Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglevlje 15

Jošafat

 

Sve dok nije bio pozvan na prijestolje u trideset petoj godini života, Jošafat je imao prilike učiti na primjeru dobrog kralja Ase, koji je u skoro svakoj krizi činio ono “što je pravo u očima Jahvinim” (1. o Kraljevima 15,11). Tijekom svoje uspješne vladavine od dvadeset pet godina, Jošafat se trudio hoditi “putem oca Ase, ne skrećući s njega” (1. o Kraljevima 22,43).

Nastojeći da mudro upravlja, Jošafat je pokušavao nagovoriti svoje podanike da odlučno ustanu protiv idolopokloničkih običaja. “Samo, uzvišice nisu bile uklonjene, narod je još prinosio klanice i kađenice na uzvišicama.” (1. o Kraljevima 22,44) Kralj nije odmah uništio ta svetišta; ali od samog početka nastojao je sačuvati Judu od grijeha kojima je bilo obilježeno sjeverno kraljevstvo pod vladavinom Ahaba, čiji je suvremenik bio mnogo godina. Sam Jošafat bio je odan Bogu. “… Nije tražio baalâ. Tražio je Boga svojih otaca i hodio po njegovim zapovijedima ne čineći kao Izraelovi sinovi.” Zbog njegovog poštenja Gospodin je bio s njim i “utvrdio kraljevstvo u njegovoj ruci” (2. Ljetopisa 17,3-5).

“… Svi [su] Judejci davali Jošafatu danak, tako da je stekao veliko bogatstvo i slavu. Njegovo se srce hrabrilo na Jahvinim putovima.” Tijekom vremena obnove koju je provodio, kralj je “uklonio još i uzvišice i ašere iz Judeje” (2. Ljetopisa 17,5.6). “Istrijebio je iz zemlje preostale bludnice, koje su se održale iz vremena njegova oca Ase.” (1. o Kraljevima 22,46) I tako su stanovnici Judeje postupno bivali oslobađani mnogih zala koja su prijetila da ozbiljno ugroze njihov duhovni napredak.

Po cijelom kraljevstvu ljudima je bilo prijeko potrebno upoznavanje s Božjim zakonom. Razumijevanje toga Zakona donijelo bi im sigurnost; usklađujući svoj život s njegovim zahtjevima postajali bi odani i Bogu i bližnjima. Znajući to, Jošafat je poduzeo korake da svojem narodu osigura temeljno izučavanje Svetoga pisma. Knezovi, koji su bili odgovorni za razne dijelove njegovog kraljevstva, dobili su upute da potraže svećenike koji će vjerno poučavati ljude. Ovi učitelji, postavljeni kraljevim ukazom i pod izravnom upravom knezova, bili su poslani “da uče po Judejskim gradovima” (2. Ljetopisa 17,7-9). Budući da su se mnogi trudili da shvate Božje zahtjeve i da odbace grijeh, došlo je do buđenja.

Ovoj mudroj brizi za duhovne potrebe svojih podanika Jošafat je dugovao veliki dio svojeg vladarskog uspjeha. Poslušnost Božjem zakonu donosi veliki dobitak. Usklađivanje s božanskim zahtjevima razvija snagu koja preobražava život i unosi mir i dobru volju među ljude. Kad bi naučavanje Božje riječi upravljalo životom svakog muškarca i žene, kad bi um i srce bili obuzdani tom snagom, zlu koje se sada sreće u društvenom i političkom životu ne bi bilo mjesta. Iz svakoga doma širio bi se utjecaj koji bi jačao duhovnu oštroumnost ljudi i njihovu moralnu snagu, pa bi tako i narodi i pojedinci bili stavljeni u povoljniji položaj.

Mnogo godina Jošafat je živio u miru, neuznemiravan od okolnih naroda. “Jahvin je strah spopao sva zemaljska kraljevstva oko Judeje, tako da nisu smjela zaratiti na Jošafata.” (2. Ljetopisa 17,10) Od Filistejaca je ubirao danak i dobivao poklone, a iz Arabije velika stada ovaca i koza. “Tako je Jošafat sve više napredovao dok ne postade vrlo velik. Sazidao je u Judeji kule i gradove-skladišta. … Imao je mnogo hrabrih junaka. … To su oni koji su služili kralju, ne brojeći one što ih je kralj namjestio u tvrdim gradovima po svoj Judeji.” (2. Ljetopisa 17,12-19) Obilno blagoslovljen “velikim bogatstvom i slavom”, mogao je širiti snažan utjecaj u korist istine i pravednosti (2. Ljetopisa 18,1).

Nekoliko godina nakon stupanja na prijestolje, Jošafat je, na vrhuncu blagostanja, odobrio da se njegov sin Joram oženi Atalijom, kćeri Ahaba i Izebele. Ovim je brakom između Jude i Izraela sklopljen savez koji nije bio po Božjoj volji i koji je u vrijeme krize donio propast i kralju i njegovim podanicima.

Jednom prilikom Jošafat je posjetio izraelskog kralja u Samariji. Kraljevu gostu iz Jeruzalema bile su ukazane posebne počasti i on se pri kraju posjeta dao nagovoriti da se pridruži izraelskom kralju u ratu protiv Aramejaca. Ahab se nadao da će sjedinjenim snagama Jude i Izraela uspjeti povratiti Ramot Gilead, stari grad utočišta, koji je po njegovom mišljenju s pravom pripadao Izraelu.

Iako je u trenutku slabosti nepromišljeno obećao da će se pridružiti izraelskom kralju u ratu protiv Aramejaca, dublje razmišljanje navelo je Jošafata da pokuša saznati što Bog misli o tom pothvatu. “De posavjetuj se prije s Jahvom!” predložio je Ahabu. Poslušavši molbu, Ahab je sazvao četiri stotine lažnih samarijanskih proroka i upitao ih: “Hoćemo li zavojštiti na Ramot Gilead ili da se okanim toga?” Oni su odgovorili: “Idi, jer će ga Bog predati kralju u ruke.” (2. Ljetopisa 18,4.5)

Nezadovoljan, Jošafat je htio saznati stvarnu Božju volju. Upitao je: “Ima li ovdje još koji prorok Jahvin da i njega upitamo?” (2. Ljetopisa 18,6) Ahab je odgovorio: “Ima još jedan čovjek preko koga bismo mogli upitati Jahvu, ali ga ne podnosim, jer mi ne prorokuje ništa dobro, nego samo zlo; to je Mihej, sin Jimlin.” (1. o Kraljevima 22,8) Jošafat je bio uporan u svojoj želji da se pozove čovjek Božji. Kad se na Ahabov nalog pojavio pred njima da kaže samo “istinu u ime Jahvino”, Mihej je progovorio: “Sav Izrael vidim rasut po gorama kao stado bez pastira. I Jahve veli: Nemaju više gospodara, neka se u miru vrate.” (1. o Kraljevima 22,16.17)

Prorokove riječi trebale su biti dovoljne kraljevima da shvate kako njihov pothvat ne uživa naklonost Neba, ali nijedan nije bio sklon da posluša opomenu. Ahab je sebi zacrtao put, i bio je odlučan da njime krene. Jošafat je dao časnu riječ: “S tobom ćemo u rat” (2. Dnevnika 18,3), i davši takvo obećanje, nije mogao povući svoje snage. “Izraelski kralj i judejski kralj Jošafat krenuše na Ramot Gilead.” (1. o Kraljevima 22,29)

Tijekom bitke koja je slijedila, Ahab je bio ustrijeljen i na kraju je umro. “O zalasku sunčevu odjeknu glas taborom: ‘Svaki u svoj grad i svaki u svoju zemlju!” (1. o Kraljevima 22,36) I tako se ispunila prorokova riječ.

Iz te razorne bitke Jošafat se vratio u Jeruzalem. Kad se približio gradu, sreo ga je prorok Jehu i uputio mu prijekor: “Zar da pomažeš bezbožniku i da ljubiš Jahvine mrzitelje? Zato i udara na te srdžba Jahvina. Ipak se našlo nešto dobro u tebe: uklonio si ašere iz zemlje i pregnuo svim srcem da tražiš Jahvu!” (2. Ljetopisa 19,2.3)

Kasnije godine Jošafatove vladavine pretežno su bile posvećene jačanju državne i duhovne sigurnosti Jude. “Od tada je Jošafat … opet zalazio među narod od Beer Šebe do Efrajimske gore i obraćao ga Jahvi, Bogu njegovih otaca.” (2. Ljetopisa 19,4)

Jedna od važnih mjera koje je poduzeo kralj bila je uspostavljanje i potpora djelotvornih sudova. “Postavi suce u zemlji u svim tvrdim judejskim gradovima, u svakome gradu.” Obraćajući se sucima, kralj je naredio: “Gledajte što radite, jer ne sudite u ime čovjeka, nego u ime Jahve. On je s vama dok sudite. Sada, dakle, neka bude Jahvin strah nad vama; pazite i savjesno radite, jer u Jahve, Boga našega, nema nepravde ni osobne pristranosti, niti on prima mita.” (2. Ljetopisa 19,5-7)

Sudski sustav bio je usavršen osnivanjem drugostupanjskog prizivnog suda u Jeruzalemu, u kojemu “Jošafat postavi levite, svećenike i poglavare izraelskih obitelji da izriču Jahvine sudove i da presuđuju u sporovima.” (2. Ljetopisa 19,8)

Kralj je pozvao ove suce da budu vjerni. “Radite u Jahvinu strahu vjerno i iskrena srca” — naredio im je. “Kakav god spor iziđe pred vas od vaše braće što žive u gradovima: bilo da su posrijedi krvna osveta, Zakon, zapovijedi uredbe ili običaji, valja sve da im rastumačite, kako ne bi sagriješili Jahvi i kako se njegova srdžba ne bi oborila na vas i na vašu braću. Tako radite pa nećete sagriješiti.

I evo, svećenički će poglavar Amarja biti nad vama u svim Jahvinim poslovima, a Jišmaelov sin Zebadja, nadstojnik Judina doma, u svim kraljevskim poslovima. Leviti će vam služiti kao pisari. Budite jaki, i na posao! Jahve će biti s onim tko je dobar.” (2. Ljetopisa 19,9-11)

Brižljivo štiteći prava i slobode svojih podanika, Jošafat pokazuje da se pravedni Bog, koji vlada svima, skrbi o svakom pripadniku ljudskoga roda. “Bog ustade u skupštini ‘bogova’, usred ‘bogova’ sud održava.” Oni koji su postavljeni da djeluju kao suci pod Njegovom upravom, trebaju braniti “slaba i sirotu”, davati pravicu “potlačenom i ubogom” i izbavljati “iz ruku bezbožnih” (Psalam 82,1.3.4).

Pri kraju Jošafatove vladavine Judino je kraljevstvo napala vojska od čijeg su približavanja stanovnici imali razloga za strepnju. “Poslije toga Moabovi i Amonovi sinovi, a s njima i neki od Meunjana, zaratiše na Jošafata.” Kralju je vijest o toj invaziji donio glasnik koji je uzbuđeno priopćio: “Dolazi na te veliko mnoštvo s one strane mora, iz Edoma; i eno ga u Haseson Tamaru, to jest u En Gediju.” (2. Ljetopisa 20,1.2)

Jošafat je bio hrabar, odvažan čovjek. Godinama je jačao svoju vojsku i svoje utvrđene gradove. Bio je dobro pripremljen da se suoči sa skoro svakim neprijateljem; a ipak, u ovoj opasnosti nije se oslonio na tijelo i krv. Ne uz pomoć dobro uvježbane vojske i utvrđenih gradova, već živom vjerom u Boga Izraelova, nadao se postići pobjedu nad tim neznabošcima koji su se hvalisali svojom snagom da ponize Judu u očima drugih naroda.

“Jošafat se uplaši i stade tražiti Jahvu, te oglasi post po svoj Judeji. Skupili se Judejci da traže Jahvu: dolazili iz svih judejskih gradova da ga traže.”

Stojeći u predvorju Hrama pred narodom, Jošafat je izlio svoju dušu u molitvi, podsjećao na Božja obećanja, priznavao Izraelovu bespomoćnost. “Jahve, Bože otaca naših, ti si Bog na nebu i vladaš nad svim krivobožačkim kraljevstvima. U tvojoj je ruci takva sila i jakost da se nitko ne može održati pred tobom. Ti si, o Bože naš, istjerao stanovnike ove zemlje pred svojim izraelskim narodom i dao je zasvagda potomstvu svoga prijatelja Abrahama; i nastanili su se u njoj i sagradili u njoj Svetište tvojem Imenu govoreći: ‘Kad navali na nas kakvo zlo, osvetni mač ili kuga, ili glad, te kad stanemo pred ovim Domom i pred tobom, jer je tvoje Ime u ovom Domu, i zavapimo k tebi iz svoje nevolje, usliši nas i spasi.’

Sada, evo, Amonovi i Moabovi sinovi, i oni iz Seirske gore, preko kojih nisi dao Izraelu da prođe kad je dolazio iz zemlje egipatske, nego ih je obišao i nije ih zatro — sada, dakle, oni nama uzvraćaju zlom došavši da nas otjeraju s baštine koju si nam ti dao. O, Bože naš, zar im nećeš suditi? Jer u nas nema sile prema tome mnoštvu koje dolazi na nas, niti mi znamo što da radimo, nego su nam oči uprte u te.” (2. Ljetopisa 20,3-12)

S dubokim uvjerenjem Jošafat je mogao reći: “Nego su nam oči uprte u te.” Godinama je učio narod da se uzda u Onoga koji je u prošlosti toliko puta posredovao da izbavi svoje izabranike od potpune propasti; i sada, kad je kraljevstvo bilo u opasnosti, Jošafat ne stoji sâm: “Svi su Judejci stajali pred Jahvom, s malom djecom, sa ženama i sinovima.” (2. Ljetopisa 20,13) Zajedno su postili i molili; zajedno su tražili od Gospodina da zbuni njihove neprijatelje kako bi se proslavilo Njegovo ime.

“Ne šuti, Jahve,
ne budi nijem i nemoj mirovati, Bože!
Jer evo: dušmani tvoji buče,
i mrzitelji tvoji glavu podižu.
Protiv naroda se tvoga rote,
i svjetuju se protiv štićenika tvojih.
Govore: ‘Dođite, zatrimo ih da ne budu narod,
nek se ime Izrael više ne spominje!’
Zaista, jednodušo se svjetuju
i protiv tebe savez sklopiše:
šatori edomski i Jišmaelci,
Moapci i Hagrijci,
Gebal i Amon i Amalek. …
Učini njima ko Midjancima,
ko Siseri i Jabinu na potoku Kišonu. …
Neka se stide i plaše navijek,
nek se posrame i nek izginu!
Nek znaju: ti si komu je ime Jahve,
jedini Višnji nada svom zemljom.”

(Psalam 83)

 

I dok se narod sjedinjavao sa svojim kraljem u poniznosti pred Bogom i u traženju pomoći od Njega, Gospodnji Duh je sišao na Jahaziela, “levita od Asafovih sinova”, koji je rekao:

“Pozorno slušajte, svi Judejci, Jeruzalemci i ti kralju Jošafate! Ovako vam govori Jahve: Ne bojte se i ne plašite se toga velikog mnoštva, jer ovo nije vaš rat, nego Božji. Sutra siđite na njih; oni će se penjati uz Hasiški uspon, a vi ćete ih sresti nakraj doline prema Jeruelskoj pustinji. Ne treba da se bijete; postavite se, stojte pa gledajte kako će vam pomoći Jahve. Oj Judo i Jeruzaleme, ne bojte se i ne plašite se; sutra iziđite pred njih, i Jahve će biti s vama!

Tada Jošafat pade ničice na zemlju, i svi Judejci i Jeruzalemci padoše pred Jahvom da mu se poklone. Potom leviti od Kehatovih sinova i od Korahovih sinova ustadoše i počeše hvaliti na sav glas Jahvu, Boga Izraelova.”

Rano ujutro ustali su i izašli u pustinju Tekou. I dok su išli u bitku, Jošafat je rekao: “Čujte me, oj Judejci i Jeruzalemci, pouzdajte se u Jahvu svoga Boga, i održat ćete se; pouzdajte se u njegove proroke i budite sretni! … Potom se posavjetova s narodom i postavi Jahvine pjevače i hvalitelje koji će u svetom ruhu ići pred naoružanim četama i pjevati: ‘Slavite Jahvu jer je vječna ljubav njegova!’” (2. Dnevnika 20,14-21) Ovi pjevači su išli pred vojskom pjevajući i hvaleći Boga za obećanje o pobjedi.

Bio je to jedinstven način odlaženja u bitku protiv neprijateljske vojske — hvaleći Gospodina pjesmom, uzvisujući Boga Izraelova. To je bila njihova borbena pjesma. Imali su ljepotu svetosti. Kad bismo se mi danas više uključili u hvaljenje Boga, naša nada, hrabrost i vjera stalno bi rasle. Zar to ne bi ojačalo ruke odvažnih boraca koji danas stoje na braniku istine?

“Kad počeše klicati i pjevati pjesmu pohvalnicu, Jahve podiže zasjedu na Amonce, Moapce i na one iz Seirske gore koji su došli na Judu, te biše razbijeni …

Kad Judejci dođoše do stražare prema pustinji i obazreše se na mnoštvo, a ono gle, mrtva tjelesa leže po zemlji, nitko se nije spasio.” (2. Ljetopisa 20,22-24)

Bog je bio Judina snaga u ovoj krizi, a On je snaga svojega naroda i danas. Mi se ne smijemo uzdati u knezove, ili stavljati ljude na mjesto koje pripada Gospodinu. Trebamo imati na umu da ljudska bića nisu nepogrešiva i da doista griješe, i da je Onaj komu pripada sva snaga, naša obrambena kula. U svakoj nevolji trebamo biti svjesni da je bitka Njegova. Njegova snaga je bezgranična, a prividna bezizglednost samo čini pobjedu još većom.

“Spasi nas, o Bože, Spasitelju naš,
i saberi nas i izbavi od bezbožnih naroda,
da slavimo tvoje sveto ime,
da se ponosimo tvojom slavom.”

(1. Ljetopisa 16,35)

 

Natovareni plijenom, Judejci su se vratili “u veselju, jer ih je Jahve razveselio nad njihovim neprijateljima. Došli su u Jeruzalem s harfama, citrama i trubama u Dom Jahvin.” (2. Ljetopisa 20,27.28) Imali su dovoljno razloga za veselje. Slušajući zapovijed: “Postavite se, stojte pa gledajte kako će vam pomoći Jahve, … ne bojte se i ne plašite se”, potpuno su se oslonili na Gospodina, i On se doista pokazao kao njihova tvrđava i njihov Izbavitelj (2. Ljetopisa 20,17). Sad su dobro razumjeli nadahnute Davidove psalme:

“Bog nam je zaklon i utvrda,
pomoćnik spreman u nevolji …
lukove krši i lomi koplja, štitove ognjem sažiže.
Prestanite i znajte da sam ja Bog,
uzvišen nad pucima, nad svom zemljom uzvišen!
S nama je Jahve nad Vojskama,
naša je utvrda Bog Jakovljev!”

(Psalam 46)

 

“Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja
do nakraj zemlje doseže.
Puna je pravde desnica tvoja;
nek se raduje brdo Sionsko!
Neka kliču gradovi Judini
zbog tvojih sudova. …
Takav je Bog, Bog naš zasvagda i dovijeka!
On neka nas vodi!”

(Psalam 48,10-14)

 

Vjerom judejskoga kralja i njegovih vojnika “strah Božji ušao je u sva zemaljska kraljevstva kad su čula da je Jahve porazio Izraelove neprijatelje. Tako je počinulo Jošafatovo kraljevstvo, jer mu je Bog dao mir odasvud uokolo.” (2. Ljetopisa 20,29.30)


Komentiraj