“Ali sada ovako veli Gospod, koji te stvorio, Jakove, i koji te sazdao, Izraele: ‘Ne boj se, jer ja sam te otkupio; tvojim sam te imenom zazvao — ti si moj.’” (Izaija 43,1 — Varaždinska Biblija)

Dok pastir vodi svoje stado preko stjenovitih brežuljaka, kroz šume i divlje uvale, na travna skrovišta kraj rijeke, dok ga čuva u planinama tijekom osamljenih noći, štiteći ga od pljačkaša, nježno se brinući za bolesne i slabe u stadu, njegov život postaje jedno s njihovim. Čvrsta i nježna privrženost sjedinjuje ga sa stvorenjima za koja se brine. Ma koliko veliko bilo stado, pastir poznaje svaku ovcu. Svaka ima svoje ime i odaziva se prema svojem imenu na pastirov zov. Kao što zemaljski pastir poznaje svoje stado, tako i božanski pastir poznaje svoje stado koje je rasijano po cijelom svijetu. … Isus kaže: “Imenom sam te zazvao; ti si moj!” “Gle, u dlanove sam te svoje urezao.” (Izaija 49,16)

Isus nas pojedinačno poznaje i dirnut je osjećajem naše nemoći. On nas zna sve po imenu. On zna i samu kuću u kojoj stanujemo, ime svakog njezinog stanovnika. On je ponekad davao upute svojim slugama da pođu u određenu ulicu u određenom gradu, u tu i tu kuću i pronađu jednu od Njegovih ovaca.

Svaku dušu Isus tako savršeno poznaje kao da je ona jedina za koju je Spasitelj umro. Bol svake duše dira Njegovo srce. Svako preklinjanje za pomoć dopire do Njegova uha. On je došao privući sve ljude k sebi. On im nalaže: “Hajdete za mnom!”, a Njegov Duh djeluje na njihova srca kako bi ih privukao da dođu k Njemu. Mnogi odbacuju mogućnost da budu privučeni. Isus zna tko su oni. On također zna one koji rado čuju Njegov zov. … On se brine za svaku od njih kao da ne postoji nijedna druga na licu zemaljskom. (Isusov život, str. 394,395)