaobići, i tako je našao hrabrosti da odgovori: “Dobro!” Baalovi se proroci nisu usudili izraziti suprotno mišljenje; obraćajući se njima, Ilija je odredio: “Izaberite sebi jednoga junca i počnite, jer vas je mnogo više. Zazovite ime svoga boga, ali ne stavljajte ognja.”

Izvana smjeli i izazovni, ali užasnuti i svjesni krivnje u svojem srcu, lažni proroci pripremali su svoj žrtvenik, stavljajući na njega drva i žrtvu, a zatim su započeli svoje molitve. Njihovi reski uzvici odjekivali su odbijajući se od okolnih šuma i vrhunaca dok su zazivali ime svoga boga, govoreći: “O Baale, usliši nas!” Svećenici su se okupljali oko žrtvenika skačući, prigibajući se i vičući, čupajući kosu i parajući tijelo, i zaklinjući svojega boga da im pomogne.

Jutro je prošlo, dolazilo je podne, a ipak još nije bilo dokaza da Baal čuje viku svojih zavedenih sljedbenika. Nije bilo glasa, nije bilo odgovora na njihove očajničke molitve. Nikakav oganj nije spalio žrtvu.

Dok su nastavljali svoje vatreno zaklinjanje, lažni svećenici su stalno pokušavali pronaći neki način da zapale vatru na žrtveniku i tako navedu ljude da povjeruju kako je oganj došao izravno od Baala. Ilija je promatrao svaki njihov pokret; i svećenici, nadajući se, iako nade nije moglo biti, da će im se pružiti prilika za prijevaru, produžavali su svoj besmisleni obred.

“U podne im se Ilija naruga i reče: ‘Glasnije vičite, jer je on bog; zauzet je ili ima posla, ili je na putu; možda spava, pa ga treba probuditi!’ A oni okrenuše vikati još glasnije i parati se noževima i sulicama, kako je u njih običaj, sve dok ih nije oblila krv. Kad je prošlo podne, pali su u bunilo i bjesnjeli sve dok nije bilo vrijeme da se prinese žrtva; ali nije bilo nikakva glasa ni odgovora niti znaka da ih tkogod sluša.”

Sotona bi radosno priskočio u pomoć onima koje je prevario i koji su mu odano služili. Radosno bi poslao munju da zapali njihovu žrtvu. Ali Gospodin je postavio međe Sotoni, ograničio je njegovu silu, i ni svi njegovi napori nisu mogli kresnuti nijednu iskru na Baalovu žrtveniku.

I na kraju, glasova promuklih od vikanja, haljina krvavih od rana koje su sami sebi zadali, svećenici su počeli očajavati. S nesmanjenom žestinom, sada su s riječima molitava počeli miješati i riječi strašnog proklinjanja svojega boga Sunca, dok ih je Ilija nastavio pozorno promatrati. Znao je da bi ga narod smjesta rastrgnuo na komade kad bi svećenicima uspjelo da na bilo koji način zapale vatru na žrtveniku.

Počela se spuštati večer. Baalovi proroci su bili umorni, nemoćni, zbunjeni. Jedan je predlagao jedno, drugi nešto drugo, sve dok konačno nisu odustali od daljnjih napora. Njihovi uzvici i kletve nisu više odjekivali Karmelom. Očajni, povukli su se iz natjecanja.

Tijekom cijeloga toga dugačkog dana narod je gledao napore svojih zbunjenih svećenika. Vidjeli su njihovo divljačko skakanje oko žrtvenika, kao da žele natjerati vrele sunčane zrake da posluže njihovoj namjeri. Promatrali su užasnuto kako se svećenici sami mrcvare i ranjavaju i imali prilike razmišljati o ludosti služenja idolima. Mnogi u mnoštvu postali su umorni od prikazanog demonizma, i sada su s najvećim zanimanjem čekali da vide što će učiniti Ilija.

U vrijeme večernje žrtve Ilija je pozvao narod: “Priđite k meni!” Kad su se dršćući približili, Ilija se okrenuo razrušenom žrtveniku na kojemu su nekada ljudi obožavali Boga nebeskoga, i popravio ga. Njemu je ta gomila razvalina bila dragocjenija od svih veličanstvenih idolopokloničkih žrtvenika.

Obnavljajući ovaj prastari žrtvenik, Ilija je pokazao da poštuje Savez koji je Gospodin sklopio s Izraelom kad je narod prešao preko Jordana i ušao u obećanu zemlju. Izabravši “dvanaest kamenova, prema broju plemena sinova Jakova … sagradi od toga kamenja žrtvenik Imenu Jahvinu”.

Razočarani Baalovi svećenici, iznemogli od svojih uzaludnih napora, čekali su da vide što će Ilija učiniti. Mrzili su proroka koji je predložio ispit koji je otkrio slabost i nemoć njihovih bogova; ali su se bojali njegove snage. I narod, također prestrašen, skoro bez daha od iščekivanja, promatrao je Iliju kako nastavlja pripreme. Smireno lice proroka pokazivalo se kao izrazita suprotnost fanatičnoj, besmislenoj grozničavosti Baalovih sljedbenika.

Kad je popravio žrtvenik, prorok je oko njega iskopao jarak i, stavivši drva na žrtvenik i pripravivši junca, položio žrtvu i zapovjedio narodu da izlije vodu po paljenici i žrtveniku. “Tada reče: ‘Napunite vodom četiri vrča i izlijte na paljenicu i na drva.’ Učiniše tako. Zapovjedi im: ‘Ponovite’, i oni ponoviše. Tada reče: ‘Učinite i treći put.’ Oni tako i treći put. Voda je tekla oko žrtvenika i jarak se ispunio vodom.”

Podsjećajući narod na dugotrajno otpadništvo koje je navuklo na njih Gospodnju srdžbu, Ilija ih je pozvao da ponize svoje srce i da se obrate Bogu svojih otaca kako bi moglo biti uklonjeno prokletstvo izrečeno nad Izraelcima. I tada, poklonivši se sa štovanjem pred nevidljivim Bogom, podigao je svoje ruke prema Nebu i uputio jednostavnu molitvu. Baalovi svećenici su vikali, parali se i skakali od ranog jutra do kasnog poslijepodneva; ali dok je molio Ilija, nikakvi besmisleni krikovi nisu parali karmelske visove. On je molio kao da zna da je Gospodin tu, da je svjedok toga prizora, da sluša njegov poziv. Baalovi proroci su molili divlje, nesuvislo. Ilija se molio jednostavno i vatreno, tražeći od Boga da pokaže svoju nadmoć nad Baalom kako bi Izrael bio naveden da se obrati Njemu.

“Jahve, Bože Abrahamov, Izakov i Izraelov” — molio je prorok — “objavi danas da si ti Bog u Izraelu, da sam ja sluga tvoj i da sam po zapovijedi tvojoj učinio sve ovo. Usliši me, Jahve; usliši me, da bi sav ovaj narod znao da si ti, Jahve, Bog, i da ćeš ti obratiti njihova srca.”

Tišina, teška i svečana, počivala je na svima. Baalovi svećenici drhtali su od užasa. Svjesni svoje krivnje, očekivali su brzu odmazdu.

Čim je Ilijina molitva završila, plamenovi vatre, slični sjajnim bljeskovima munje, spustili su se s neba na podignuti žrtvenik, spalili paljenicu i popili vodu u jarku, pretvorivši u prah čak i kamenje žrtvenika. Sjaj plamena obasjao je goru i zaslijepio oči promatrača. U dolinama u podnožju gore, odakle su mnogi s napregnutom pozornošću promatrali pokrete onih na vrhu, jasno se vidjelo spuštanje vatre, i sve je zaprepastilo. Podsjetilo ih je na stup ognja kraj Crvenog mora koji je razdvojio sinove Izraelove od egipatske vojske.

Narod na vrhu gore bacio se na zemlju ispunjen strahopoštovanjem prema nevidljivom Bogu. Nitko se više nije usuđivao gledati vatru koja je došla s Neba. Bojali su se da će i sami biti spaljeni; i, uvjereni u svoju dužnost da priznaju Ilijinog Boga kao Boga svojih otaca, kojemu su dužni biti vjerni, povikali su uglas: “Jahve je Bog! Jahve je Bog!” Sa zaprepašćujućom jasnoćom uzvik se razlijegao gorom i odjeknuo okolnom ravnicom. Konačno je Izrael došao k sebi, prozreo prijevaru, pokajao se. Konačno je narod uvidio kako je strašno sramotio Boga. Osobine Baalova štovanja, kao suprotnost razumnoj službi koju zahtijeva pravi Bog, bile su potpuno otkrivene. Narod je shvatio da je Bog bio i pravedan i milostiv kad im je uskratio rosu i kišu sve dok ne priznaju Njegovo ime. Sad su bili spremni priznati da je Ilijin Bog veći od svakog idola.

Baalovi svećenici zaprepašteno su promatrali veličanstveno otkrivenje Gospodnje sile. Ali čak i u svojoj zbunjenosti i u nazočnosti božanske slave, nisu se htjeli pokajati za svoja zla djela. Željeli su i dalje ostati Baalovi proroci. I tako su sami pokazali da su zreli za uništenje. Da bi pokajnički Izrael bio zaštićen od zavodničkih pokušaja onih koji su ga učili da služi Baalu, Gospodin je naredio Iliji da uništi lažne učitelje. Srdžba naroda već se i tako podigla protiv onih koji su ga navodili na grijeh; i kad je Ilija izdao naredbu: “Pohvatajte proroke Baalove, da nijedan od njih ne utekne!” narod ga je spremno poslušao. Uhvatili su svećenike, odveli ih do potoka Kišona i tamo, prije nego što se završio dan koji je obilježio početak odlučne reforme, Baalovi su službenici bili pobijeni. Nijednome nije bilo dopušteno da preživi.

 


Komentiraj