“Tada Jojada izvede sina kraljeva, stavi mu krunu i dade mu Svjedočanstvo te ga pomaza za kralja. Pljeskali su i vikali: ‘Živio kralj!’ Sav se puk veselio i grad se smirio kad su Ataliju ubili mačem u kraljevskom dvoru.” (2. o kraljevima 11,12.20)

Po isteku vremena, “leviti i sav judejski narod” (2. o kraljevima 23,8), zajedno s velikim svećenikom Jojadom, okrunili su i pomazali dijete Joaša i proglasili ga kraljem. “Pljeskali su i vikali: ‘Živio kralj!’” (2. o kraljevima 11,12)

“Kad Atalija ču viku naroda koji se sakupio i hvalio kralja, dođe k narodu u Jahvin Dom.” (2. Ljetopisa 23,12) “Pogleda bolje, kad gle, kralj, po običaju, stoji na svojem mjestu, a pred kraljem zapovjednici i svirači; sav puk klikće od radosti i trubi u trube.”

“Tad Atalija razdrije haljine i povika: ‘Izdaja! Izdaja!’” (2. o kraljevima 11,14) Ali Jojada je zapovjedio vojnim zapovjednicima da uhvate Ataliju i sve njezine sljedbenike i da ih izvedu iz Hrama do mjesta pogubljenja na kojemu su trebali biti pogubljeni. …

Odmah nakon pogubljenja nepopravljive kraljice “sav narod ode u Baalov hram, i razoriše ga, porušiše žrtvenike i polomiše likove; a Baalova svećenika Matana ubiše pred žrtvenicima.” (2. o kraljevima 11,18)

Došlo je do obnove. Oni koji su sudjelovali u proglašenju Joaša za kralja, položili su svečani zavjet “da narod bude Jahvin”. I tada, kad je negativni utjecaj Izabeline kćeri bio uklonjen iz Judina kraljevstva, kad su bili pobijeni Baalovi svećenici, a njihov hram razrušen, “sav se puk veselio, a grad se umirio” (2. Ljetopisa 23,16.21). (Proroci i kraljevi, str. 137,138)