“Duh Gospodina Boga je na meni jer me Bog odabrao i ovlastio da objavim radosnu vijest potlačenima. Poslao me da iscijelim ljude slomljena srca, da zarobljenima objavim oslobođenje i zatvorenicima slobodu.” (Izaija 61,1 — Suvremeni hrvatski prijevod)

Isus je “prošao čineći dobro i ozdravljajući sve koje đavao bijaše tlačio” (Djela 10,38). Bilo je cijelih sela u kojima se ni iz jedne kuće nije čuo uzvik boli, jer je On prošao njima i iscijelio sve bolesnike. Njegovo je djelo bilo dokaz Njegove božanske punomoći. Ljubav, milosrđe i samilost otkrivali su se u svakom činu Njegovog života; Njegovo je srce bilo puno nježne sućuti prema ljudskom rodu. On je uzeo ljudsku narav da bi mogao ispuniti ljudske potrebe. Najsiromašniji i najponiženiji nisu Mu se bojali pristupiti. Mala djeca osjećala su Njegovu privlačnost. Voljela su se penjati u Njegovo krilo i gledati Njegovo zamišljeno lice, dobroćudno i puno ljubavi. Isus se nije sustezao reći istinu, ali je to uvijek činio s ljubavlju. U svojemu ophođenju s ljudima bio je osobito taktičan, promišljen i pažljiv. Nikada nije bio grub, nikada nije nepotrebno izgovarao oštru riječ, nikad nije nanio nepotrebnu bol osjetljivoj duši. Nije osuđivao ljudske slabosti. Govorio je istinu, ali uvijek s ljubavlju. Osuđivao je licemjerje, nevjeru i bezakonje; ali u Njegovu se glasu osjećala bol kad je izgovarao oštre prijekore. Plakao je nad Jeruzalemom, voljenim gradom koji je odbio primiti Njega — Put, Istinu i Život. Odbacili su Njega, svojega Spasitelja, a On im je prilazio sa sažaljivom nježnošću. Život Mu je bio ispunjen samoprijegorom i brižljivom skrbi za druge. U Njegovim očima svaka je duša bila dragocjena. Iako je uvijek čuvao svoju božansku dostojanstvenost, s najnježnijom pažnjom sagibao se nad svakim pripadnikom Božje obitelji. (Put Kristu, str. 8,9)