Od Jizreela do Horeba

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz 1. o Kraljevima 18,41-46 i 19,1-8.

Nakon istrebljenja Baalovih proroka, bio je otvoren put za obavljanje velike duhovne obnove među pripadnicima deset plemena sjevernoga kraljevstva. Ilija je ljudima otkrio veličinu njihovog otpada; pozvao ih je da ponize svoja srca i da se vrate Gospodinu. Kazna s Neba bila je izvršena; narod je priznao svoje grijehe i prihvatio Boga svojih otaca kao živoga Boga; sada je nebesko prokletstvo trebalo biti povučeno i trebali su se obnoviti prolazni blagoslovi života. Zemlja je trebala biti osvježena kišom. “Idi gore, jedi i pij” — rekao je Ilija Ahabu — “jer čujem šumor kiše.” Prorok je zatim otišao na vrh gore da moli.

Nikakav vidljivi dokaz skorog dolaska kiše nije naveo Iliju da tako uvjereno naloži Ahabu da se pripravi za kišu. Prorok nije vidio oblake na nebu, niti je čuo grmljavinu. On je jednostavno izgovorio riječi koje mu je dao Sveti Duh, odgovarajući tako na njegovu snažnu vjeru. Cijeloga dana on je bez oklijevanja ispunjavao Božju volju otkrivajući tako usput i povjerenje u proročanstva Božje riječi; i sada, učinivši sve što je bilo u njegovoj moći, znao je da će Nebo obilno izliti obećane blagoslove. Isti Bog koji je poslao sušu, obećao je i obilje kiše kao nagradu za dobra djela; i sada je Ilija čekao na obećano izlijevanje. U stavu poniznosti “prignuo se zemlji i sakrio lice među koljena”, on je uputio Bogu posredničku molitvu za pokajnički Izrael.

Stalno iznova Ilija je slao svoga slugu na mjesto odakle se vidjelo Sredozemno more da otkrije ima li kakvoga vidljivog znaka da je Bog čuo njegovu molitvu. Sluga se svaki put vraćao s odgovorom: “Ništa nema ondje!” Prorok nije postao nestrpljiv niti je izgubio vjeru, već je nastavio iskreno moliti. Šest puta sluga se vraćao s riječima da nema nikakvog znaka kiše na bakrenastom nebu. Nepokoleban, Ilija ga je poslao još jedanput; i ovoga puta sluga se vratio s porukom: “Eno se oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora.”

To je bilo dovoljno. Ilija nije čekao da se nebo smrači. U tom malom oblaku vjerom je vidio obilje kiše; i djelovao je u skladu sa svojom vjerom poslavši brzo slugu Ahabu s porukom: “Upregni i silazi da te kiša ne uhvati.”

Upravo zato što je Ilija bio čovjek velike vjere, Bog ga je mogao upotrijebiti u ovoj ozbiljnoj krizi u povijesti Izraela. Dok je molio, vjerom se hvatao za obećanja Neba i ustrajao je u molitvi sve dok njegove molbe nisu bile uslišene. Nije čekao na potpune dokaze da ga je Bog čuo, već je bio spreman krenuti dalje na najmanji dokaz Božje naklonosti. A ipak, sve što je on mogao učiniti uz Božju pomoć, može učiniti svatko na svom području djelovanja u Božjoj službi; jer o proroku s gileadskih planina je zapisano: “Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše, i nije pala na zemlju za tri godine i šest mjeseci.” (Jakov 5,17)

Vjera slična ovoj potrebna je danas u svijetu — vjera koja će se osloniti na obećanja Božje riječi i biti uporna sve dok je Nebo ne usliši. Vjera slična ovoj usko nas povezuje s Nebom i donosi nam snagu da se suočimo sa silama tame. Vjerom Božja djeca “osvojiše kraljevstva, obaviše pravdu, postigoše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše žestinu ognja, izbjegoše oštrici mača, ozdraviše od bolesti, biše junaci u boju, nagnaše u bijeg tuđe bojne redove” (Hebrejima 11,33.34). Danas mi vjerom trebamo dostići visine koje nam je odredila Božja namjera. “Ako što možeš… Sve je moguće onomu koji vjeruje!” (Marko 9,23)

Vjera je bitan sastojak uspješne molitve. “Onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” “Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u nj da nas uslišava ako što molimo po njegovoj volji. A ako znamo da nas uslišava što god ga molimo, znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili.” (Hebrejima 11,6; 1. Ivanova 5,14.15) S Jakovljevom čvrstom vjerom i nepokolebljivom Ilijinom ustrajnošću, mi možemo upućivati svoje molbe Ocu tražeći sve što nam je obećao. Čast Njegovog prijestolja zahtijeva da se ispuni Njegova riječ.

Sjene noći već su se počele spuštati na goru Karmel kad se Ahab spremio da krene. “Odjednom se nebo zamrači od oblaka i vihora, i pade jaka kiša. Ahab se pope na kola i odveze u Jizreel.” Dok je putovao prema kraljevskom gradu kroz noć i zasljepljujuću kišu, Ahab nije mogao vidjeti put pred sobom. Ilija, koji je, kao Božji prorok, toga dana ponizio Ahaba pred njegovim podanicima i pobio idolopokloničke svećenike, i dalje ga je priznavao kao kralja nad Izraelom; i sada, u znak podložnosti, trčao je pred kraljevim kolima vodeći kralja sve do ulaza u grad.

U ovomu plemenitom postupku Božjeg vjesnika prema pokvarenom kralju krije se pouka za sve one koji tvrde da služe Bogu, a u svojim očima izgledaju vrlo veliki. Ima i onih kojima je ispod časti da obavljaju dužnosti koje njima izgledaju sporedne. Oni se ustežu obaviti čak i nužnu službu, jer se boje da će ih netko vidjeti kako rade posao sluge. Takvi mogu mnogo naučiti iz Ilijinog primjera. Na jednu njegovu riječ nebeska blaga bila su uskraćena zemlji preko tri godine; njemu je Bog ukazao veliku čast kad je, odgovarajući na njegovu molitvu na Karmelu, oganj pao s neba i spalio žrtvu; njegova je ruka izvršila Božju osudu i zatrla idolopokloničke proroke; njegova molitva za kišu bila je uslišena. A ipak, nakon nadmoćne pobjede kojom je Bog po svojoj milosti nagradio njegovu javnu službu, spremno je obavio službu fizičkog radnika.

Na ulazu u Jizreel Ilija i Ahab su se razdvojili. Prorok, odlučivši ostati izvan zidina, ogrnuo se plaštem i legao na golu zemlju da spava. Kralj, ušavši u grad, uskoro se našao pod okriljem svoje palače i tamo ispričao svojoj ženi o divnim događajima toga dana i o čudesnom otkrivenju božanske sile koje je dokazalo Izraelu da je Gospodin pravi Bog i da je Ilija Njegov izabrani poslanik. Kad je Ahab ispričao svojoj ženi da su idolopoklonički proroci pobijeni, Izebela, tvrdoga i nepokajanoga srca, vrlo se razljutila. Odbila je priznati da se u događajima na Karmelu otkrila nadmoćna Božja providnost pa je, i dalje odbojna, drsko izjavila da Ilija mora umrijeti.

Te noći glasnik je probudio umornog proroka i predao mu Izebelinu poruku: “Neka mi bogovi učine sva zla i neka nadodadu, ako sutra u ovo doba ne učinim s tvojim životom kao što si ti učinio sa životom svakoga od njih!”

Izgledalo bi da se nakon takvog očitovanja hrabrosti, nakon takve potpune pobjede nad kraljem, svećenicima i narodom, Ilija nikad neće predati očaju niti dopustiti da ga netko prestraši. Međutim, pokazalo se da se on, koji je bio blagoslovljen tolikim dokazima Božje milostive skrbi, nije uspio uzdići iznad običnih ljudskih slabosti, i u tom mračnom trenutku napustila ga je i vjera i hrabrost. Zastrašen, trgnuo se iz drijemeža. Kiša je još padala s neba, a tama ga je okruživala sa svih strana. Zaboravljajući da mu je prije tri godine Bog pokazao gdje treba naći utočište od Izebeline mržnje i Ahabove potjere, pobjegao je da spasi život. Stigavši do Beer Šebe u Judeji, “otpustio [je] ondje svoga momka. A sam ode dan hoda u pustinju.”

Ilija nije trebao napustiti svoje mjesto. Trebao je Izebeline prijetnje dočekati oslanjajući se na zaštitu Onoga koji mu je naredio da obrani Gospodnju čast. Morao je reći glasniku da će ga Bog u kojega se uzda zaštititi od kraljičine mržnje. Prošlo je samo nekoliko sati otkako je bio svjedok divnog otkrivanja božanske snage, i to mu je trebalo uliti sigurnost da neće biti zaboravljen. Da je ostao na svome mjestu, da je u Gospodinu potražio utočište i snagu, ostajući čvrsto uz istinu, bio bi zaštićen od zla. Gospodin bi mu dao još jednu značajnu pobjedu, jer bi poslao svoju kaznu na Izebelu; dojam koji bi sve to ostavilo na kralja i narod omogućio bi veliku obnovu.

Ilija je mnogo očekivao od čuda koje se zbilo na Karmelu. Nadao se da će nakon takvog očitovanja Božje sile Izebela potpuno izgubiti utjecaj na Ahabove misli i da će doći do brze obnove u Izraelu. Cijeloga dana on je na vrhu Karmela podnosio napor bez hrane. Dok je vodio Ahabova kola do vrata Jizreela, njegova hrabrost je bila velika usprkos tjelesnim naporima koje je podnosio.

Međutim, reakcija kakva se često javlja nakon čvrste vjere i velikog uspjeha sustigla je i Iliju. Uplašio se da obnova koja je započela na Karmelu neće biti trajna; i obuzela ga je malodušnost. Bio je uzdignut do samoga vrha Pisge, a sad se nalazio u dolini. Dok je bio pod nadahnućem Svemogućega, izdržao je najžešći ispit vjere; ali u ovom trenutku obeshrabrenja, dok su mu Izebeline prijetnje odjekivale u ušima i dok mu je izgledalo da Sotona pobjeđuje koristeći se spletkama ove pokvarene žene, izgubio je svoj oslonac u Bogu. Bio je uzdignut bez mjere, i reakcija je bila strašna. Zaboravljajući Boga, Ilija je bježao sve dalje, dok se nije našao sâm u strašnoj pustinji. Potpuno iscrpljen, sjeo je da se odmori pod smrekom. Sjedeći tu, poželio je umrijeti. Uzviknuo je: “Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.” Bjegunac, daleko od ljudskih boravišta, duha skršena gorkim razočaranjem, poželio je da više nikad ne vidi lice čovjeka. Na kraju, potpuno iscrpljen, legao je i zaspao.

U svačijem iskustvu javljaju se trenuci stvarnog razočaranja i krajnjeg obeshrabrenja — dani kad nas obuzima tuga, kad nam postaje teško vjerovati da je Bog i dalje onaj isti ljubazni dobročinitelj svoje zemaljske djece; dani kad nevolje muče dušu, sve dok nam smrt ne postane milija od života. Upravo tada mnogi gube oslonac u Bogu i pretvaraju se u robove sumnje, okovane nevjerovanjem. Kad bismo u takvim trenucima duhovnim očima mogli shvatiti veličinu Božje providnosti, mi bismo vidjeli anđele koji se trude da nas spase od nas samih, koji pokušavaju naše stope postaviti na temelje postojanije od vječnih gora, i nova vjera, novi život prostrujali bi našim bićem.

Vjerni Job, u danima svoje nevolje i mraka, izjavljuje:

“O, ne bilo dana kad sam se rodio. …

O, kad bi se jad moj izmjeriti mogo,

a nevolje moje stavit na tezulju! …

O, da bi mi se molba moja uslišala,

da mi Bog ispuni ono čemu se nadam!

O, kada bi me Bog uništiti htio,

kada bi mahnuo rukom da me satre!

Za mene bi prava utjeha to bila. …

Ustima ja svojim stoga branit neću,

u tjeskobi duha govorit ću sada,

u gorčini duše ja ću zajecati. …

Smrt mi je od patnja mojih draža.

Ja ginem i vječno živjet neću;

pusti me, tek dah su dani moji!”

(Job 3,3; 6,2.8-10; 7,11.15.16)

Ali iako je bio umoran od života, Jobu nije bilo dopušteno da umre. Bilo mu je ukazano na prilike koje će mu se pružiti u budućnosti, i tako mu je upućena poruka nade:

“Čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.

Svojih se kušnja nećeš sjećat više

kao ni vode koja je protekla.

Jasnije će tvoj život sjat no podne,

tmina će se obratit u svanuće.

U uzdanju svom živjet ćeš sigurno. …

Kad legneš, nitko te buditi neće;

mnogi će tvoju tražiti naklonost.

A zlikovcima ugasnut će oči,

neće im više biti utočišta:

izdahnut, bit će im jedina nada.”

(Job 11,15-20)

Iz dubina obeshrabrenja i očaja Job se uzdigao do vrhunaca beskrajnog povjerenja u milost i spasonosnu Božju snagu. Pobjednički je uzviknuo:

“On me ubit može: nade druge nemam. …

I to je već zalog mojega spasenja. …

Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi

i posljednji će on nad zemljom ustati.

A kad se probudim, k sebi će me dići:

iz svoje ću pûti tad vidjeti Boga.

Njega ja ću kao svojega gledati,

i očima mojim neće biti stranac:

za njime srce mi čezne u grudima.”

(Job 13,15.16; 19,25-27)

“Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje” (Job 38,1), otkrivajući svojemu sluzi veličinu svoje moći. Kada je Job bacio pogled na svojega Stvoritelja, zgrozio se nad sobom i pokajao se u prahu i pepelu. I tada ga je Gospodin mogao obilno blagosloviti i njegove zadnje godine učiniti najljepšim godinama njegovog života.

Nada i hrabrost bitne su u savršenoj službi Bogu. To su plodovi vjere. Očajavanje je grešno i nerazumno. Bog je voljan i spreman da još “izobilnije” (Hebrejima 6,17) svojim slugama udijeli snagu koja im je potrebna u kušnjama i nevoljama. Planovi neprijatelja Njegovog djela mogu izgledati dobro zamišljeni i utemeljeni, ali Bog može oboriti i najjače. On to čini na svoj način i u vrijeme koje sâm odabere — kad vidi da je vjera Njegovih slugu dovoljno okušana.

Za obeshrabrene ima lijeka — vjera, molitva i rad. Vjera i rad ulit će sigurnost i pružiti zadovoljstvo koje će rasti iz dana u dan. Jesi li u iskušenju da se prepustiš neugodnim predosjećajima ili krajnjoj malodušnosti? U najmračnijim danima, kad okolnosti izgledaju najnepovoljnije, nemoj se plašiti! Imaj vjere u Boga. On zna tvoje potrebe. On ima svu moć. Njegova beskrajna ljubav i milosrđe nikad se ne umaraju. Nemoj se bojati da On neće ispuniti svoje obećanje. On je vječna istina. On nikada neće promijeniti savez koji je sklopio s onima koji Ga vole. On će svojim vjernim slugama dati onu mjeru uspješnosti koju zahtijevaju njihove potrebe. Apostol Pavao svjedoči: “A on mi je odgovorio: ‘Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.’ … Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kada god sam slab, onda sam jak.” (2. Korinćanima 12,9.10)

Je li Bog zaboravio Iliju u vrijeme njegove nevolje? O, ne! On nije volio svojega slugu ništa manje u trenutku kad je ovaj smatrao da su ga odbacili i Bog i ljudi, nego što ga je volio onda kad je u odgovor na njegovu molitvu poslao oganj s neba i osvijetlio cijelu goru! I sada, kad je Ilija zaspao, probudio ga je blagi dodir i ugodan glas. Trgnuo se užasnut, spreman da bježi, uplašen da ga je neprijatelj pronašao. Ali sažaljivo lice nagnuto nad njim nije bilo lice neprijatelja, već prijatelja. Bog je poslao s Neba svojeg anđela s hranom za svojega slugu. “Ustani i jedi” — naredio mu je anđeo. “On pogleda, kad gle — kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode.”

Kad se Ilija osvježio hranom koja mu je bila ponuđena, ponovno je zaspao. I ponovno je došao anđeo. Dotaknuvši iscrpljenog čovjeka, rekao je blago, s mnogo sućuti: “Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!” “Ustao je, jeo i pio”, i u snazi koju je dobio od ponuđene hrane mogao je putovati “četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba”, da tamo nađe utočište u jednoj špilji.