“… I ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje, i pomoli se, i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.” (2. Ljetopisa 7,14)

Nijedan apostol i prorok nikad nije tvrdio da je bez grijeha. Ljudi koji su živjeli u najvećoj Božjoj blizini, ljudi koji su bili spremni radije žrtvovati i sam život nego da namjerno učine neko loše djelo, ljudi koje je Bog nagradio božanskim prosvjetljenjem i silom, priznavali su grešnost svoje naravi. Ni najmanje se nisu oslanjali na tijelo, nisu tvrdili da imaju neku svoju pravednost, već su se potpuno oslanjali na Kristovu pravednost. Tako će biti sa svima koji gledaju na Krista. …

Mi moramo izbjegavati sve što bi moglo potaknuti našu oholost i samodovoljnost; moramo se čuvati davanja ili primanja hvale ili laskanja. Laskanje je Sotonino djelo. On djeluje putem laskanja isto onako kao i preko optuživanja i osuđivanja. Laskanjem on pokušava upropastiti duše. One koji slave ljude Sotona upotrebljava kao svoja oruđa. Neka Kristovi radnici odbace svaku riječ hvale. Neka naše staro “ja” nestane iz našeg vidokruga. Samo Krist treba biti uzdizan. Njemu, “koji nas ljubi i koji nas je otkupio od grijeha svojom krvi”, neka se uzdiže hvala iz svakog srca, Njega neka gleda svako oko (Otkrivenje 1,5).

Život u kojemu se gaji strah Gospodnji neće biti život žalosti i potištenosti. Upravo odsutnost Krista čini lice žalosnim, a život hodočašćem uzdaha. Oni koji su puni sebe, koji vole samo sebe, ne osjećaju potrebu da uspostave živo, osobno zajedništvo s Kristom. … Međutim, Kristov boravak u duši izvor je radosti. Za sve one koji primaju Krista, osnovna misao Božje riječi postaje radost. (Isusove usporedbe, str. 104,105)