“I rekoše Aronu: ‘Napravi nam bogove, koji će ići pred nama, jer ne znamo što se dogodilo ovome Mojsiju, koji nas izvede iz zemlje Egipatske.’ I napraviše tele u one dane, i prinesoše žrtvu idolu, i radovali su se djelima ruku svojih.” (Djela 7,40.41 — Šarić)

Mojsijev suradnik, kojem je povjerena svečana odgovornost za Izraelce u njegovoj odsutnosti, čuo je kako se žale što ih je Mojsije napustio i kako govore da bi se vratili u Egipat, ali je šutio u strahu da ih ne uvrijedi. On nije odvažno ustao za Boga, već je načinio zlatno tele da ugodi narodu. Kao da je spavao dok je zlo počelo. Kad su izgovorene prve pobunjeničke riječi, Aron ih je mogao zaustaviti, ali se toliko bojao da ne uvrijedi narod da se očito složio s njim i na kraju načinio zlatno tele kojemu će se klanjati. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 4, str. 468,469)

Bez oklijevanja ili stida Aron je rekao: “Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske.” Aron je utjecao na sinove Izraelove da u svojem idolopoklonstvu idu dalje nego što su imali na umu. Više nisu strahovali da bi blještava slava kao vatra na gori mogla progutati njihovog vođu. Sad su bili uvjereni da imaju vođu kakav im odgovara i bili su spremni izvršiti sve što je predlagao. Prinijeli su žrtve svojem zlatnom bogu; prinijeli su mirotvorne žrtve i onda se odali uživanju, orgijanju i pijančevanju. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 3, str. 263)

Kako se često u današnje vrijeme ljubav prema zadovoljstvima prikriva “obličjem pobožnosti“! Religija koja ljudima dopušta da se istodobno s obavljanjem svojih bogoslužnih rituala posvete sebičnim ili tjelesnim zadovoljstvima i danas godi mnoštvu kao i u Izraelovo doba. Još uvijek postoje popustljivi Aroni koji će, dok obnašaju odgovorne dužnosti u crkvi, popustiti željama neposvećenih i tako ih ohrabriti na grijeh. (Patrijarsi i proroci, str. 258)