Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglevlje 20

Naaman

Ovo se poglavlje temelji na tekstu u 2. o Kraljevima 5.

 

“Naaman, vojskovođa aramskoga kralja, bijaše ugledan čovjek, i poštovan pred svojim gospodarom, jer je po njemu Jahve dao pobjedu Aramejcima. Ali taj vrsni ratnik bješe gubav.”

Ben-Hadad, asirski kralj, pobijedio je izraelsku vojsku u bitci u kojoj je poginuo Ahab. Od tog vremena Aramejci su na granici s Izraelom održavali stalno ratno stanje, i u jednom od svojih pohoda odveli i djevojčicu koja je u zemlji svojega robovanja “služila ženi Naamanovoj”. Robinja, daleko od svoga doma, ova djevojčica je ipak bila svjedok za Boga, nesvjesno ispunjavajući namjeru zbog koje je Bog izabrao Izraela da bude Njegov narod. Dok je radila u tom neznabožačkom domu, osjetila je sažaljenje prema svojem gospodaru; i sjećajući se divnih djela izlječenja koja je činio Elizej, rekla je svojoj gospodarici: “Ah, kad bi se samo moj gospodar obratio proroku koji je u Samariji! On bi ga zacijelo oslobodio gube!” Ona je znala da je snaga Neba uz Elizeja, i vjerovala je da bi tom snagom Naaman mogao biti izliječen.

Ponašanje ove male zarobljenice i način na koji je živjela u ovoj neznabožačkoj kući snažno svjedoče o uspješnosti ranog kućnog odgoja. Nema većeg povjerenja od onoga koje se ukazuje očevima i majkama kad im se povjeravaju djeca na skrb i odgoj. Roditelji postavljaju temelje navikama i karakteru. Budućnost njihove djece velikim dijelom ovisi o njihovom primjeru i poukama.

Sretni su oni roditelji čiji je život istinski odraz božanskoga, tako da Božja obećanja i Njegove Zapovijedi bude u djeci zahvalnost i poštovanje; roditelji čija nježnost, pravednost i strpljenje otkrivaju djetetu Božju ljubav, pravednost i strpljenje, i koji, učeći djecu da ih vole, da im vjeruju i da ih slušaju, istodobno uče djecu da vole i slušaju i svojeg nebeskog Oca i da se uzdaju u Njega. Roditelji koji svojoj djeci daju ovakav dar, poklanjaju im blago dragocjenije od blaga svih vjekova, blago koje je trajno kao i vječnost.

Mi ne znamo u koju će vrstu službe naša djeca biti pozvana. Ona će, možda, provesti svoj život u krugu svojega doma; ili će se, možda, baviti nekim uobičajenim životnim zvanjem, ili će otići kao učitelji Evanđelja u neku neznabožačku zemlju; ali sva su ona pozvana da budu misionari za Boga, propovjednici milosti svijetu. Ona trebaju steći naobrazbu koja će ih osposobiti da stanu uz Krista i da nesebično služe.

Dok su je učili o Bogu, roditelji hebrejske devojčice nisu znali kakva će je sudbina u životu snaći. Ali opravdali su povjerenje koje im je bilo ukazano, i zato je u kući zapovjednika asirske vojske njihova djevojčica svjedočila za Boga kojega je naučila štovati.

Naaman je saznao za poruku koju je djevojčica uputila svojoj gospodarici; i dobivši odobrenje od kralja, krenuo je u potragu za izlječenjem, ponijevši sa sobom “deset talenata srebra, šest tisuća zlatnih šekela i deset svečanih haljina”. Nosio je i pismo asirskoga kralja izraelskom kralju, u kojemu je bila poruka: “Uz pismo koje ti stiže, šaljem ti, evo, i svoga slugu Naamana, da ga izliječiš od gube.” Kad je izraelski kralj pročitao pismo, “razdera haljine na sebi i reče: ‘Zar sam ja Bog da mogu usmrćivati i oživljavati, te ga ovaj šalje k meni da ga izliječim od njegove gube? Gledajte samo kako traži povoda da me napadne!’”

Glasovi o problemu stigli su do Elizeja, pa je on poslao poruku kralju i rekao: “Zašto si razderao haljine svoje? Neka onaj samo dođe k meni i neka se uvjeri da ima prorok u Izraelu.”

“I tako Naaman stiže sa svojim konjima i kolima, i stade pred vratima Elizejeve kuće.” Preko glasnika, prorok mu je poručio: “Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu, i tijelo će ti biti opet čisto.”

Naaman je očekivao da vidi neko čudesno očitovanje moći nebeskih sila. Rekao je: “Gle, ja mišljah, izići će preda me, zazvat će ime Jahve, Boga svoga, stavit će ruku na bolesno mjesto i odnijeti mi gubu.” Kad mu je bilo rečeno da se okupa u Jordanu, njegov ponos je bio povrijeđen. Razdražen i razočaran, uzviknuo je: “Nisu li rijeke u Damasku, Abana i Parpar, bolje od svih voda izraelskih? Ne bih li se mogao u njima okupati da postanem čist? Okrenu se i ode odande ljutit.”

Oholi Naamanov duh opirao se da posluša uputu koju mu je dao Elizej. Rijeke koje je spomenuo asirski vojskovođa protjecale su kroz prekrasne šumarke, i mnogi su se dolazili na njihove obale moliti svojim idolskim božanstvima. Za Naamana ne bi bilo neko veliko poniženje da se spusti do obala jedne od tih divnih rijeka. Međutim, jedino mu je poslušnost jasnim uputama proroka mogla donijeti ozdravljenje. Samo dragovoljna poslušnost može donijeti željene posljedice.

Sluge su počele nagovarati Naamana da posluša Elizejeve upute: “Oče moj, da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi učinio? A nekmoli kad ti je rekao: Okupaj se, i bit ćeš čist.” Naamanova je vjera bila stavljena na kušnju, dok se oholost borila za prevlast. Ali vjera je pobijedila, i bahati Asirac je suzbio oholost svojega srca i ponizno se pokorio otkrivenoj Gospodnjoj volji. Sedam puta se bacao u valove Jordana, “prema riječi čovjeka Božjega”. Njegova vjera je bila nagrađena, “i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta — očistio se!”

Pun zahvalnosti, “vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom” i izrazi mu riječi priznanja: “Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji, osim u Izraelu.”

U skladu s običajima toga vremena, Naaman je sada zamolio Elizeja da primi skupocjene darove. Međutim, prorok je odbio. Nije imao prava naplaćivati blagoslove koje je Bog u svojoj milosti dao. “Tako mi živog Jahve, komu služim, ne primam.” rekao je odlučno. Asirac “navaljivaše da primi, ali on ne htjede”.

“Tada Naaman reče: ‘Dobro, kad nećeš. Ali barem dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Jahvi. A Jahve neka oprosti ovo sluzi tvome: kad moj gospodar pođe u hram Rimonov da se ondje pokloni, pa se nasloni na moju ruku, onda bih se i ja poklonio u hramu Rimonovu. Neka Jahve oprosti taj čin sluzi tvome.’”

“A on mu reče: ‘Idi s mirom.’ I udalji se Naaman i prijeđe dio puta.”

Elizejev sluga Gehazi godinama je imao prilike razviti duh samoodricanja kojim je bilo obilježeno životno djelo njegovog učitelja. Imao je prednost da postane plemeniti zastavnik u Gospodnjoj vojsci. Najbolji darovi Neba bili su mu nadohvat ruke dugo vremena; ipak, odbacio ih je i žudio za jeftinim kovinama svjetovnog bogatstva. I sada su ga skrivene težnje njegova lakomog srca navele da podlegne nadmoćnoj kušnji. “Moj je gospodar” — govorio je samome sebi — “poštedio Naamana, toga Aramejca, i nije primio ništa od onoga što mu je ponudio … potrčat ću ja za njim i uzet ću štogod od njega.” I tako se dogodilo da je Gehazi potajno “pohitao za Naamanom”.

“Kad ga je Naaman vidio da za njim trči, skoči mu sa svojih kola u susret i upita ga: ‘Je li sve dobro?’ On odgovori: ‘Dobro je.’” I tada je Gehazi izrekao namjernu neistinu: “Moj gospodar šalje me da ti kažem: upravo su stigla dva mladića iz Efrajimove gore, dvojica od proročkih sinova. Daj za njih, molim te, talenat srebra i dvoje haljine.” Naaman je odmah bio spreman da radosno ispuni ovaj zahtjev, čak je natjerao Gehazija da uzme dva talenta srebra umjesto jednoga, “i dvoje haljine”, a slugama je naredio da pomognu u nošenju blaga.

Kad se Gehazi približio Elizejevoj kući, otpustio je sluge i sakrio srebro i odjeću. Učinivši to, došao je i “stao pred svoga gospodara”. A zatim, da bi se zaštitio od prijekora, izrekao je drugu neistinu. Na prorokovo raspitivanje: “Odakle, Gehazi?” odgovorio je: “Tvoj sluga nije nikamo odlazio.”

I tada je izrečena stroga optužba, koja je pokazala da je Elizeju sve poznato: “Nije li Duh moj bio s tobom kad je netko sišao sa svojih kola te izišao preda te? Sad si primio srebro, pa možeš kupiti maslinike, vinograde, sitno i krupno blago, sluge i sluškinje, Ali će se guba Naamanova prilijepiti za te i za tvoje potomstvo zauvijek.” Kazna je smjesta pogodila krivca. Otišao je od Elizeja “bijel od gube kao od snijega”.

Svečane su pouke kojima nas uči ovo iskustvo čovjeka koji je imao tako uzvišene i svete prednosti. Gehazijevo ponašanje stavilo je kamen spoticanja na put Naamana, čovjeka u čiji um je prodrlo divno svjetlo, koji je bio sklon služiti živome Bogu. Za prijevaru, koju je učinio Gehazi, ne može se naći nikakvo opravdanje. Sve do svoje smrti on je ostao gubav, noseći Božje prokletstvo, izložen prijeziru svojih bližnjih.

“Lažljiv svjedok ne ostaje bez kazne, i tko širi laži, neće uteći.” (Izreke 19,5) Ljudi mogu pokušavati sakriti svoja zla djela od ljudskih očiju, ali ne mogu prevariti Boga. “Naprotiv, sve je golo i otkriveno očima onoga komu moramo dati račun.” (Hebrejima 4,13) Gehazi je kanio prevariti Elizeja, ali je Bog otkrio svome proroku riječi koje je Gehazi rekao Naamanu, i svaku pojedinost onoga što se zbivalo između ove dvojice.

Istina je od Boga; prijevara u svim svojim bezbrojnim oblicima od Sotone, i tko se god na bilo koji način udaljuje od pravog puta istine, pokorava se vlasti Zloga. Oni koji su spoznali Kristovu volju, nisu“sudionici u besplodnim djelima tame” (Efežanima 5,11). U govoru, kao i u životu, oni će biti jednostavni, otvoreni, istiniti, jer se pripremaju za zajedništvo sa svetima u čijim ustima nije bilo prijevare. (vidi Otkrivenje 14,5)

Mnogo stoljeća nakon Naamanova povratka kući u Asiriju, izliječenog tijela i obraćenog duha, Spasitelj spominje i hvali njegovu vjeru i uzima je za pouku svima koji tvrde da služe Bogu. “Mnogi gubavci bijahu u Izraelu u vrijeme proroka Elizeja, ali ni jedan se od njih ne očisti osim Naamana.” rekao je Spasitelj. Bog je zaobišao mnoge gubavce u Izraelu, jer su svojim nevjerovanjem zatvorili sebi vrata dobra. Poganski plemić, koji je bio pošten u onome što je smatrao dobrim, koji je osjećao da mu je potrebna pomoć, bio je u Božjim očima dostojniji blagoslova od napaćenih Izraelaca koji su odbacili i prezreli prednosti koje im je Bog dao. Bog radi za one koji cijene Njegove blagoslove i odgovaraju na svjetlo koje im je dano s Neba.

I danas u svim zemljama ima onih koji su pošteni u srcu, i koje obasjava svjetlo s Neba. Ako nastave vjerno ispunjavati ono što smatraju svojom dužnošću, dobivat će sve više svjetla, sve dok, kao nekada Naaman, ne budu navedeni da priznaju “da nema Boga na svoj zemlji” osim živoga Boga, Stvoritelja.

Svakoj iskrenoj duši koja “u tmini hodi, bez tračka svjetlosti”, upućen je poziv: “Nek se uzda u ime Jahvino, nek se na Boga svog osloni.” Jer “odvijeka se čulo nije, uho nijedno nije slušalo, oko nijedno nije vidjelo, da bi koji bog, osim tebe, takvo što činio onima koji se uzdaju u njega. Pomažeš onima što pravdu čine radosno i tebe se spominju na putima tvojim.” (Izaija 50,10; 64,3.4)


Komentiraj