“Jer i Krist je jedan put umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu; on koji je bio ubijen u tijelu, ali oživje duhom.” (1. Petrova 3,18)

Bog je svojega Sina predao životu poniženja, samoodricanja, siromaštva, zamornog rada, prijezira i bolne smrti na križu. Ali nije bilo anđela koji bi donio radosnu vijest: “Dovoljno je; ne moraš umrijeti, voljeni moj Sine.” Legije anđela čekale su shrvane tugom nadajući se da će Bog, kao u Izakovu slučaju, u posljednjem trenutku spriječiti sramotnu smrt. Ali anđelima nije bilo dopušteno da takvu vijest prenesu Božjem voljenom Sinu. Nastavljeno je ponižavanje u sudnici i na putu na Golgotu. Rugali su Mu se, ismijavali Ga, pljuvali po Njemu. Podnio je ruganje, izazivanje i psovanje onih koji su Ga mrzili, dok na križu nije spustio glavu i umro.

Zar je Bog mogao dati veći dokaz ljubavi nego time što je dao svojeg Sina da pretrpi ove patnje? I kao što je Božji dar čovjeku bio besplatan i Njegova ljubav beskonačna, tako su Njegovi zahtjevi za našom poslušnošću, našim cijelim srcem i bogatstvom naših osjećaja isto tako beskonačni. On zahtijeva sve što je čovjek u stanju dati. Naša pokornost treba biti razmjerna Božjem daru; ona mora biti potpuna i bez nedostatka. Svi smo mi Božji dužnici. Bog pred nas stavlja zahtjeve koje ne možemo ispuniti ako ne predamo sebe kao cijelu i spremnu žrtvu. On zahtijeva trenutačnu i voljnu poslušnost i neće primiti ništa manje od toga. Sada imamo priliku osigurati Božju ljubav i naklonost. Ova godina može biti posljednja u životu nekih koji ovo čitaju. Ima li među mladima koji čitaju ovaj poziv koji bi radije birali zadovoljstva ovoga svijeta nego mir koji Krist daje onome tko ozbiljno traži i radosno vrši Njegovu volju? (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 3, str. 323,324)