“Zato im Bog šalje djelotvornu zabludu da vjeruju laži, da budu osuđeni svi koji nisu vjerovali u istinu, već pristali uz nepravednost.” (2. Solunjanima 2,11.12)

Oni koji nisu voljni prihvatiti jasne, oštre istine Biblije, stalno traže ugodne priče koje će im umiriti savjest. Što su iznesena učenja manje duhovna, s manje samoodricanja i poniznosti, to se prihvaćaju s većom simpatijom. Takvi ljudi umanjuju intelektualne snage da bi služili svojim tjelesnim željama. Previše mudri u svojim očima da bi Sveto pismo istraživali skrušenim srcem i iskrenom molitvom božanskog vodstva, oni nemaju nikakav štit protiv obmane. Sotona je spreman zadovoljiti žudnje srca pa svoje prijevare podmeće namjesto istine. … Svi koji zanemaruju Božju riječ kako bi otkrili što se njima čini prikladnim i mudrim da ne bi došli u sukob sa svijetom, bit će ostavljeni da umjesto istine prihvate krivovjerje koje vodi u propast. Oni koji svojevoljno odbacuju istinu prihvatit će svaki mogući oblik zablude. Čovjek kojega će jedna prijevara užasnuti, spremno će prihvatiti drugu. Govoreći o skupini onih koji “ljubavi istine ne primiše da bi se spasili”, apostol Pavao izjavljuje: “Zato im Bog šalje djelotvornu zabludu da vjeruju laži, da budu osuđeni svi koji nisu vjerovali u istinu, već pristali uz nepravednost.” (2. Solunjanima 2,10-12) Nakon takvih opomena dužni smo paziti kakva učenja prihvaćamo. (Veliki sukob, str. 413)