“Kao njegovi suradnici mi vas opominjemo da ne primate uzalud milosti Božje.” (2. Korinćanima 6,1)

U Kristovom je životu sve bilo podređeno velikom djelu otkupljenja čovjeka zbog kojeg je došao na Zemlju. Njegovi učenici trebaju u svojem životu i djelovanju pokazati isto posvećenje, isto samoodricanje i žrtvu, isto pokoravanje zahtjevima Božje riječi.

Tko god primi Krista kao svog osobnog Spasitelja, težit će za prednošću da služi Bogu. Kad razmišlja o onome što je Nebo za njega učinilo, njegovo se srce pokreće bezgraničnom ljubavlju i zahvalnošću punom divljenja. On nestrpljivo čeka da oda izražaj svoje zahvalnosti, stavljajući svoje sposobnosti na oltar službe Bogu. On čezne pokazati svoju ljubav prema Kristu i prema onome koga je On otkupio. On osjeća potrebu za radom, naporom i žrtvom.

Pravi Božji suradnik dat će najbolje od sebe jer će tako odavati slavu svojem Učitelju. Činit će ono što je dobro, da bi time izrazio svoje štovanje prema Božjim zahtjevima. Revno će se truditi da poboljša i usavrši sve svoje sposobnosti. Svaku dužnost on će obavljati kao Bogu. Jedino što će željeti bit će da Kristu uzdigne izraz svoje odanosti i savršene službe.

Ima jedna slika koja prikazuje vola koji stoji između pluga i oltara, sa sljedećim natpisom: “Spreman za oboje” — spreman da naporno ore, ili da bude prinesen na oltar kao žrtva. Ovako izgleda slika pravog Božjeg djeteta — spremno je da ide tamo gdje ga poziva dužnost, spremno da se odrekne sebe i žrtvuje se za svojega Spasitelja. (Služba liječenja, str. 322)

Talenti, ma koliko bili malobrojni, moraju se upotrijebiti. Pitanje koje bi nas trebalo najviše zabrinjavati ne glasi: Koliko sam primio? već: Što sam učinio s onim što sam primio? (Isusove usporedbe, str. 221)