“Ti si pravedan u svemu što nas je snašlo, jer si ti pokazao vjernost, a mi zloću svoju.” (Nehemija 9,33)

Skrhan tugom, Nehemija nije mogao jesti ni piti; plakao je, tugovao nekoliko dana i postio (Nehemija 1,4). U nevolji se obratio nebeskom Pomoćniku. … Iskreno je priznao svoje grijehe i grijehe svoga naroda. Molio se da Bog podupre Izrael, da vrati hrabrost i snagu narodu, da mu pomogne obnoviti zapuštena mjesta u Judeji. Dok se Nehemija molio, vraćala mu se vjera i rasla hrabrost. Njegova su se usta napunila svetih dokaza. …

Molitva kakvom se Nehemija molio u času svoje potrebe sredstvo je koje kršćaninu stoji na raspolaganju u okolnostima kad ostali oblici molitve nisu mogući. Opterećeni radnici na užurbanim stazama života, natovareni i skoro svladani teškoćama, mogu uputiti molbu Bogu i zatražiti Njegovo vodstvo. Putnici na moru i na kopnu, kad im zaprijeti neka velika opasnost, mogu se na taj način prepustiti nebeskoj zaštiti. U času iznenadne teškoće ili opasnosti duša se može obratiti Onomu koji je obećao da će priskočiti u pomoć svojim vjernim i odanim sljedbenicima kad god zavape k Njemu.

U svim okolnostima, u svim prilikama, duša opterećena žalošću i brigama, ili pod udarom surovih kušnji, može naći sigurnost, potporu i pomoć u nepresušnoj ljubavi i snazi Boga koji drži svoje obećanje. …

Ovaj primjer mudre dalekovidnosti i odlučnog djelovanja treba biti pouka svim kršćanima. Božja djeca trebaju ne samo moliti s vjerom, već i raditi marljivo, brižljivo i promišljeno. (Proroci i kraljevi, str. 400—403)