“One će te spasiti od zla, od ljudi dvoličnoga govora. Jer, oni napuštaju staze pravednosti da bi hodali mračnim putevima. Uživaju činiti zlo i vesele se opačini.” (Izreke 2,12-14 — Suvremeni hrvatski prijevod)

Od Adamovog pada svijet je navikao griješiti. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 6, str. 114)

U nepreporođenom je srcu ljubav prema grijehu i sklonost da ga se njeguje i opravdava. (Veliki sukob, str. 402)

Grešna želja koja prevladava pokazat će prijevarnost duše.

Svako popuštanje toj želji jača odbojnost duše prema Bogu. Smatrati dužnost mukom i u grijehu nalaziti zadovoljstvo, užad su kojom Sotona veže ljude u svojim zamkama. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 5, str. 48)

Gledanjem se mijenjamo. Premda je stvoren na sliku svojega Stvoritelja, čovjek može tako obrazovati svoj um da mu grijeh, kojega se nekad gnušao, postane drag. Kad se prestane moliti i bdjeti, on prestaje čuvati utvrdu srca i veže se uz grijeh i zločin. Um je izopačen i gotovo ga je nemoguće uzdići s razine pokvarenosti dok je naučen zarobljavati moralne i umne sile i dovoditi ih u pokornost nižim strastima. Moramo voditi stalnu borbu protiv tjelesnog uma, a oplemenjujući utjecaj Božje milosti mora nam pomoći tako da um privuče naviše i privikava ga na razmišljanje o onome što je čisto i sveto. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 2, str. 401,401)

Božji Duh stalno potiče umove ljudi da čeznu za onim što jedino pruža mir i spokoj — za uzvišenijim, svetijim nebeskim radostima. Krist, Gospodar života i slave, dao je svoj život da spasi čovjeka od Sotonine sile. Naš Spasitelj stalno djeluje putem vidljivih i nevidljivih utjecaja, kako bi misli ljudi s nezadovoljavajućih užitaka u ovome životu usmjerio na skupocjeno blago koje mogu imati u besmrtnoj budućnosti. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 4, str. 529,530)