“Nevjesta pripada mladoženji. Mladoženjin prijatelj stoji sa strane, raduje se, pomaže i iščekuje njegov dolazak. Njegova je radost potpuna kad začuje mladoženjin glas. Takvu radost ja sada osjećam i ona je potpuna.” (Ivan 3,29 — Suvremeni hrvatski prijevod)

Po ljudskoj naravi Ivan je imao mane i slabosti uobičajene za ljudski rod, ali dodirom božanske ljubavi i on se preobrazio. On je prebivao u sredini neuprljanoj sebičnošću i častohlepljem, visoko iznad kužnog ozračja ljubomore. … Pokazao je kako je jasno razumio svoj odnos prema Mesiji i kako je rado pozdravio dobrodošlicom Onoga kojemu je pripremio put. …

Ivan je sebe predstavio kao prijatelja koji je bio vjesnik između zaručnika i zaručnice, pripremajući put za vjenčanje. Kad je zaručnik primio svoju zaručnicu, zadaća je prijatelja bila ispunjena. On se raduje sreći onih čije je sjedinjenje potpomogao. Tako je Ivan bio pozvan da usmjeri narod k Isusu i svjedočenje o uspjehu Spasiteljevog djela bilo mu je radost. Rekao je: “Ovo je moje veselje sad doseglo vrhunac. On mora rasti, a ja se umanjivati!”

Gledajući u vjeri na Otkupitelja, Ivan se uzdignuo do visine samoodricanja. Nije težio da privuče ljude k sebi, već da uzdigne njihove misli sve više i više, sve dok one ne budu počinule na Božjem Janjetu. On je bio samo glas koji viče u pustinji. Sad je radosno prihvatio tišinu i povučenost, da bi se oči svih mogle okrenuti k Svjetlosti života. (Isusov život, str. 132)