“Jer prignu k meni uho svoje, i zato ću ga zazivati, dok živim.” (Psalam 116,2 — Šarić)

Vrata našega srca moraju biti stalno otvorena, stalno se mora podizati poziv Isusu da dođe i boravi u našoj duši kao nebeski gost.

Iako oko nas može vladati zaraženo, pokvareno ozračje, ne moramo udisati njegova kužna isparavanja, već možemo živjeti u čistom zraku Neba. Ako svoju dušu iskrenom molitvom uzdignemo u Božju blizinu, možemo zatvoriti svaki prilaz nečistim maštanjima i nesvetim mislima. Oni koji su otvorili svoje srce da od Boga prime potporu i blagoslov, hodat će u svetijem ozračju od ovoga zemaljskog i održavat će stalnu vezu s Nebom.

Nama su potrebni jasniji pojmovi o Isusu i potpunije shvaćanje vrijednosti vječnih stvarnosti. Ljepota svetosti treba ispuniti srce Božje djece, a da bi se to moglo postići, moramo tražiti da nam Bog razjasni ono što je nebesko.

Neka se naša duša otvori i uzdigne kako bi nam Bog mogao dati da udišemo nebesko ozračje. Moramo se držati tako blizu Boga da se pri svakoj neočekivanoj kušnji naše misli okreću k Njemu isto tako prirodno kao što se cvijet okreće prema Suncu.

Iznesite Bogu svoje potrebe, svoje radosti, svoje tuge, svoje brige i svoja strahovanja. Vi Ga ne možete preopteretiti, ne možete Ga zamoriti. … Iznesite Mu sve što zbunjuje vaš um. Onome koji u svojoj ruci drži svjetove i upravlja svim poslovima svemira ništa nije preteško nositi. Njemu nije neznatno ništa od onoga što se bilo kako tiče našeg mira. (Put Kristu, str. 104—106)