“Ali dušu će moj Bog otkupiti i izbaviti iz ruke Podzemlja. On će me sigurno primiti.” (Psalam 49,16 — Šarić, 5. izdanje)

Usred posrtanja Zemlje, bljeskova munja i tutnjave gromova, glas Božjeg Sina poziva svete koji spavaju. On gleda grobove pravednih i zatim, dižući ruke prema Nebu, uzvikuje: “Probudite se, probudite se, probudite se, vi koji spavate u prahu zemljinu, i ustanite!” Uzduž i poprijeko cijele Zemlje mrtvi će čuti ovaj glas i oni koji ga čuju, oživjet će. Čitava će zemlja odzvanjati koracima iznimno velike vojske iz svakog naroda i plemena, jezika i puka. Oni dolaze iz tamnice smrti, obučeni u besmrtnu slavu, kličući: “Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?” (1. Korinćanima 15,55) A živi pravedni i uskrsnuli sveti sjedinjuju svoje glasove u dugi, radostan poklič pobjede.

Svi izlaze iz svojih grobova rastom kakvi su bili kad su ušli u grob. Adam, koji stoji usred uskrsnulog mnoštva, visok i veličanstvena izgleda, po rastu je tek nešto niži od Božjega Sina. On predstavlja znakovitu suprotnost ljudima kasnijih naraštaja: već se po tome vidi koliko je ljudski rod degenerirao. Ali svi ustaju u svježini i snazi vječne mladosti. … Smrtan, propadljiv oblik, lišen pristalosti, nekada oskvrnjen grijehom, postaje savršen, lijep i besmrtan. (Veliki sukob, str. 507)

Karike obiteljskog lanca opet će se spojiti. Dok gledamo svoje preminule, možemo razmišljati o jutru kad će odjeknuti Božja truba, “i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti” (1. Korinćanima 15,51). Još malo pa ćemo vidjeti Kralja u Njegovoj krasoti. (Isusov život, str. 523)