“I sav narod krenu u Gilgal, i ondje postaviše Šaula za kralja pred Jahvom, u Gilgalu. Ondje žrtvovaše pred Jahvom žrtve pričesnice, i ondje je Šaul sa svim Izraelcima slavio slavlje.” (1. Samuelova 11,15)

Zbog toga je Samuel sazvao narod u Mispu. Izmoljena je molitva za božansko vodstvo, a zatim je slijedio svečani obred bacanja ždrijeba. Okupljena zajednica je u tišini očekivala ishod. Pleme, obitelj i dom određivani su jedno za drugim, a onda je Šaul, Kišov sin, istaknut kao izabranik. Ali Šaul nije bio među okupljenima. Opterećen osjećajem velike odgovornosti koju je trebao nositi, on se tajno povukao. Vratio se u zajednicu koja je s ponosom i zadovoljstvom primijetila da je imao kraljevski stas i plemenit izgled, “bijaše glavom i ramenima viši od sviju”. Čak je i Samuel koji ga je predstavljao zajednici uzviknuo: “Vidite li koga je izabrao Jahve? Nema mu ravna u svemu narodu.” A kao odgovor ogromno mnoštvo je jedinim dugim povikom radosti uzvratilo: “Živio kralj!” …

Dok je narod općenito bio spreman priznati Šaula kao svog kralja, velika se skupina tomu protivila. … Šaul ovakve okolnosti nije smatrao prikladnim za preuzimanje znaka kraljevskog dostojanstva. Ostavljajući Samuela da upravlja kao i prije, on se vratio u Gibeu. … U svom domu među visoravnima Benjaminove zemlje on se tiho bavio dužnostima poljodjelca prepuštajući Bogu uspostavljanje njegova autoriteta. …

Samuel je sada predložio da se u Gilgalu sazove narodni sabor da se Šaulu može javno predati kraljevstvo. Tako je i učinjeno. “Ondje žrtvovaše pred Jahvom žrtve pričesnice, i ondje je Šaul sa svim Izraelcima slavio slavlje.” (Patrijarsi i proroci, str. 514—516)