“Brzo će stići pravda moja, moje će spasenje doći kao svjetlost. Moja će mišica suditi narodima. Mene očekuju otoci i u moju se mišicu uzdaju.” (Izaija 51,5)

Promatrala sam ljepotu Neba. Slušala sam anđele kako ushićeno pjevaju odajući hvalu, čast i slavu Isusu. Tada sam mogla razumjeti ponešto od čudesne ljubavi Božjega Sina. On je napustio svu svoju slavu i čast na Nebu i bilo Mu je toliko stalo do našeg spasenja da je strpljivo i krotko podnio svaku pogrdu i prijezir kojim su Ga ljudi obasuli. Bio je … razapet na križ na Golgoti, gdje je podnio najstrašniju smrt da bismo mi bili oprani Njegovom krvlju, uskrsnuli i živjeli s Njime u stanovima koje nam je otišao pripremiti da uživamo u nebeskom svjetlu i slavi, da slušamo pjevanje anđela i zapjevamo s njima. Vidjela sam da je čitavo Nebo zainteresirano za naše spasenje, a mi da budemo ravnodušni? Zar ćemo biti nemarni kao da nije važno hoćemo li biti spašeni ili izgubljeni? Zar ćemo prezreti žrtvu prinesenu za nas? Neki su to učinili. Oni su prezreli milosrđe i zbog toga su izloženi Božjem negodovanju. Ne možemo stalno žalostiti Božjega Duha.

Nakon svega što je Bog učinio da spasi ljude, ako svojim životom pokazuju da preziru milosrđe koje im je Isus ponudio, smrt će biti njihov dio i ona će biti skupo plaćena. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 1, str. 114)