“Prestanite, i znajte da sam ja Bog, uzvišen nad pucima, nad svom zemljom uzvišen!” (Psalam 46,11)

U životu potpuno posvećenom dobru drugih, Spasitelj je znao da mora prekinuti stalnu aktivnost i suočavanje s ljudskim potrebama, kako bi se odmorio i uživao stalnu zajednicu sa svojim Ocem. I dok je mnoštvo što Ga je slijedilo odlazilo, Isus se uputio u brda gdje je, u samoći s Bogom, podizao svoju dušu u molitvi za ove napaćene grešne ljude. … Svima koji uče u Gospodnjoj školi treba određeno vrijeme kad će u zajednici s Bogom ispitivati svoja srca u hramu prirode. Neka se u njima otkrije život koji nije u skladu sa svijetom, njegovim običajima i navikama; njima treba osobno iskustvo da bi doznali što je Božja volja. Mi moramo osobno čuti Njegov glas kako govori našim srcima.

Kad svaki drugi glas prestane i kad mi u tišini čekamo, ta “tišina u duši” čini da Božji glas postane razgovjetnijim. On nas poziva: “Prestanite i znajte da sam ja Bog.” … Ovo je uspješna priprema za svaki rad za Boga. Onaj tko na ovaj način primi osvježenje, bit će okružen ozračjem svjetlosti i mira usred užurbanosti, napetosti i obveza ovoga života. On će primiti novi dar tjelesne i umne snage. Njegov će život odisati miomirisom; u njemu će se otkriti božanska sila koja će vršiti utjecaj na ljudska srca. (Služba liječenja, str. 26,27)

Usred te sulude jurnjave progovara Bog. Poziva nas da se povučemo u samoću i razgovaramo s Njim. … Ne kratkotrajno zaustavljanje u Njegovoj blizini, već osobna veza s Kristom, druženje s Njim — to je naša potreba. (Odgoj, str. 215,216)