“Ne sudite drugima i neće vam biti suđeno! Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Opraštajte i bit će vam oprošteno!” (Luka 6,37 — Suvremeni hrvatski prijevod)

Isus nas uči da od Boga možemo dobiti oprost jedino ako i sami opraštamo drugima. Božja ljubav nas privlači k Njemu. Kad ona dirne naše srce, u njemu se mora probuditi ljubav prema našoj braći. …

Tko nije spreman oprostiti, zatvara jedini dotok kroz koji i sâm može primiti milost od Boga. Ne smijemo ni pomisliti da imamo pravo uskratiti oprost onima koji su nas povrijedili, zato što nam nisu priznali svoju krivnju. Bez sumnje, njihova je dužnost poniziti srca u pokajanju i priznanju, ali mi moramo pokazati sažaljiv duh prema onima koji su se ogriješili o nas, bez obzira na to jesu li nam priznali svoje pogreške. Koliko god da su nas bolno ranili, ne smijemo tugovati i sažalijevati sami sebe zbog uvreda koje su nam nanesene. Kao što očekujemo da Bog nama oprosti uvrede koje smo Mu nanijeli, i mi moramo oprostiti svima koji su nam učinili neko zlo.

Oprost ima mnogo šire značenje nego što to mnogi misle. Kad nam obećava da će nam obilno oprostiti, Bog dodaje, smatrajući da smisao toga obećanja nadmašuje moć našega shvaćanja: “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti. … Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” (Izaija 55,8.9)

Oprost koji Bog daje nije samo čin kojim nas oslobađa osude. To nije samo opraštanje grijeha, nego oslobađanje od grijeha. To je izlijevanje spasonosne ljubavi koja preobražava srce. … Bog je u Kristu dao sebe za naše grijehe. (Misli s Gore blaženstava, str. 98,99)