“Jer nam tako zapovjedi Gospodin: ‘Postavljam te za svjetlost neznabošcima da budeš na spasenje do kraja zemlje.’ A kad čuše neznabošci, radovali su se i slavili riječ Božju, i vjerovaše, koliko ih je bilo određeno za život vječni.” (Djela 13,47.48 — Šarić)

Nakon Markova odlaska Pavao i Barnaba posjetili su Antiohiju u Pizidiji i u subotu otišli u židovsku sinagogu. Budući da su bili pozvani, “ustade Pavao, rukom dade znak i reče: ‘Izraelci i vi ostali priznavaoci pravoga Boga, čujte!’” Zatim je slijedilo predivno izlaganje. … Božji Duh je pratio izgovorene riječi i srca su bila ganuta. Apostolovo pozivanje na starozavjetna proročanstva i njegova tvrdnja da su se ona ispunila u službi Isusa iz Nazareta, osvjedočilo je mnoge duše koje su čeznule za dolaskom obećanog Mesije. I govornikove riječi, kojima je potvrdio da je Radosna vijest o spasenju upućena Židovima i poganima podjednako, donijela nadu i radost onima koji se nisu ubrajali među Abrahamovu djecu po tijelu. …

Zanimanje koje je u Antiohiji Pizidijskoj izazvalo Pavlovo izlaganje okupilo je iduće subote “gotovo sav grad da čuje riječ Božju. Kad Židovi vidješe toliki narod, napuniše se zavisti te na Pavlove riječi odgovoriše uvredama protiv Boga.

Tada im Pavao i Barnaba odlučno rekoše: ‘Vama je najprije trebalo propovijedati riječ Božju. Ali kako je vi od sebe odbijate i sami sebe smatrate nedostojnima vječnoga života, mi se obraćamo poganima, jer nam je tako zapovjedio Gospodin: Postavio sam te svjetlom poganima, da im budeš spasenje do kraja zemlje.’”

“Kad pogani to čuše, počeše veselo slaviti riječ Gospodnju i prigrliše vjeru svi koji bijahu usmjereni vječnom životu.” Oni su se posebno radovali što ih je Krit prihvatio kao Božju djecu i zahvalnog su srca slušali objavljenu riječ. (Djela apostolska, str. 108,109)