“Abraham, otac vaš, treptio je od radosti u želji da vidi moj Dan. Vidio ga je i obradovao se.” (Ivan 8,56)

Abraham je žudio da vidi obećanog Spasitelja. On se žarko molio da prije svoje smrti vidi Mesiju. I vidio je Krista. Bila mu je dana nadnaravna svjetlost i on je prepoznao Kristov božanski karakter. Vidio je Njegov dan i radovao se. Njemu je dano da vidi božansku Žrtvu za grijeh. U svojem vlastitom iskustvu imao je slikoviti prikaz ove Žrtve. Dobio je zapovijed: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš … pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu.” (Postanak 22,2) Na žrtvenik je položio sina obećanja, sina na kojega su bile usmjerene sve njegove nade. Tada, dok je čekao kraj žrtvenika s nožem podignutim da posluša Boga, čuo je glas s Neba: “Ne spuštaj ruku na dječaka — reče — niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.” (Postanak 22,12) Ova strašna kušnja došla je Abrahamu da bi mogao vidjeti Kristov dan i razumjeti veliku Božju ljubav prema svijetu, tako veliku da je svoga jedinorođenoga Sina predao najsramnijoj smrti kako bi podigao uniženi svijet.

Abraham je od Boga naučio najveću pouku koja je ikada dana smrtniku. Njegova je molitva da vidi Krista prije svoje smrti uslišana. On je vidio Krista; on je vidio sve što jedan smrtnik može vidjeti i ostati živ. Svojom potpunom predajom mogao je razumjeti viđenje o Kristu koje mu je dano. Njemu je pokazano da je, davanjem svojeg jedinorođenog Sina za spasenje grešnika od vječne propasti, Bog učinio veću i veličanstveniju žrtvu od one koju bi čovjek mogao ikada učiniti. (Isusov život, str. 385,386)