“Tu mu donesoše uzetoga koji je ležao u postelji. A Isus, kad vidje njihovu vjeru, reče uzetome: ‘Ohrabri se, sinko! Oprošteni su ti grijesi!’” (Matej 9,2)

Ovaj uzeti je izgubio svaku nadu u ozdravljenje. Njegova je bolest bila posljedica grešnog života, a grižnja savjesti još je pogoršavala njegove patnje. … Njegova je velika želja bila da bude oslobođen od tereta grijeha. Čeznuo je da vidi Isusa i da iz Njegovih usta čuje riječi oprosta i ostvari mir s Nebom. Tada ne bi mario hoće li biti živ ili će umrijeti — bio bi spreman pokoriti se Božjoj volji. …

Zamolio je svoje prijatelje da ga na njegovom ležaju odnesu k Isusu, i oni su to rado prihvatili. … Više puta su se nosioci uzaludno pokušavali probiti kroz mnoštvo. Bolesnik je gledao oko sebe, obuzet neizrecivim strahom. ... Sada su ga prijatelji, na njegov prijedlog, odnijeli na krov kuće, odakle su ga, nakon što su raskrili krov, spustili pred Isusove noge.

Propovijed se prekinula. Spasitelj je promatrao tužno lice i molećive oči koje su Ga gledale. On je dobro poznavao čežnju ove opterećene duše. Krist je ovom čovjeku sâm dao osvjedočenje o svojoj sili, dok je još ležao kod svoje kuće. … Krist je privukao k sebi ovog jadnog čovjeka. I sada je, riječima koje su bile kao glazba u ušima, rekao: “Ohrabri se, sinko! Oprošteni su ti grijesi!” (Matej 9,2)

S duše ovog bolesnog čovjeka spada teret krivnje. On ne može sumnjati. … Nada stupa na mjesto očaja, a radost na mjesto okrutne potištenosti. Tjelesna bol nestaje i bolesnikovo cijelo biće postaje preporođeno. Ne tražeći ništa više, ležao je u blaženoj tišini, previše sretan da bi išta rekao. (Služba liječenja, str. 37,38)