Priroda i njen Stvoritelj

Izvještaj o stvaranju

Jeste li se ikad u duši osjećali prazni? Ovaj osjećaj ništavosti ponekad navodi čovjeka da se pita zašto postoji. Tada osjećamo potrebu da nas ispuni nešto veće od nas samih, nešto što bi bilo podjednako dio nas kao što je i naše srce. Pogledajmo izvještaj o stvaranju svijeta i pokušajmo ga s nešto pjesničke mašte primijeniti na sebe osobno.

U Postanku 1,2 čitamo: “Zemlja bijaše pusta i prazna.” Ovaj tekst izvanredno dobro opisuje osjećaj besciljne praznine koji se javlja s pitanjima: Tko sam ja i da li stvarno živim ili samo životarim?

“Tama se prostirala nad bezdanom.” Ova praznina može izgledati kao mračna rupa. Ona izaziva očaj, nešto od čega većina svijeta bježi. Zato svoj život ispunjavamo radom, zabavom i hranom nadajući se da ćemo tim aktivnostima popuniti prazninu koja prijeti da nas proguta. Jedini je problem što je Bog načinio prostora samo za sebe. Ničim drugim nećemo ga moći popuniti, jer ništa ne može nadomjestiti Boga.

Posljednji dio drugog retka posebno je značajan: “I Duh Božji lebdio je nad vodama.” Lebdeći kao orao u zračnim strujama, tu je Bog koji bdije i čeka dopuštenje da u nama stvori nešto lijepo i dobro. On nas želi ispuniti svojom ljubavlju i snagom. Pritom nije nasilan, već u našoj blizini čeka da nam pomogne ne dirajući našu slobodnu volju.

Nježno kao izlazak sunca
“I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost.” (redak 3) Nevjerojatno! Bog je stvorio
svjetlost bez izvora. Nije bilo sunca, mjeseca ni zvijezda. Mogao je Bog sve stvoriti prvog dana, ali On si je uzeo vremena. Postupno je Zemlju pretvarao iz ničega u sve.

Gledajmo na ovu prvu svjetlost kao na razumijevanje; primijenimo ovaj redak na sebe. Nije li bolje da svjetlost dolazi postupno nego najednom u punoj snazi? Uperimo li u nekoga izvor svjetlosti, on će zaškiljiti, zažmiriti i odvratiti pogled. Zapravo se ljudi u tom slučaju protive svjetlu. Međutim, nitko se ne protivi postupnom izlasku sunca ili postupnom razumijevanju i spoznaji.

Prvi dan stvaranja završava četvrtim retkom: “I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.” Svjetlost Božjeg razumijevanja uklonit će tamu sumnje i straha.

Kad se dignu vode
I drugi dan stvaranja možemo primijeniti na sebe. Bog je uzeo vode i razdijelio ih stvarajući svod. Izvještaj od šestog do osmog retka pokazuje kako ga je Bog oblikovao. Mi nemamo svoj osobni svod, ali mnogi od nas žive na uzburkanim vodama. U našem životu ima trenutaka kad se vode dižu, kad se ono što trebamo učiniti toliko množi da imamo osjećaj kako više ne možemo držati glavu iznad vode. U drugim prilikama bivamo izloženi nemilosrdnom valu neke nevolje ili tragedije.

Ali Bog je i tada prisutan, i ako Mu dopustimo, On će u našem srcu stvoriti prostor, svod mira – “mir Božji koji je iznad svakog razuma” (Filipljanima4,7).

Jačanje
Bog je trećeg dana prema Postanku 1,9-13 učinio još jedan korak, Skupio je vode i učinio da se pokaže kopno. Dao nam je više od prostora na kojem možemo stajati. Dao nam je darove. Darovi Svetog Duha daju plod ako ostanemo čvrsto povezani s Bogom.

Kao što zemlja svojim bogatim i hranjivim tlom održava bilje i drveće, a loza rađa plod, tako i mi možemo donositi plod Duha kad smo zasađeni i održavani u bogatstvu Božje ljubavi. Ali kao što se ne može žeti tek posijano sjeme, tako svatko od nas mora biti strpljiv dok iz dana u dan raste u Gospodinu.

On je uvijek dostupan
Četvrtog dana Bog je stvorio “svjetlila na svodu nebeskom” (redak 14).

Zapazimo da je Bog stvorio svjetlost, kopno, more i biljni svijet. Biljnom svijetu je potrebno svjetlo, ali se ono prema izvještaju u Postanku 1,14-16 pojavilo tek četvrtog dana kad je Bog stvorio Sunce i Mjesec. Redci 14-19 opisuju pojedinosti, ali mi ćemo se zadržati na dvjema ključnim rečenicama: “I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću.” (redak 16)

Sunce i Mjesec neprekidno svijetle, ali ih oblaci često sakriju. Tako i naši problemi, ako im dopustimo, mogu sakriti ili zamagliti našeg Boga. Zato trebamo uvijek držati na umu da je Bog, kao i Sunce, uvijek prisutan.

Biblija je naš najjasniji i najpouzdaniji izvor podataka o Božjem karakteru, ljubavi, milosti i milosrđu. Nju možemo smatrati Suncem. I manje svjetlo svijetli, odnosno odražava veće svjetlo ljubavi. U tom smislu prirodu možemo smatrati Mjesecom. Zanimljivo je što je Bog nevjerojatno složene elemente usadio i u najmanji životni oblik na ovom planetu. I premda su danas oštećeni grijehom, oni još uvijek odražavaju Njegovu ljubav.

Druga rečenica o kojoj razmišljamo nalazi se u osamnaestom retku: “… da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame.” Može li biti boljeg opisa uloge Biblije? Svjetlost koja sja s njezinih stranica pokazuje nam zabludu, razdvajajući svjetlost od tame.

Bog se pobrinuo za svaku pojedinost
Petog dana Bog je stvorio sva stvorenja u moru i u zraku. Ovo su prva Njegova stvorenja s mozgom. To je zanimljivo, ali ne privlači toliku pozornost kao misao da Bog vodi računa o detaljima. Nedavna otkrića o morskim dubinama pokazuju da postoji čitav ekosustav o kojem dosad nismo imali pojma. Ništa nije zanemareno niti će ikad biti, uključujući i sve detalje našeg života.Zamislimo koliko bismo vidjeli različitih vrsta morskih stvorenja – pa i ptica – da nema posebnih parkova prirode i televizijskih emisija u kojima se prikazuje priroda. Čak i ako ništa ne znamo o nekim dijelovima prirode, oni postoje. Bog nije ništa ostavio praznim. On nije ostavio prazno nebo ni mora. Napunio ih je. On to čini i za nas. On može popuniti našu prazninu i osjećaj osamljenosti. Ne samo sobom, premda bi to bilo dovoljno, već i drugima, tako da svi možemo uživati blagoslove.

Postoje dijelovi nas samih koje nitko neće vidjeti osim Boga. Želite li da ostanu prazni ili da vrve životom?

Ljudi – Božje krunsko djelo
Dvadeset četvrti i dvadeset peti redak izvještavaju što se dogodilo šestog dana: Bog je riječju stvorio životinje. Zanimljivo je da su one nabrojene: “I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste.” Ovo nam ukazuje na Božju ljubav za raznolikost. On je u svemu stvorio raznolikost — i to trebamo držati na umu kad netko želi učiniti nešto drukčije.

Redci 26-31 prikazuju završetak Božjeg djelovanja stvarajući ljudski rod – muškarca i ženu. “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” (redak 27) Bog ih je blagoslovio i dao im svrhu postojanja (redak 28). A drugo poglavlje iznosi više pojedinosti o stvaranju čovjeka. Sedmi redak posebno objašnjava kako se Bog sagnuo da od zemlje svojim rukama oblikuje čovjeka. Zatim se nagnuo nad oblikovano čovjekovo tijelo i udahnuo mu dah života i “postane čovjek živa duša”. Iste pojedinosti nalazimo u stvaranju Eve: Bog se poslužio svojim rukama da načini Evu iz Adamova rebra (redci 18.21.22).

Meni se sve ovo čini vrlo važnim. Mnogima od nas potreban je ovaj osobni dodir. I nama je potrebno društvo. Ne samo da znamo (razumom) da nismo sami, nego da to i osjećamo.

Bog nam i danas nudi svoj dodir. A On je odredio poseban dan svakog tjedna kad ovaj dodir možemo potpunije osjećati. Ljudi često zanemaruju sedmi dan stvaranja u koji je Bog počinuo od stvaranja i blagoslovio stvoreno. No je li to bilo sve? Razmislimo trenutak što je to praktično značilo. Upravo je Bog bio taj koji je zamislio slobodan dan – vrijeme za kojim svatko čezne, vjerovao u Boga ili ne.

Ali Bog to nije učinio zato da grešni ljudski rod tog dana radi što želi. On je planirao da sedmog dana svakog tjedna sve ostalo izblijedi da bismo svoju pozornost mogli posvetiti Njemu. To je posebno vrijeme kad možemo očekivati Njegov dodir, gledati Njegovo lice i u punini doživjeti Njegovu ljubav.

To je sastanak s voljenim Bićem
Bog je s nama svakog dana. Na samom početku je znao da ćemo, osim svega ostalog što će nam biti potrebno za život, trebati dan odvojen samo za Njega. To nije samo slobodan dan, već dan kad se sastajemo s voljenim Bićem. Da, mi se jednom tjedno sastajemo sa Stvoriteljem svemira. Bog – sa svom svojom moći, anđelima i drugim stvorenim bićima – želi provesti vrijeme s nama.

Pozivam vas da pročitate prva dva poglavlja u Postanku i sami se uvjerite kako je Bog nježno i polako uzeo ništa i od toga učinio sve što nam je danas potrebno. I ne zaboravimo: kad je došao trenutak najvažnijeg dijela stvaranja – nas -On se spustio do praha i oblikovao nas svojim rukama.

Zar nam to ništa ne kazuje? Bez obzira na to koliko se prljavi i nedostojni smatrali, znajte da se Bog ne boji praha.

Juli Blood

(preuzeto iz časopisa Znaci vremena, 2/2006, Zagreb)

Podijeli