“Tvrda je kula ime Jahvino: njemu se pravednik utječe i nalazi utočišta.” (Izreke 18,10)

Gradovi utočišta određeni za Božji drevni narod bili su simbol utočišta što ga Krist pruža. Isti je milostivi Spasitelj koji je odredio ove privremene gradove utočišta prolijevanjem svoje krvi i prijestupnicima Božjeg zakona pružio sigurno utočište u kojem oni mogu naći zaštitu od druge smrti. Nijedna sila ne može iz Njegovih ruku uzeti dušu koja Mu dolazi da primi oprost. (Patrijarsi i proroci, str. 430)

Sotona nas nastoji dovesti u kušnju da bi se zloća našega karaktera otkrila pred ljudima i anđelima i da bi mogao polagati pravo na nas kao na svoje vlasništvo. … Sotona nas navodi na grijeh, a onda nas pred cijelim svemirom optužuje da nismo dostojni Božje ljubavi. …

U svojoj velikoj ljubavi Bog nastoji razviti u nama dragocjene vrline svojega Duha. Dopušta da se suočimo sa zaprekama, progonstvom i tegobama — ali ne kao s prokletstvom, već kao s najvećim blagoslovom u životu. Svaka svladana kušnja, svaka nevolja koju hrabro prebrodimo daje nam novo iskustvo i unapređuje nas u djelu izgradnje karaktera. Duša koja se božanskom silom odupire kušnji, očituje svijetu i cijelom svemiru djelotvornost Kristove milosti. …

Jedina zaštita protiv zla jest da se Krist nastani u srcu vjerom u Njegovu pravednost. Kušnja ima moć nad nama upravo zato što u našemu srcu postoji sebičnost. Ali kad promatramo veliku Božju ljubav, sebičnost nam je tako odurna i mrska da je želimo izbaciti iz duše. (Misli s Gore blaženstava, str. 100—102)