Oni koji su možda u samoizolaciji, ili čak u karanteni zbog koronavirusa, možda prikovani uz krevet zbog bilo koje druge bolesti, ili premješteni iz svojega stana zbog potresa; oni kojima su uzdrmani poslovi, a možda su privremeno ili za stalno i otpušteni — sigurno žele da prestanu takve okolnosti, da se vrate uobičajenom životu i da dobiju novu, drugu priliku. No, kako je s našim duhovnim životom? Zabrinjava li nas naš duhovni život? Želio bih vam postaviti nekoliko pitanja oko kojih trebamo razviti ovo naše duhovno promišljanje.
Prvo pitanje glasi: Jeste li zadovoljni svojim životom?
Drugo glasi: Osjećate li potrebu za nekom promjenom?
Pritom ne mislim na ove posebne okolnosti koje imamo zbog izvanrednih mjera povezanih s koronavirusom, ili neprilika koje mnogi Zagrepčani proživljavaju zbog potresa. Naravno da sve to nikoga ne usrećuje i da svi želimo da se to promijeni i završi što prije.
Kad postavljam ova pitanja, mislim na naš uobičajeni život. A ako smo dovoljno iskreni, samokritični i ponizni, vjerujem da možemo odgovoriti i priznati da nismo zadovoljni svojim životom i da trebamo neku promjenu.
Ne znam jeste li vi to primijetili, ali mnoge slavne i znamenite osobe iz javnog života i medija, takozvani celebrityji, kad razgovaraju s novinarima čuju pitanje poput: “Jeste li zadovoljni svojim životom?” — na koje gotovo svi odreda odgovaraju kako su izrazito zadovoljni i sretni. Kad ih upitaju bi li što u svojem životu promijenili, da mogu, oni gotovo u pravilu odgovaraju da ne bi, da su baš zadovoljni životom kakvog imaju, da ništa ne bi mijenjali i da bi sve ponovili isto.
Čovjek se prilično začudi kad to čuje, ako zna kakve su živote mnogi od njih vodili i što su sve prošli. Bojim se da je to posljedica toga što su mnogi od njih daleko od poniznosti i samokritičnosti, a neki možda i od iskrenosti, jer su pred njima veliki pritisci i očekivanja javnosti. Svi od njih očekuju da budu uspješni, zadovoljni i sretni, što oni onda žele opravdati. Osim toga, mnogi takvi imaju i iskrivljenu sliku o vrijednostima i životnoj stvarnosti. Da se razumijemo: uvijek ima iznimaka, pa i među njima, i ne želim tvrditi da su svi takvi. No, bilo kako bilo, svi koji su prezadovoljni svojim životom i ništa ne bi mijenjali — najvjerojatnije se nikad nisu ozbiljno susreli s Isusom Kristom.
Zašto to tvrdim? Zato što sam uvjeren da su oni koji su se ozbiljno susreli s Isusom sigurno osjetili da nisu zadovoljni svojim životom i da trebaju promjenu. Isto sam tako prilično siguran da se u umovima mnogih takvih osoba pojavilo i pitanje, treće pitanje koje želim postaviti svima nama: Je li promjena moguća? Ovo je ujedno i naslov našeg razmišljanja.
— Jeste li se ozbiljno susreli s Isusom?
— Jeste li osjetili da niste zadovoljni sobom i svojim duhovnim i tjelesnim životom?
— Jeste li osjetili potrebu za promjenom?
— I jeste li se ikad upitali je li ta promjena moguća?
Svatko od nas ima svoju “životnu priču”, svatko je odrastao u drukčijim okolnostima i svatko ima neko svoje iskustvo. Želio bih da se poučimo iz iskustva jednog neobičnog čovjeka koje je opisano u Bibliji. Uvjeren sam da to iskustvo može ojačati našu vjeru i osvijetliti nam potrebu za posebnom silom koja može izvršiti tu promjenu u našem životu i dati nam novu drugu priliku i nadu za budućnost.
Pročitajmo događaj u devetnaestom poglavlju Evanđelja po Luki: “Isus uđe u Jerihon i prođe kroz grad. Najedamput se pojavi čovjek imenom Zakej; bijaše on carinički starješina i bogataš. Nastojao je da vidi tko je Isus. Ali nije mogao od mnoštva naroda, jer je bio malog rasta. Zato potrča naprijed, uspe se na divlju smokvu da ga vidi, jer je tuda morao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore te mu reče: ‘Zakeju, siđi brzo, treba da se danas zadržim u tvojoj kući.’ On siđe brzo te ga s veseljem primi u goste. Svi koji to vidješe počeše mrmljati i govoriti: ‘Svratio se u kuću jednog grešnika!’ Zakej stade te reče Gospodinu: ‘Evo, polovicu svog imanja, Gospodine, dat ću siromasima. I ako sam koga u čemu prevario, vratit ću četverostruko.’ Reče mu na to Isus: ‘Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer je i on Abrahamov sin. Da, Sin Čovječji došao je da traži i spasi što je izgubljeno.’”
Grad Jerihon nalazio se na putu prema Jeruzalemu, na zapadnom rubu jordanske doline, nekoliko kilometara od rijeke, sjeveroistočno od Jeruzalema. Bio je smješten usred tropskog zelenila raskošne ljepote. S palmama i vrtovima koje su zalijevali živi izvori vode blistao je na bliskoistočnom suncu, dok je prema zapadu pucao pogled na vapnenačka brda.
Kroz ovaj grad prolazile su mnoge karavane, poglavito tijekom svetkovina jer je, kao što smo rekli, bio na putu za Jeruzalem. To je uvijek bio povod za radost i uzbuđenje. Jerihon kao da je bio platforma za društvenu mrežu kojom su se širile i kružile razne vijesti, razgovori i prepričavanja. Ovaj puta uzbuđenje je bilo još i veće, jer se pročulo kako se u povorci koja upravo dolazi nalazi i Isus, Učitelj iz Galileje koji je nedavno uskrisio iz mrtvih Lazara iz Betanije. Iako se već znalo da Ga svećenstvo baš i ne voli i da kuju zavjere protiv Njega, svi su Ga htjeli vidjeti.
U ono doba stanovništvo je u Jerihonu bilo vrlo raznoliko. Nekad je to bio grad odvojen za svećenstvo, ali sada je to već bilo prometno i trgovačko središte. U njemu su živjeli rimski službenici i vojnici, trgovci i stranci, a ubiranje carine učinilo je taj grad domom za carinike.
Tako je ovdje živio i carinički starješina Zakej, inače Židov. Sunarodnjaci su ga mrzili. Njegovo bogatstvo i položaj bili su mu jedina nagrada za posao koji je obavljao, jer svi su ga se gnušali. Zapravo su ga se i bojali i tresli se od straha kad bi se on pojavio. Zaštićen stranom vlašću, Zakej je od svojih sunarodnjaka ubirao novac kako bi ga predavao rimskim osvajačima — a pritom je uzimao i dobar dio za sebe, u većem omjeru nego što je smio. Zbog toga je za sve bio slika i prilika nepravde, lopovštine, nepoštenja, iznude, zla i nemorala svih vrsta.
Ipak, ovaj bogati carinski djelatnik, iako se to tako činilo, nije bio potpuno okorjeli i svjetovni čovjek. Ispod njegove ohole vanjštine skrivalo se srce koje je bilo sve spremnije za božanski utjecaj. I to je prva pouka koju bih želio istaknuti. Nemojmo nikoga podcjenjivati, procjenjivati, osuđivati, otpisivati i gledati po ljudskim mjerilima — bez obzira što radi, s čime se bavi i kako izgleda. Nikad ne znamo što se možda počinje zbivati u srcima ljudi. To zna samo Bog. Bog gleda na srce, a mi ljudi najčešće pogrešno procjenjujemo, jer gledamo na vanjštinu i pogrešne vrijednosti.
Poznat nam je onaj događaj iz Prve Samuelove, u šesnaestom poglavlju, kad je prorok Samuel trebao, po Božjem naputku, pomazati jednog od Jišajevih sinova za novog izraelskog kralja. Čim je vidio prvog, najstarijeg, visokog i stasitog sina, Samuel je odmah pomislio da je “to taj”. Ali Bog mu je rekao, kako čitamo u sedmom retku: “Ali Jahve reče Samuelu: ‘Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visok stas, jer ja sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: Čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.’” Izredao je tada otac Jišaj sedam svojih sinova, i niti jedan nije bio pravi!
Već su svi pomislili da nešto nije u redu, kad je Samuel upitao: “Imaš li ti još kojeg sina?” Jišaj se sjetio da ima još jednog, najmlađeg sina, kojega je ostavio kod ovaca na paši, jer očito nije niti pomišljao da bi taj mladac mogao odgovarati za budućeg izraelskog kralja. Čitamo o tome u jedanaestom retku: “‘Ostao je još najmlađi, on je na paši sa stadom.’ Tada Samuel reče Jišaju: ‘Pošalji po njega…’” Kad je mladić stigao, Jahve je progovorio Samuelu: “Ustani, pomaži ga! Taj je!”
Niti Zakej nije nikome izgledao kao netko tko bi mogao doživjeti potpunu promjenu i postati dobar, pošten i vjeran čovjek. Ali on je očito slušao o Isusu već i prije prolaska te karavane kroz Jerihon, i zanimao se za Njega. Glas o Onome koji se ljubazno odnosio prema prezrenim društvenim slojevima i osramoćenim pojedincima nadaleko se pročuo. U Zakeju se probudila čežnja za boljim životom, za promjenom, za drugom prilikom.
Uostalom, i Ivan Krstitlj je nekoliko kilometara dalje, na obali Jordana, stalno propovijedao i pozivao na pokajanje. Sve se to čulo, iako tada nije bilo interneta niti društvenih mreža. Zakej je zasigurno čuo odgovor koji je Ivan Krstitelj dao njegovim kolegama carinicima koji su ga pitali ono što čitamo u dvanaestom i trinaestom retku trećeg poglavlja Evanđelja po Luki: “Dođu i carinici da ih krsti pa ga upitaju: ‘Učitelju, što mi moramo činiti?’ ‘Ne tražite — odgovori im — ništa više nego što vam je određeno.’”
Mislite da se to nije znalo i pročulo među carinicima? Uvjeren sam da se ta vijest odmah proširila, posebno među njima. A Ivan Krstitelj je puno govorio svim vrstama ljudi. Vojnicima je rekao da ne čine nikom nasilja, a kad su ga zapitali je li on Mesija, jer je zbilja moćno govorio i propovijedao sa silom, rekao im je u šesnaestom retku: “Ja vas, istina, krstim vodom. Ali dolazi jači od mene, komu ja nisam dostojan odriješiti sveze na obući; on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.”
Sve se ovo zasigurno jako dojmilo Zakeja i, iako je on tada još uvijek zanemarivao uputu danu carinicima i naoko živio nepromijenjenim životom, očito su sve te riječi i poruke djelovale na njega.
I tu se nalazi još jedna pouka koju želim istaknuti. Ako izgleda da netko nikako ne reagira na Božju riječ, na ono što govorimo i što objavljujemo iz Biblije, to ne znači da u njemu nije posijano sjeme Božje riječi koje će jednom proklijati. Ova spoznaja je posebno važna u odgoju naše djece te u razgovorima i susretima s našim prijateljima i rođacima koje ponekad znamo “otpisati” misleći kako ih Božja poruka ne dotiče.
Zakej je bio svjestan svoje grešnosti. On je znao što radi i da to nije dobro — pa bio je Židov i bilo mu je sve jasno. Znao je da krši Božji zakon. I zato, da smo njega tada pitali: Jesi li zadovoljan sobom i svojim životom? — sigurno bi rekao: Ne, nisam zadovoljan! Da smo ga dalje pitali: Osjećaš li potrebu za promjenom? — sigurno bi rekao: Da, itekako! Da smo ga pitali: Trebaš li drugu priliku u životu? O, svakako ju je trebao i htio! Ali ono što ga je zasigurno najviše mučilo i ono što i danas mnoge najviše muči jest ono naše treće, naslovno pitanje: Je li ta promjena uopće moguća?
Stoga je Zakej, kad je čuo da Isus dolazi u grad, čvrsto odlučio da Ga mora vidjeti, doći u Njegovu blizinu i susresti se s Njim. A to je bila jako dobra, najvažnija odluka i čin koji je poduzeo!
To je i treća pouka koju želim istaknuti za nas. I nama je danas, ako želimo promjenu i drugu priliku, najvažnije i najpotrebnije da se susretnemo s Isusom. Jer Isus je ta Sila koju smo spomenuli na početku, jedina Sila koja nas može promijeniti. Ali, potreban nam je doista ozbiljan susret s Njim; ne bilo kakav i ne površan…
A što to znači? Ozbiljan susret s Isusom je kad Mu dolazimo otvorenog srca i uma, spremni za božanski utjecaj. Nipošto ne svojom pameću, svojim znanjem, svojim stavom, svojim mišljenjem, svojim ugledom, svojim novcem, svojom diplomom, svojom karijerom i svojim zaslugama. Ako pak dolazimo tako, znači da nismo spremni za božanski utjecaj i zapravo ne želimo promjenu niti drugu priliku.
Bojim se da danas ima i previše ljudi, kršćana, koji dolaze u crkve i pred Boga nespremni, bez ozbiljne želje da se susretnu s Isusom. Oni su zadovoljni sobom, svojim životom i ponosni su na svoje uspjehe. Dolaze uglavnom po običaju, tradiciji ili predaji, da budu viđeni, da se druže i tko zna zbog čega sve. Promjena i druga prilika za novi drukčiji život ih ne zanima.
S druge strane, postoje ljudi koji su možda još čudniji jer nisu zadovoljni i priznaju da im život nije dobar. Takvi bi htjeli drukčiji život. Oni žele promjene, oni kukaju, plaču, žale se, razočarani su — ali i dalje rade sve po starom i ne poduzimaju ništa. Sjede kod kuće, u svojim otrcanim foteljama i na kaučima, žvaču bijeli kruh i salamu, grickaju grickalice i zure u ponuđene televizijske programe, sapunice, filmove i tuđe živote. Neki pak odlaze u kafiće i ispijaju piva i kave s isto takvim prijateljima, žaleći se međusobno na nepravde života i jadajući se nad svojom sudbinom. Takvi okrivljuju sve oko sebe, od susjeda i vlastite obitelji, do države ili Boga. Niti takvi nisu spremni za ozbiljan susret s Isusom i drugu priliku koja bi im promijenila život i budućnost.
Ali pogledajmo što se dogodilo sa Zakejom. U trećem retku devetnaestog poglavlja Evanđelja po Luki čitamo da je Zakej “nastojao” da vidi tko je Isus. I to mi je odlično! Ja sam tako sretan kad vidim da netko nešto nastoji. Jeste li primjetili da danas kao da više nikome nije ni do čega posebno stalo? Kao da nitko ništa više ne nastoji. Svima je sve svejedno, ili dosadno, i svima je sve teško. Među ljudima, pa i mladima, često vlada nekakva apatija i letargija ili pospanost, tako da sam ja zapravo sretan kad vidim da netko nešto sa žarom i voljom nastoji. Naravno, ako nije riječ o nečem lošem. Neka srčanija nastojanja znaju se, nažalost, vidjeti baš kod onih koji rade gluposti ili se bave raznoraznim napisima, zavođenjima i obmanama po društvenim mrežama i u stvarnom životu.
Ali naš je Zakej jednostavno nastojao da vidi tko je Isus. Svi bismo to trebali nastojati i što bolje upoznati i zavoljeti Isusa! Ali što se tada dogodilo sa Zakejom? S obzirom da je bio maloga rasta, a okruživali su ga mnogi ljudi, nije mogao niti vidjeti Isusa, niti Ga susresti. Može li se to dogoditi i nama? Da nam ljudi koji nas okružuju, koji su možda “veći” od nas zapriječe ozbiljan susret s Isusom? Kad to kažem, mislim na mnoge slučajeve koje znam, kad su neki koji su željeli bolje upoznati Isusa i promijeniti svoj život — odustali od svega toga jer ih je okolina u tome obeshrabrila. To mogu biti čak i najbliži, članovi obitelji ili utjecajni prijatelji i rođaci do kojih nam je stalo i čije mišljenje nam je važno. Mogu to biti i razne poslovne prilike ili “ugled” pred nekim za koga mislimo da nam možda može krojiti budućnost.
Sve su to zapreke koje često mnoge odvoje od nečega što im može biti neusporedivo vrednije — od susreta s Isusom i promjene koja može dati drugu, potpuno novu priliku u životu. I to je četvrta pouka koju sam želio istaknuti. No dok ljudi još gaje ambicije o nekom silnom uspjehu i sreći s ljudskim dostignućima, i nisu se još razočarali i iskušali sve u životu, oni se jednostavno predaju takvim ljudima koji im zaklanjaju vidik prema Isusu i ozbiljnom susretu s Njim.
Ali Zakej je sve to već bio prošao. Njemu ni do čega ovozemaljskoga više nije bilo stalo. On je shvatio da sve to nema vrijednost. Želio je nešto drugo, želio je drugu priliku i želio je promjenu, a osjećao je da mu to može dati jedinio Isus.
Ipak, iznenada je shvatio da on zbog sveg tog mnoštva uopće neće moći vidjeti niti susresti Isusa. I što je učinio? Učinio je nešto što je bilo vrlo neobično i čudno za čovjeka kao što je bio on, carinički starješina, danas bismo rekli direktor carine. U tom svojem žarkom nastojanju i silnoj želji da vidi Isusa on je kao prvo potrčao, što je u onoj kulturi bilo jako neprikladno i nedostojno za jednog uglednika, a zatim se i popeo na divlju smokvu.
A Isus? Tako je dobro znati da i Isus želi susresti sve nas, i to tamo gdje se nalazimo, u kojem god položaju i nevolji bili. Pogotovo kad zna našu želju i nastojanje. On tada dolazi k nama. Isus je to napravio i sa Zakejom.
Pokušavam zamisliti tu povorku koja prolazi gradom. Isus u sredini, a svi oko Njega. Tu su Njegovi učenici i vjerojatno neki karijeristi koji su vidjeli neku svoju priliku da povećaju svoj ugled u ovom “masovnom” događaju kojega su svi pratili. Nitko među njima nije primijetio Zakeja na drvetu. Svi su samo gledali u Isusa, očekujući neko Njegovo odobravanje ili obraćanje baš njima, obraćanje koje bi ih učinilo značajnima, s obzirom da je Isus važan u tom trenutku.
Ali Isus se uputio baš prema drvetu na kojem se nalazio Zakej i podignuo glavu i pogled prema njemu. Uvjeren sam da su tada i svi ostali podigli glavu i pogledali u smjeru u kojem je gledao Isus — u Zakeja. Tek tada su ga svi ugledali, na svoje veliko zaprepaštenje i čuđenje. Čitajmo o tome od petog retka: “Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore te mu reče: ‘Zakeju, siđi brzo, treba da se danas zadržim u tvojoj kući.’” Koliko god ovaj prizor izgledao čudnim i smiješnim — direktor carine na drvetu, a zvijezda koju je grad dočekao otkrila ga je u toj nepodopštini — bio je to jedan od najozbiljnijih susreta s Isusom zabilježenih u Bibliji. Zašto to tvrdim? Znate, ja sam nekako uvjeren da je onaj trenutak, kad su se susreli pogledi Isusa i Zakeja koji je sjedio na drvetu, bio dovoljan za Zakejevu čudesnu promjenu koja se dogodila u tom trenutku. Zakej je točno osjetio da Isus zna sve o njemu i njegovom životu.
Isus je znao da se on nalazi na drvetu i da silno čezne za promjenom i drugom prilikom. Zakejev život je bio takav da njega više nije bilo briga ni za koga. Zato je on i trčao i penjao se na drvo. Bilo mu je svejedno tko će što reći i hoće li mu se tko smijati. On je samo želio vidjeti Isusa i potvrditi sam sebi ono što je slutio — da je Isus Mesija, Bog koji mu može sve oprostiti i koji ga može spasiti.
U tom trenutku, kad je shvatio da Isus zna da je on na drvetu i kad je Isus došao do njega i pogledao ga, bilo mu je jasno da je Isus Božji Sin, da zna sve o njemu — sve njegove misli i cijeli njegov život. Osjetio je i da ga Isus voli i da mu sve prašta. I što je tada Zakej učinio? Čitamo to u šestom retku: “On siđe brzo te ga s veseljem primi u goste.”
Zakej je vjerojatno godinama bio ozbiljan, mrzovoljan, nestretan i zabrinut. Čak i u vremenu kad je već znao za Isusa i razmišljao o Njemu. Ali tek nakon ovog kratkog susreta i čudesne božanske promjene u njemu, on se odjednom pokazuje potpuno drukčijom osobom. S veseljem je prihvatio Isusa u goste.
Da, dragi moji, susret s Isusom, ozbiljan susret s Isusom, čini čovjeka radosnim i rasterećenim. Nije pobožnost i svetost u ozbiljnim, sumornim i izduženim licima. Takav je Zakej bio možda prije, dok nije susreo Isusa i dok je živio grešnim, nezadovoljnim i nesretnim životom. Ali kad je susreo Isusa, na njegovo su lice došli sreća, veselje i osmijeh. Osjetio je rasterećenje, ali osjetio je i pokajanje i promjenu kakvu mi ljudi ne možemo ostvariti sami od sebe. Dokaz za to je njegova izjava koju je odmah potom rekao Isusu, a čitamo je u osmom retku: “Zakej stade te reče Gospodinu: ‘Evo, polovicu svog imanja, Gospodine, dat ću siromasima. I ako sam koga u čemu prevario, vratiti ću četverostruko.’” Zagriženi, pohlepni i bešćutni materijalist ne daje ovakvu izjavu, ako se u njemu nije dogodila čudesna promjena.
Takvu promjenu može učiniti samo Isus Krist. On je ta Sila koja mijenja ljude. On je zaželio doći u kuću jednog Zakeja i On je promijenio njegov život.
Taj isti Isus ništa manje ne želi doći i u tvoj i moj dom. On želi i može promijeniti naše živote i dati nam drugu novu priliku. Da, promjena je moguća! Ali nije moguća nama, nego Bogu. U osamnaestom poglavlju Evanđelja po Luki, gdje čitamo što Isus govori o tome kako će teško bogataši ući u Božje kraljevstvo, slušatelji su Ga nakon toga upitali, čitamo to od dvadeset i petog retka retka: “‘Lakše je devi kroz iglene ušice proći nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje.’ ‘Tko se onda može spasiti?’ upitaše ga slušatelji. On odgovori: ‘Što je ljudima nemoguće, to je Bogu moguće.’”
Ne moramo se pitati ono naslovno pitanje: Je li promjena moguća? Ali se trebamo pitati, i to svakodnevno: Jesmo li shvatili da nam je promjena potrebna, i jesmo li spremni za nju?
Darko Kovačević