“Ušao je jedanput zauvijek u Svetinju nad svetinjama, ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup.” (Hebrejima 9,12)

Kao što se Krist nakon svojeg uzašašća pojavio u Božjoj prisutnosti da prinese svoju krv za pokajane grešnike, tako je svećenik tijekom dnevne službe škropio krv žrtve u Svetinji u korist grešnika. …

Na veliki dan konačnog suda mrtvaci će biti “suđeni prema onome što je napisano u knjigama, po svojim djelima” (Otkrivenje 20,12). Onda će zaslugama Kristove pomirbene krvi grijesi grešnika koji su se istinski pokajali biti izbirani iz nebeskih knjiga. Svetište će time biti oslobođeno, ili očišćeno, od zapisa o grijehu. Službama na Dan pomirenja, čišćenjem zemaljskog Svetišta, prikazivalo se ovo veliko djelo pomirenja ili brisanje grijeha koji su ga oskvrnjivali, a uklanjali su se žrtvom za grijeh. … Tako je u službi u Šatoru, i u Hramu koji je kasnije zauzeo njegovo mjesto, narod svakodnevno učio o velikim istinama u vezi s Kristovom smrću i službom, a jednom godišnje njihovi su umovi usmjeravani na završne događaje u velikoj borbi između Krista i Sotone, konačno čišćenje svemira od grijeha i grešnika. (Patrijarsi i proroci, str. 201,292)

Kristov čin umiranja za čovjekovo spasenje nije mu samo trebao omogućiti pristup Nebu, već i pred cijelim svemirom opravdati Boga i Njegovog Sina i njihovo postupanje prema Sotoni i njegovoj pobuni. On će uspostaviti vječnost Božjeg zakona i otkriti narav i posljedice grijeha. (Isto, str. 47)