“Blagoslovljen je narod koji zna poklike štovanja, koji ide u svjetlosti lica tvojega, Gospode!” (Psalam 89,15 — Šarić)

Ništa više ne vodi k poboljšanju zdravlja tijela i duše od duha zahvalnosti i proslavljanja. Vrlo je jasna dužnost da se valja oduprijeti potištenosti, mislima i osjećajima koji donose nezadovoljstvo — kao što je jasna dužnost da se molimo. Ako je Nebo naš cilj, kako možemo ići kao skupina ožalošćenih, koji stenju i gunđaju cijelim putem prema domu svog nebeskog Oca?

Oni kršćani koji se stalno žale i tuže i koji odaju dojam da vedrinu i sreću smatraju grijehom, nemaju pravu vjeru. Oni koji imaju tužno zadovoljstvo u svemu onome što je žalosno u svijetu prirode, i radije će gledati mrtvo lišće nego što će brati i sakupljati lijepo živo cvijeće, koji u veličanstvenim planinskim visinama i dolinama odjevenim u živo zelenilo ne vide nikakvu ljepotu, koji zaklanjaju svoja osjetila od radosnog glasa što im se obraća iz prirode, nisu u Kristu. Oni oko sebe sakupljaju sumornost i tamu tamo gdje bi mogli dobiti vedrinu i samo Sunce Pravednosti što se može roditi u njihovim srcima sa zdravljem na svojim zrakama. (Služba liječenja, str. 156)