“Ja ću biti u njima a ti u meni. Tako će i oni postati doista jedno. A svijet će vidjeti da si me ti poslao i da si njih volio kao što si volio mene.” (Ivan 17,23 — Suvremeni hrvatski prijevod)

Isus nas uči da Njegovog Oca nazivamo svojim Ocem. On se ne stidi nazvati nas svojom braćom (Hebrejima 2,11). Spasiteljevo srce toliko je spremno i radosno poželjeti nam dobrodošlicu kao članovima božanske obitelji, da već u prve riječi kojima se trebamo služiti kad pristupamo Bogu stavlja jamstvo našega srodstva s Bogom: “Oče naš”. To je objavljivanje one divne istine, pune ohrabrenja i utjehe, da nas Bog ljubi kao što ljubi svojega Sina. …

Svijet koji je Sotona smatrao svojim, i kojim je gospodario kao okrutni tiranin, Božji Sin je okružio velikim podvigom, svojom ljubavlju, i ponovno ga povezao s Gospodnjim prijestoljem. Kerubini, serafini i bezbrojno mnoštvo svih bezgrešnih svjetova klicali su hvalospjeve Bogu i Janjetu kad je ta pobjeda osigurana. Radovali su se što je pronađen put za spasenje paloga roda i što će Zemlja biti otkupljena od prokletstva grijeha. Koliko bi se više trebali radovati oni koji su predmet te čudesne ljubavi! …

Prvi korak u pristupanju Bogu jest upoznati ljubav koju On ima u nama i vjerovati u nju (1. Ivanova 4,16), jer nas privlačna sila Njegove ljubavi navodi da dođemo k Njemu.

Prihvaćanje Božje ljubavi izaziva odbacivanje sebičnosti. Nazivajući Boga svojim Ocem, priznajemo da su sva Njegova djeca naša braća. Svi smo djelići velikoga tkiva čovječanstva, svi smo članovi iste obitelji. Osim za sebe, trebamo moliti i za svoje bližnje. Nitko se ne moli pravilno ako traži blagoslov samo za sebe. (Misli s Gore blaženstava, str. 90,91)