“Juda i Izrael bili su mnogobrojni, bijaše ih kao pijeska na obali morskoj. Jeli su i pili i bili sretni.” (1. o kraljevima 4,20)

Izraelci su imali dovoljno prilika da se raduju. Zemlja u koju ih je Gospodin doveo bila je zemlja u kojoj je teklo mlijeko i med. Tijekom lutanja pustinjom, Bog im je obećao da će ih odvesti u zemlju u kojoj nikada neće nedostajati kiše. (Proroci i kraljevi, str. 87)

Bog je Izraelce izveo iz Egipta da bi ih naselio u kanaanskoj zemlji kao čist, svet i sretan narod. Da bi ostvario ovaj cilj, On ih je za njihovo dobro i dobro njihova potomstva podvrgnuo disciplini. Da su bili voljni odreći se apetita, iz poslušnosti njegovim mudrim ograničenjima, slabost i bolesti ne bi im bile poznate. Njihovi bi potomci bili tjelesno i mentalno snažni. Oni bi imali jasno razumijevanje istine i dužnosti, oštru sposobnost razlučivanja i zdravo rasuđivanje. (Patrijarsi i proroci, str. 311)

Bog im je jednostavno mogao dati meso kao što im je dao manu, ali je ovo ograničenje bilo za njihovo dobro. Njegova je namjera bila da im da hranu koja je prikladnija za njihove potrebe od teške hrane na koju su se navikli u Egiptu. Iskvareni apetit trebalo je učiniti zdravijim da mogu uživati u hrani koja je prvotno dana čovjeku, u plodovima zemlje što ih je Bog dao Adamu i Evi u Edenu. To je bio razlog zbog kojeg je Izrael u velikoj mjeri bio lišen životinjske hrane. (Patrijarsi i proroci, str. 310)