“Tada otac reče svojim slugama: ‘Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo.’” (Luka 15,22.23)

Dok je izlazio kroz vrata očevog doma, taj razdragani, nepromišljeni mladić nije imao ni pojma o boli i čežnji očevog srca. Dok je plesao i gostio se sa svojim razuzdanim prijateljima, nije ni mislio o sjenci koja se nadvijala nad njegovim domom. A ni sada, dok se umoran i jadan kretao putem kući, nije znao da netko očekuje njegov povratak. Ali dok je “još bio daleko”, otac ga je prepoznao. Ljubav ima dobro oko. Ni duge godine grešnog života koje su promijenile njegov izgled nisu mogle sakriti očevom oku sinovo lice. “Opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata”, prihvati ga u dug, čvrst i nježan zagrljaj.

Otac nije htio dopustiti nijednom prezrivom oku da se ruga bijedi i dronjcima njegovog sina. Skinuo je sa svojih ramena široki, krasni ogrtač i njime prekrio oronuli lik svojeg sina. … Otac ga je čvrsto zagrlio i uveo u kuću. Nije mu dao priliku da traži mjesto sluge. On je sin koji će biti počašćen najboljim u kući i kojega će spremni sluge i sluškinje poštovati i služiti mu.

Otac je rekao svojim slugama: Brzo donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo.” (Isusove usporedbe, str. 133)