“U usta mi stavi pjesmu novu, slavopoj Bogu našemu. Vidjet će mnogi i strah će ih obuzeti: uzdanje će svoje staviti u Jahvu.” (Psalam 40,4)

Kad Božji Duh upravlja umom i srcem, obraćena duša počinje pjevati novu pjesmu jer razumije da se u njezinom slučaju ostvarilo Božje obećanje, da joj je prijestup oprošten, grijeh pokriven. Ona se pokajala zbog prijestupa božanskog Zakona i pokazuje vjernost Kristu koji je umro za čovjekovo opravdanje. (Djela apostolska, str. 299)

Hoćemo li šutjeti s takvim ciljem pred sobom, s takvom slavnom nadom, takvim otkupljenjem koje je Krist svojom krvlju osigurao za nas? Zar nećemo hvaliti Boga glasno kao učenici kad je Isus ulazio u Jeruzalem? Nije li naš pogled u budućnost daleko slavniji od njihovog? Tko nam se onda usuđuje braniti da glasno proslavljamo Boga kad imamo takvu nadu, prepunu besmrtnosti i slave? Mi smo okusili sile onoga svijeta i težimo za još većom silom. (Rani spisi, str. 105)

Svojim dobrim djelima Kristovi sljedbenici ne slave sebe, već Onoga čijom su milošću i silom to učinili. Svako dobro djelo učinjeno je pod utjecajem Duha Svetoga koji je darovan da proslavi Darovatelja, a ne primatelja. Kad Kristova svjetlost obasjava dušu, s usana se izlijevaju riječi kojima se iskazuje slava i zahvalnost Bogu. Vaše molitve, vaše ispunjavanje dužnosti, vaša dobročinstva, vaše samoodricanje uopće neće biti tema vaših misli ili razgovora. Isus će biti veličan; “ja” će nestati, a Krist će postati sve u svemu. (Misli s Gore blaženstava, str. 71)