“Zar prezireš Božju neizmjernu dobrotu i strpljivost koju ti iskazuje i ne shvaćaš da te Božja dobrota želi navesti da se pokaješ i promijeniš?” (Rimljanima 2,4 — Suvremeni hrvatski prijevod)

Istina je da se ljudi ponekad postide svojih grešnih putova i da odbacuju neke zle navike i prije nego što postanu svjesni da ih je Krist privukao. Ali kad god se ljudi pokušavaju popraviti, s iskrenom željom da čine dobro, pokreće ih Kristova sila. Na dušu djeluje utjecaj kojega nisu ni svjesni, savjest se budi i u životu dolazi do vidljive promjene. I kad ih Krist privuče da gledaju Njegov križ, da promatraju Raspetoga zbog njihovih grijeha, tada se u njihovu savjest upisuju Zapovijedi. Otkriva im se sva zloća njihova života i grijeh što se duboko ukorijenio u njihovu dušu. Počinju shvaćati ponešto od Kristove pravednosti i uzvikuju: “Je li moguće da je grijeh tako strašan da je za otkup njegovih podanika bila potrebna tolika žrtva? Zar je stvarno bila potrebna sva ta ljubav, sve te muke, sve to poniženje — da mi ne poginemo, već da imamo vječni život?”

Grešnik se može opirati toj ljubavi, može odbiti da bude privučen Kristu; ali ako se ne bude odupirao, Isus će ga privući. Poznavanje plana spasenja dovest će ga do podnožja križa u kajanju zbog grijehâ koji su prouzročili patnje Božjega milog Sina. …

Služeći se vidljivim i nevidljivim utjecajima, naš Spasitelj stalno nastoji svratiti ljudski um s grešnih užitaka koji ne site, na neizmjerne blagoslove koje mogu dobiti u Njemu. Svim tim dušama, koje uzaludno pokušavaju piti iz “ispucanih kladenaca” ovoga svijeta, upućena je božanska vijest: “Tko je žedan, neka dođe. …” (Otkrivenje 22,17) (Put Kristu, str. 25—27)