Jedino istinska vjera može izdržati ispit

“Osvjedoči se Izrael i o silnoj moći koju Jahve pokaza nad Egipćanima. Narod se poboja Jahve, i povjerova Jahvi i njegovu sluzi Mojsiju.” (Izlazak 14,31)
Glas naroda pobjedonosno je odjekivao nad vodama Crvenog mora. Ali njihova vjera uskoro je stavljena na ispit. Gospodin je želio znati u kojoj mjeri može računati na to da će Mu Njegov narod biti iskren i odan. I tako su oni hodali tri dana po pustinji, a da nisu naišli ni na kakvu vodu. “Dođu k Mari, ali nisu mogli piti vode kod Mare, jer je bila gorka. … Narod je mrmljao na Mojsija i govorio: ‘Što ćemo piti?’” (Izlazak 15,23.24) Umjesto da su se oslonili na Gospodina, da su pokazali strahopoštovanje i vjeru u tim naočigled obeshrabrujućim okolnostima, oni su osuđivali svojeg vođu. Isto se tako ponaša i ovaj naraštaj. Sotonin plan djelovanja uvijek je isti. Dok se sve uspješno odvija, ljudi misle da imaju vjeru. Ali kad naiđu patnje, nedaće i razočaranja, oni se obeshrabre. Međutim, vjera koja ovisi o okolnostima i okruženju, koja se pokazuje samo dok se sve odvija glatko, nije istinska vjera. Mojsije je u nevolji zavapio Gospodinu. Upravo to su trebali učiniti sinovi Izraelovi koji su neposredno prije toga bili tako čudesno izbavljeni. Gospodin je čuo vapaj svojega sluge, protiv kojeg je narod tako ogorčeno govorio. On je Mojsiju pokazao drvo koje “on baci u vodu, i voda postane slatka” (Izlazak 15,25). Međutim, nije drvo bilo zaslužno za to što je gorka voda pretvorena u slatku. Za to je bila zaslužna sila Onoga koji se krio u stupu od oblaka, Onoga kome je sve moguće. … Je li narod nakon toga više cijenio i spremnije prepoznavao Božje blagoslove? Jesu li njihova srca bila ispunjena zahvalnošću i divljenjem Bogu? Jesu li Ga proslavili kao onda kad su stajali na obali Crvenog mora? Nažalost, nemamo nikakav dokaz da je njihova vjera ojačala djelovanjem Božje milosti, milosrđa i ljubavi prema njima. … Kada naiđu kušnje koje nas stavljaju na ispit, kada pred sobom ne vidimo nikakvo poboljšanje situacije, već samo moguće gubitke, kada se nalazimo pod pritiskom koji zahtijeva žrtve, kako ćemo reagirati na Sotonine nagovještaje da nas očekuju teškoće, da se sve raspada, da su pred nama samo nevolje? … Trebali bismo sebi napominjati povoljne znakove i nagovještaje nebeskih blagoslova govoreći: Gospodine, vjerujem u Tebe, u Tvoje sluge i u Tvoje djelo. Uzdat ću se u Tebe. (Letter 49a, 1896.)