“Jer kakvo je nadanje bezbožniku, kad Bog odreže i iščupa dušu njegovu? Može li se radovati Svemoćnomu i pozivati se na Boga u svako vrijeme?” (Job 27,8.10 — Šarić)

U bezgrešnom stanju čovjek je održavao radosnu vezu s Onim “u kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja” (Kološanima 2,3). Ali nakon učinjenog grijeha, svetost mu više nije pričinjavala radost pa se on pokušao sakriti od Božje nazočnosti. Nepreporođeno srce i sada se nalazi u takvom stanju. Ono nije u skladu s Bogom i ne nalazi radost u zajednici s Njim. Grešnik ne bi mogao biti sretan u Božjoj nazočnosti i ne bi mu godilo društvo svetih bića. Kad bi mu i bilo dopušteno ući u Nebo, to mu ne bi činilo nikakvu radost. Duh nesebične ljubavi, koji vlada tamo gdje je svako srce sjedinjeno sa Srcem Beskrajne Ljubavi, ne bi našao odjeka u njegovoj duši. Njegove misli, zanimanja i pobude — sve bi bilo strano onome što pokreće bezgrešne nebeske stanovnike. On bi bio neskladna nota u nebeskoj melodiji. Nebo bi za njega bilo mjesto mučenja, i on bi se želio sakriti od Onoga koji je svjetlost i središte nebeske radosti. Bog nije samovoljno odlučio isključiti grešnike iz Neba; oni se sami isključuju svojom nepodobnošću za nebesku zajednicu. Božja slava bi za njih bila oganj koji spaljuje. Oni bi rado prihvatili i uništenje, samo da se sakriju od lica Onoga koji je umro da ih otkupi. (Put Kristu, str. 15)