“Narod se veselio što su dragovoljno prilagali, jer su prilagali iskrena srca Jahvi; i kralj David radovao se od srca.” (1. Ljetopisa 29,9)

Kralj je s velikim zanimanjem sakupljao skupocjene materijale za gradnju i uljepšavanje Hrama. Skladao je divne himne koje su u kasnijim godinama trebale odjekivati njegovim dvoranama. Njegovo se srce sada radovalo u Gospodinu jer su izraelski oci i knezovi tako plemenito odgovorili na njegov poziv i žrtvovali se za ovo važno djelo što je bilo pred njima. I dok su služili, pokazivali su želju da daju još više. Uvećali su prinose dajući u riznicu od vlastitih sredstava. David se osjećao nedostojan dok je sakupljao građu za Božji dom, a vjernost izražena spremnošću plemenitih ljudi u njegovu kraljevstvu da dragovoljnih srca daju svoja blaga Jahvi i predaju se u Njegovu službu, ispunjavalo ga je radošću. Ali sam je Bog usadio ovu sklonost u svoj narod. On se trebao proslaviti, a ne čovjek. On je bio taj koji je narodu dao zemaljska bogatstva, a njegov Duh ih je učinio voljnim da donesu svoje dragocjenosti za Hram. Sve je bilo Gospodnje, i da Njegova ljubav nije pokrenula srca naroda, kraljevi bi napori bili uzaludni, a Hram nikada ne bi bio podignut.

Sve što čovjek prima od Božjeg obilja i dalje pripada Bogu. Sve što je Bog dao u obliku dragocjenih i lijepih predmeta na zemlji predao je u ruke ljudi da ih ispita, da ispita dubinu njihove ljubavi prema Njemu i njihovog vrednovanja Njegove naklonosti. Bilo da su to blaga ili razum, njih treba položiti kao dragovoljan prinos pred Isusove noge, a darovatelj treba zajedno s Davidom reći: “Od tebe je sve, i iz tvojih ruku primivši, dali smo tebi!” (Patrijarsi i proroci, str. 637)