“Bog nije čovjek da bi slagao, nije sin Adama da bi se kajao. Zar on kada rekne, a ne učini, zar obeća, pa ne ispuni?” (Brojevi 23,19)

Što bismo više i više shvaćali tko je Bog i tko smo mi u Njegovim očima, drhtali bismo pred njim od straha. (Služba liječenja, str. 274)

Upozorio je (Isus) svoje slušatelje na Vladara svemira pod novim imenom — “naš Otac”. Nastojao je da shvate kako Božje srce nježno čezne za njima. Učio ih je da Bog skrbi o svakoj izgubljenoj duši i da, “kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje” (Psalam 103,13).

Nijedna religija, osim biblijske, nije svijetu nikad pružila takvu predodžbu o Bogu. Mnogoboštvo uči da je vrhovno biće prije izvor straha nego ljubavi — zloćudno božanstvo koje treba umilostiviti žrtvama, a ne otac koji na djecu izlijeva darove svoje ljubavi. Čak je i izraelski narod postao toliko slijep za dragocjena učenja prorokâ o Bogu, da je ta objava Njegove očinske ljubavi i njima bila nešto sasvim novo, kao novi dar svijetu.

Židovi su smatrali da Bog ljubi one koji Mu služe — po njihovom mišljenju one koji ispunjavaju zahtjeve rabinâ — a da na sav ostali svijet izlijeva gnjev i prokletstvo. Ali Isus je rekao da nije tako: cijeli svijet, i zle i dobre, obasjava sunčana svjetlost Njegove ljubavi. (Misli s Gore blaženstava, str. 66)

Bog ne postupa prema nama onako kao što smrtni ljudi postupaju jedni prema drugima. Njegove misli su misli milosrđa, ljubavi i najnježnije sućuti. (Put Kristu, str. 54)